Izgubismo (i) od Francuza. Ne mogu i neću da verujem da je poraz bio nameran jer ne verujem da utakmica može da se namesti onako kako smo mi izgubili u finišu. U redu, mogli smo mi da (ne)namerno promašimo tri napada počev od vođstva 75-70, ali ko je garantovao da će Francuzi pogoditi svoja tri poslednja napada? Šta je bilo bilo je, ostaje da što skuplje prodamo kožu u meču sa Amerikancima, da potom pobedimo Kinu i da u četvrtfinalu protiv nepoznatog rivala tražimo prolaz ka borbi za medalje.
Utakmica sa Francuskom podsetila je na neke prethodne i na nešto već viđeno: tradicionalno loš početak, onda postepeno stizanje (što troši snagu i puni igrače ličnim greškama), potom prelazak u malo vođstvo i na kraju poraz u egal završnici. Već viđeno u duelu sa Australijom s tim što poraz sa poenom razlike uvek više boli od onog sa 10 ili 15.
Retko se usuđujem da kritikujem trenera jer nisam dovoljno stručan, nikada nisam išao na kurs za trenera ni najnižih kategorija. Moja jedina kvalifikacija je treniranje košarke u juniorskim danima pre 50 godina i gledanje košarke, i pisanje o njoj, gotovo pet decenija. Zato redovi koji slede nisu kritika nego samo pitanje. Pošto je na kvalifikacionom turniru u Beogradu i pripremnom u Kordobi, kao i u prva dva meča u Riju, Saša Đorđević isprobao gotovo sve moguće varijante početnog sastava, lično bih voleo kada bi preostale utakmice počinjala petorka u sastavu Teodosić, Marković, Bogdanović, Mačvan, Raduljica. Ne mogu da tvrdim, ali nekako mislim da taj kvintet ne bi u startu davao 10 i više poena „fore“ rivalu, što smo videli više puta. Ne tvrdim da bismo mi vodili sa 10-ak poena, ali verovatno ne bismo bili u konstatnom zaostatku. Upravo je ova petorka izvadila kestenje iz vatre, vratila meč sa Francuzima u normalu i skoro ga dovela do pobede. Sa Teodosićem imamo i dirigenta i strelca, sa Markovićem igrača koji zna da postavi napad, retko gubi lopte i igra dobru odbranu, sa Bogdanom imamo šut spolja, sa Mačvanom kako-tako pokrivamo deficit na „četvorci“, sa Raduljicom imamo više opcija u napadu. Kod NBA timova volim što se zna prvih pet i što je trener obavezan da sa njima počne utakmicu. Kod nas je pojam „najbolji“ relativan, trener će uvek imati argumente za postavu kojom je počeo, za specijalne zadatke koji su bili namenjeni pojedinim igračima, za pokušaj iznenađenja rivala. Ništa ne sporim, samo pitam. Ako grešim, razjasniće mi se.
Kad se izgubi sa poenom razlike jasno je da je moglo da bude i ovako i onako. Rekao bih da smo igrali pošteno, na pobedu, bez kalkulacija o tome da li je bolje biti treći ili četvrti. Nisam sklon razmišljanju o Amerikancima u polufinalu jer da bismo stigli do tog meča treba prvo da pobedimo Kinu, što valjda nije sporno, a zatim i nekog u četvrtfinalu, što uopšte nije izvesno. Zato, idimo redom, korak po korak, ako je moguće sa boljim početkom i, posebno, boljom završnicom.
Photo: FIBA
Isto sam se i ja pitala. To mi se oduvek svidjalo da se zna red, i ko je najbolji igra uvek najvise. Posle bude prilike da se to izmeni tokom meca ako bude potrebe.
Sto smo mi posmatraci malo zbunjeni, to je nebitno. Cini mi se i da su igraci malo pogubili svest o svojoj ulozi npr. Jokic ili Markovic koji uzima, previse suteva za tri.
Uglavnom mnogo to mora bolje i ozbiljnije protiv Kine i u najbitnijem mecu za ulazak u borbu za olimpijsku medalju ove dobre generacije
Pa, u cemu je problem? Teodosic provodi najvise vremena na parketu od svih, zatim Bogdanovic, pa Raduljica, pa Markovic. Posle njih nekad igra vise Jokic, nekad Macvan u zavisnosti od situacije, a ostali svi manje uglavnom. Dakle, red se zna, samo nam fali malo kvalitetnije igre i sportske srece. Ne znam samo zasto svi vec lamentiraju nad nasom sudbinom (pa cak i Goran Grbovic, dezurni lajavac bez dlake na jeziku), kad odlucujuci mecevi tek dolaze, a cini mi se da cemo imati laksi cetvrtfinalni mec nego da smo prvi u grupi. Napred plavi! (crvena mi se jos nije primila)