Еkskluzivno–Džejsi Kerol: U Americi ne znaju koliko je dobra evropska košarka
- February 21, 2019
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in EUROLEAGUE
Kako kaže Dejvid Leterman, my next guest needs no introduction. Džejsi Kerol, tridesetpetogodišnji bek šuter madridskog Reala je sve o sebi već davno rekao na terenu. Ovo je priča o njegovom životnom putu – putu momka iz Vajominga, započetom u američkom gradiću s 12 hiljada duša, i nastavljenom preko okeana gdje je osvojio praktično sve što se može osvojiti. Vlasnik je mnogobrojnih šuterskih rekorda u NCAA, dvostruki prvak Evrolige, ima i titulu interkontinentalnog klupskog šampiona, a dres Reala nosi već osmu godinu zaredom. Tokom nedavnog gostovanja najtrofejnijeg evropskog kluba u Moskvi Kerol je za Koš magazin ispričao kako izgleda košarka iz ugla Realovog „specijalca“ s klupe koji preko ljeta na koš uputi preko 20 hiljada šuteva da bi tokom sezone „ispalio“ samo njih stotinjak. Zato kakvih!
U košarci si od malih nogu. Koji trener je ostavio najdublji trag u tvom igračkom sazrijevanju?
– Teško mi je da navedem samo jedno ime, ne vjerujem da iko može sam da postane igrač. Treneri s kojima sam radio su mi dosta pomagali tokom čitave karijere. Kada sam počinjao kao klinac, imao sam sreću da su me u školi trenirali zaista dobri stručnjaci, prvi je bio Džim Šefer, zatim Baba O’Nil, pa moj otac koji mi je objasnio mehaniku šuta i mnoge druge stvari. Na koledžu mi se posrećilo da sam došao u ekipu Stjua Morila, on je bio pravi genije što se tiče timske košarke i igre u odbrani. Pokazao mi je šta je timska igra, kako se brani protivnički napad. U Evropi su me trenirala trojica trenera, a s dvojicom sam sarađivao duže vrijeme. Pedro Martinez mi je u Gran Kanariji pružio šansu da igram i dokažem da imam “štofa” za veliki klub kakav je Real Madrid. U Realu sam već osam godina zajedno s Pablom Lasom, što je najduži staž moje saradnje s jednim trenerom. Uvijek ću mu biti zahvalan što mi je pružio šansu i dao ulogu u timu. Ponavljam, nemoguće je reći da je samo jedan od njih ostavio najveći trag, svako je na svoj način uticao na mene.
Kao student na Juta Stejtu dva puta si nastupao na završnom NCAA turniru, tvoja ekipa je oba puta eliminisana u prvom kolu od dosta jačih rivala, ali si ostao bogatiji za jedno nezaboravno iskustvo. Koje uspomene s “Martovskog ludila” ćeš da čuvaš do kraja života?
– Ljudi često ne shvataju koliko je uopšte teško izboriti plasman na taj turnir. Prva divizija NCAA broji preko 300 koledža širom Sjedinjenih Država, i ako upadnete u odabrano društvo od 64 ekipe, to je već samo po sebi veliko dostignuće. Kada igraš za midmajor koledž poput Juta Stejta (u hijerarhiji prve divizije NCAA midmajor koledži su rangirani iza tzv. high major koledža iz elitne petorke najjačih studentskih konferencija – Atlantic Coast, Big 12, Big Ten, Pac-12 i Southeastern – Koš magazin), fantastičan je uspjeh dvaput zaredom biti dio završnog turnira, pogotovo ako se zna da smo druge sezone ušli na pozivnicu! Naš cilj je bio da se plasiramo u završnicu, pa da zatim probamo da dobijemo neku utakmicu. Nažalost, namjerili smo se na zaista dobre rivale, 2005. Arizona je došla do četvrtfinala, a sljedeće godine protivnik nam je bio Vašington koji je predvodio Brendon Roj, bili su zaista jaki. Ja sam igrao dobro, ali nismo pobijedili, međutim, to je svejedno nezaboravno iskustvo.
Da li si ikada zažalio što nisi otišao na neki renomiraniji koledž s većom košarkaškom tradicijom gdje bi možda imao šansu da se domogneš Fajnal fora?
– U trenutku kad je trebalo da donesem odluku bilo je ponuda i interesovanja drugih koledža, ali Juta Stejt jej bio najkonkretniji, željeli su da me vide u svojoj ekipi. Јa sam iz malog grada. Evanston, gradić u kom sam odrastao, ima 12 hiljada stanovnika. U Vajomingu, državi iz koje dolazim, živi pola miliona ljudi. Mnogi su smatrali da sam dobar, ali sam na kraju prelomio u korist koledža koji me je najviše htio. Mislim da svaki košarkaš stremi da dođe u sredinu gdje ga žele, zato sam i izabrao Juta Stejt. Tamo sam napravio odličnu karijeru, upoznao i buduću ženu, imao zaista lijepo iskustvo kao student, tako da ne žalim što nisam otišao negdje drugdje. Vrlo rijetko pomislim da bih možda imao širu eksponažu da sam otišao na veći koledž, možda bi moje iskustvo s NBA bilo malo drugačije, ali nema nikakvog žala, sve je ispalo na najbolji mogući način.
Da li si bio na nekom Fajnal foru kao posmatrač?
– Na posljednjoj godini studija sam učestvovao u takmičenju u šutu za tri poena na Fajnal foru i u Ol star utakmici seniora, studenata završne godine (u okviru F4 ovu revijalnu utakmicu organizuje Nacionalna asocijacija košarkaških trenera – Koš magazin). Bilo je to 2008. u San Antoniju, pa sam iskoristio priliku da odgledam finale u kom je trijumfovala ekipa Kanzasa. Atmosfera je bila fantastična, ne znam da li išta može da se poredi sa studentskim Fajnal forom osim F4 Evrolige koji je takođe fenomenalan.
Emotivna vezanost američkih navijača za koledž ekipe me podsjeća na jaku sponu koju navijači u Evropi imaju sa ovdašnjim klubovima. U NBA ekipe sele iz grada u grad, mijenjaju imena i vlasnike, gase se, “vaskrsavaju” na drugim mjestima, osim nekoliko superzvijezda svaki igrač može biti trejdovan, i sve to sigurno utiče da na tribinama nema onog pravog navijačkog “ludila”, emocije su malo “razblažene”. S druge strane, kada gledamo studentski F4, na tribinama se maltene jednako frenetično navija kao u Evropi. U NCAA je dosta jak “zavičajni faktor”, lokalpatriotizam, navija se obično za koledž iz svoje države ili grada, a ako ih ima više – za onaj za koji si porodično vezan, jer su prije tebe tamo studirali tvoji roditelji, bliski prijatelji, itd.
– To je apsolutno tačno. Ja sam iz Vajominga i moji roditelji su studirali na Univerzitetu Vajoming, kao i svi moji školski profesori. To je jedini univerzitet u državi i imao sam jak motiv da studiram tamo. Da budem iskren, i studirao bih da me je trener košarkaške ekipe univerziteta Stiv Meklejn samo jednom pozvao telefonom. Da mi se javio, bio bih tamo u trenu. Sjećam se da mi je jedan od njegovih pomoćnika rekao: “Sačekaj taj i taj dan, on će te zvati!” Ja sam čekao, ali on se nije javio. Nema veze, to je sada prošlost, na Juta Stejtu sve je ispalo sjajno.
Kao maturant si donio jednu dosta hrabru odluku – umjesto nastavka školovanja na koledžu i produžetka košarkaške karijere, napravio si pauzu i naredne dvije godine proveo daleko od kuće i porodice, u propovjedničkoj misiji u Čileu. Jednom prilikom si rekao da ti je španski jezik koji si tamo naučio, kasnije dosta pomogao nakon dolaska u Španiju. Kako te je to iskustvo formiralo kao osobu?
– U junu 2002. sam završio srednju školu s 19 godina, a u avgustu sam otputovao u Čile kao misionar Crkve Isusa Hrista svetaca posljednjih dana (zvaničan naziv Mormonske crkve – Koš magazin). Bilo je to jedno divno iskustvo. Prvi put sam otišao od kuće u drugu zemlju i tamo naučio da mislim manje o sebi, a više o drugima, da postavljam i ispunjavam ciljeve, da budem oslonac i podrška drugima, da sam vodim brigu o sebi… Kao što si rekao, još jedan veliki plus je bilo učenje jezika. Za dvije godine sam prilično dobro savladao španski i kad mi se ukazala prilika da zaigram u Španiji to znanje mi je baš dosta koristilo u komunikaciji s navijačima, igračima, trenerima, i pomoglo da “upijem” špansku kulturu.
Pretpostavljam da kao misionar nisi imao baš dosta vremena za loptu i teren. Kako si podnio dvije godine bez košarke u Čileu?
– Pa maltene nisam igrao košarku. U misiji smo imali samo jedan dan nedjeljno kada nam je bilo dozvoljeno bavljenje sportom ili nekom drugom aktivnošću, a u te dvije godine sam loptu uzeo u ruke svega četiri-pet puta. Bio sam van forme, saigračima sam pokazivao neke fotografije iz tog perioda i oni su se smijali jer sam tad imao velike, bucmaste obraze. I dan-danas se šale sa mnom na taj račun.
Uoči odlaska u Čile formalno još nisi bio student. Otkud tolika sigurnost da ćeš nakon dvogodišnje pauze i dalje biti na spisku želja Juta Stejta?
– Studije sam upisao nakon povratka iz Čilea. Olakšavajuća okolnost je bila da su na Juta Stejtu ranije već imali iskustva s misionarima. Dali su mi riječ da će stipendija da me čeka kad se vratim, a ja sam vjerovao da će sve dobro da se završi ako uspješno obavim misiju. Tako je i bilo, vratio sam se kući 4. avgusta 2004, a tri nedjelje kasnije ekipa je počela da se sprema za novu sezonu. Naš trener je volio da na početku priprema organizuje trku na dvije milje kako bi vidio ko je u kakvoj formi na kraju ljeta, i ja sam nakon samo tri nedjelje kod kuće imao drugo najbolje vrijeme u toj trci. U jeku priprema trčali smo još jednom, ovaj put na jednu milju, i ja sam bio najbrži. Brzo sam se vratio u formu i bio spreman da igram već od prvog kola.
Velikan jugoslovenske košarke Krešimir Ćosić studirao je na Brigam Jang univerzitetu u Juti i tokom boravka na studijama prihvatio mormonsku vjeru. Da li si upoznat s nasljeđem koje je ostavio iza sebe u NCAA i posebno u Provu gdje ga i dalje smatraju jednim od najboljih u istoriji koledža?
– Da budem iskren, razlika u godinama između nas dvojice je malo veća, ali mislim da bi moj otac vašim čitaocima sigurno ispričao sve o Ćosiću i njegovim uspjesima na koledžu. Kad sam pročitao pitanja (na molbu pres službe Reala spisak pitanja je dostavljen uoči intervjua – Koš magazin), potražio sam informacije o njemu – kakva ličnost! Imao je blistavu karijeru na Brigam Jang univerzitetu, radio fantastične stvari, mislim da je jednom bio i u najboljoj petorci NCAA kao prvi stranac kom je to pošlo za rukom (u sezoni 1971/72 američka novinska agencija UPI uvrstila je Ćosića u treću najbolju petorku NCAA – Koš magazin). Nešto što je na mene ostavilo možda i jači utisak je njegov prelazak u mormonsku vjeru poslije čega je postao aktivan član naše crkve. Takođe sam pročitao da je nakon povratka u domovinu bio osnivač mormonske zajednice u Hrvatskoj. To je nešto zbog čega volim ovakve intervjue, u svjetlu novih saznanja Ćosić izaziva moje duboko poštovanje. Kad to kažem, ne mislim samo na ono što je uradio za univerzitet i evropsku košarku u Americi, nego i kakav je primjer dao ostalim članovima naše crkve.
Mada je imao blistavu studentsku karijeru i komotno mogao da igra u NBA, isticao je da ga to ne interesuje, pa je na draftu i biran dosta nisko. Interesantno je da je prije odlaska na studije bio pušač, nosio dugu kosu, volio dobar provod kao i mnogi njegovi vršnjaci, a iz Prova se vratio potpuno drugačiji, maksimalno posvećen košarci i vjeri. Kako tumačiš njegov preobražaj?
– Možda je osjećao da u njegovom životu postoji viši, važniji cilj – da se vrati kući i širi vjeru. To što kažeš da ga je bilo teško prepoznati nakon povratka iz Amerike me ne čudi. Mi obično kažemo da zahvaljujući našoj vjeri loš čovjek postaje dobar, a dobar – još bolji. To i jeste naš krajnji cilj, tako da je sjajno što je Ćosić doživio taj preobražaj, ali kroz sličan process prolaze i mnogi, mnogi drugi.
Stekao si reputaciju prvoklasnog strijelca kojeg odlikuje ne samo precizan šut, nego i munjevit izbačaj. U evropskoj košarci maltene ti nema ravnog u “catch and shoot” tehnici, u stanju si da loptu uputiš prema košu u djeliću sekunde, i, naravno, pogodiš. Kako si brusio svoj šuterski talenat?
– Na samom početku morao sam da naučim pravilno da šutiram, pa sam na treningu ponavljao jedne te iste pokrete po hiljadu puta da bih došao do automatizma u šutu. Dakle, šutirao bih hiljade i hiljade šuteva kada niko ne gleda da bih mogao da pogodim tri, četiri puta kada su sve oči uprte u mene. Ima u tome ironije, u šali volim da kažem da ljeti šutiram oko 20 hiljada puta da bih tokom cijele sezone uzeo ukupno stotinjak šuteva, što je zaista nevjerovatno! Suština uspjeha svakog dobrog šutera je u ponavljanju i mentalnoj snazi. Ja sam rastao u vrijeme kad je Majkl Džordan bio na vrhuncu slave. On je bio glavni, imao je mentalitet pobjednika koji u svakom trenutku može da izađe na teren i sam odluči utakmicu. Kao mladić i ja sam se trudio da tako igram, s istom dozom samopouzdanja i sigurnosti u svoj šut. Tako igram i danas, svaki put kad izađem na parket moja uloga je da donesem prevagu i ekipi dam nešto pozitivno.
Dok je Džordan harao Amerikom, u Evropi je blistao još jedan veliki šuter, Dražen Petrović, koji je nosio isti dres kao i ti i igrao na istoj poziciji. U Realu je proveo samo jednu sezonu, ali i toliko mu je bilo dovoljno da ostavi neizbrisiv trag i osvoji dva trofeja prije odlaska u NBA. Da li si gledao njegove utakmice i eventualno kopirao neki njegov potez?
– Nisam gledao njegove utakmice u cjelini, ali jesam onaj sjajni dokumentarac “Once Brothers” i dosta video klipova. Imao je pobjednički mentalitet, ogromno samopouzdanje i harizmu, bio je siguran da može da pogodi odakle poželi. Sviđa mi se kako se radovao svojim pogocima, vidjelo se da uživa u igri i istinski voli košarku. Velika je šteta što je njegova karijera prekinuta tako rano, jer je upravo bio počeo da zauzima mjesto koje mu je pripadalo u NBA i da je igrao duže, sigurno bi ostvario sjajnu karijeru. Kad u Realu odigram odlično neku utakmicu, uvijek se nađe neko da kaže: “Ah, Petrović je radio to isto, ali malo bolje!“ Takav komentar na najbolji način podsjeća koliko je ustvari bio dobar.
Ko su bili tvoji košarkaški idoli tokom odrastanja?
– Kad sam bio klinac, naravno, to je bio Majkl Džordan. Kasnije sam imao sreću da je u komšiluku igrala Juta Džez, tih godina zaista jako dobra ekipa na čelu s Džonom Stoktonom i Karlom Melounom, ali igrač kojeg sam mnogo volio da gledam u redovima Jute je bio Džef Hornasek. U svojoj igri danas radim mnoge stvari koje je on tada radio. Bio je jako dobar šuter spolja, odličan izvođač slobodnih bacanja, imao je dosta solidan ulaz u reket i pouzdan flouter, pratio sam svaki njegov potez. Pored toga, uvijek sam se dobro kretao na terenu bez lopte, a u NBA je to odlično radio Ričard “Rip” Hamilton iz Pistonsa, jako mi se sviđalo kako se kreće kad nema loptu. Kad sam počeo da studiram, u NCAA je bilo dosta vrsnih šutera koji su bili malo stariji od mene, kao, recimo, Džej Džej Redik, pa sam se trudio da budem isto tako dobar ili čak i bolji.
Osam godina si u Realu, mada se američki košarkaši u Evropi rijetko vezuju na duže staze za jedan klub. Šta je posebno u odnosu između tebe i velikana iz Madrida, osim očigledne činjenice da je čast igrati za najtrofejniji klub u istoriji evropske košarke?
– Imam veliku porodicu, ženu i četvoro djece. Dok sam igrao za Gran Kanariju, jednom prilikom me je posjetio bivši igrač Reala Vinsent Hamilton koji je u Madridu proveo samo jednu sezonu, jer je doživio povredu. Ćaskali smo i on mi je rekao: “Ako ti se pruži šansa da zaigraš za Real, nemoj nikad da odeš, ostani što duže budeš mogao!“ Kad sam dobio poziv iz Madrida, sjetio sam se njegovih riječi. Radio sam zaista teško da izborim mjesto u ekipi, da budemo uspješni i pobjeđujemo, i mogu da kažem da mi je to pošlo za rukom. Ostvarili smo veliki broj pobjeda, osvojili mnogo trofeja. Osim toga, moja porodica je srećna u Madridu, djeca govore španski, imaju prijatelje i svoja interesovanja, izgradili smo život tamo tako da postoji dosta faktora koji nas vezuju za Madrid.
Prelasku u Real u velikoj mjeri je kumovala tvoja briljantna partija u četvrtfinalu Kupa kralja u februaru 2011. kada si u dresu Gran Kanarije zatrpao koš Madriđana, mada je favorit na kraju ipak odnio pobjedu. Bila je to najbolja moguća preporuka, zar ne?
– Mislim da jeste. Do tog trenutka nisam znao na koji način razmišljaju u Realu, činilo mi se da me vide samo kao dobrog strijelca u ekipi nivoa Gran Kanarije. S druge strane, mislio sam da me doživljavaju kao nekog ko nema dovoljnu visinu da igra u Evroligi. Onda je došao Kup kralja, vjerovatno najveća pozornica u klupskoj košarci nakon evroligaškog F4, utakmica protiv Reala i to u Madridu! Te večeri sve mi je išlo od ruke, ako se ne varam, postigao sam 30 poena, uputio 15 šuteva na koš (Real je savladao Gran Kanariju 78-72, a Kerol imao perfektno šutersko veče: dvojke 7-11, trojke 3-4, bacanja 7-9 – Koš magazin), a svako dodavanje mi je bilo precizno… Prije utakmice sam bio veoma nervozan, ali sam odigrao baš dobro i mislim da su tog trenutka veliki klubovi shvatili da sam spreman da igram na višem nivou.
Trofej Evrolige je najviše dostignuće u klupskoj kontinentalnoj košarci. Prije nego što si 2015. godine osvojio s Realom svoj prvi evroligaški pehar, na Fajnal foru ste gubili u finalu dvije godine zaredom. Koju pouku ste izvukli iz tih poraza, posebno onog drugog u Milanu kada ste bili favorit protiv Makabija?
– Prvi put u Londonu smo imali izvanredno jezgro ekipe – „Ćaćo“ (Rodrigez), Felipe (Rejes), Rudi (Fernandez), Serhio (Ljulj), Mirotić… i svi ostali momci, bili smo baš dobra ekipa. Istovremeno, bili smo mlađi i falilo nam je iskustva u finalu. Počeli smo zaista sjajno, ali smo naletjeli na iskusniju ekipu Olimpijakosa koja je bila fizički snažnija, prekaljena u duelima od najvećeg značaja, i jednostavno nismo bili spremni da napravimo taj posljednji korak (nakon pobjede nad Barselonom u polufinalu, Real je fantastično otvorio finalni duel protiv Olimpijakosa i u prvoj četvrtini stekao čak 18 poena prednosti, ali je na kraju poražen rezultatom 88-100 – Koš magazin). Naredne godine u Milanu nismo imali sreće, uoči F4 smo imali problema s povredama, a titulu smo izgubili u produžetku. Bio je to poraz koji slama srce. Treći put, međutim, bili smo odlučni u namjeri da nikome ne prepustimo titulu, poraz nije dolazio u obzir. Stečeno iskustvo iz prethodnih finala je takođe bilo jako važno, nismo se plašili nikoga i bili smo sigurni da u Madridu osvajamo titulu. Očigledno smo morali da prođemo taj put kako bismo naučili neke stvari, sazreli kao ekipa i stekli neophodno iskustvo za igranje takvih utakmica.
Svoju drugu evroligašku titulu s Realom si osvojio prošle godine u Beogradu. Kao petoplasiranu ekipu u regularnom dijelu sezone niko vas nije ubrajao u favorite, pod velikim upitnikom je bio i plasman na F4, da ne govorimo o tituli. Da li vam je u takvoj ulozi možda bilo lakše, nego kad je sva pažnja medija usmjerena na vas kao jednog od glavnih kandidata za naslov prvaka?
– Prošle godine naša evroligaška sezona se potpuno preokrenula u četvrtfinalu. U prvoj utakmici protiv Panatinaikosa u Atini izgubili smo sa 28 poena razlike, razbili su nas totalno, bila je to demonstracije sile. Zato smo u drugom meču odmah uzvratili udarac i dobili ih, te večeri Realova sezona se promijenila u trenu. Između prve i druge utakmice smo “pročitali” njihove kombinacije i shvatili da moramo da budemo čvršći na terenu. Nakon što smo izbacili Pao, u Beograd smo otputovali puni samopouzdanja da možemo do titule. Znali smo da će biti veoma teško, CSKA i Fenerbahče su dosta jaki protivnici, ali smo “zajahali talas” iz četvrtfinala i u istom ritmu odigrali taj Fajnal for.
Istanbul, Atina, Beograd… sve su to “vrući” tereni gdje navijači kreiraju posebnu atmosferu. Kako se osjećaš u takvom okruženju, recimo, u OAKA dvorani u trenutku kad vam čitava sezona visi o koncu, a krcata dvorana više liči na vulkan u fazi erupcije?
– То је specifična atmosfera, kao što si rekao, navijači u Grčkoj, Turskoj, Srbiji su jako glasni, aktivni tokom čitave utakmice. Grke imam na videu, takvu atmosferu treba prihvatiti i uživati u njoj. Ne treba je potpuno blokirati, nego se „hraniti“ energijom s tribina, bez obzira da li je negativna ili pozitivna. Volio bih da mogu da kažem da ne primijetim protivničke navijače, ali nije tako. U Atini na razgibavanju obavezno razgledam tribine, sve oko sebe, jer želim da upamtim lica, buku, dim koji se diže skroz do krova dvorane – sve je to dio jednog životnog iskustva. Čovjek se jednostavno upita “Koliko puta u životu ću imati priliku da u Atini izađem na parket i igram pred skoro 20 hiljada ljudi?” Upravo zato želim sve to da osjetim i budem dio te atmosfere.
Real i Fenerbahče su u proteklih par evroligaških sezona dokazali da se do titule može čak i s pete pozicije koja ne daje prednost domaćeg terena u plejofu. Koga vidiš na F4 ove godine i kolike su šanse Reala da u Vitoriji odbrani titulu?
– Teško pitanje. CSKA i Fenerbahče su iz godine u godinu učesnici F4, pa je dosta vjerovatno da će i ovaj put biti na završnom turniru, iskusan kladioničar bi sigurno igrao na njih. Ali kao što smo vidjeli i u prethodnih par godina, i petoplasirani tim može da postane šampion, što znači da je najvažnije prikazati najbolju igru u finišu sezone. Ekipe znaju da paniče u decembru i januaru ako ne pobjeđuju onoliko često koliko misle da bi trebalo, ali najvažnije je odigrati najbolje na kraju, biti najbolji kad je najpotrebnije.
S Lukom Dončićem si igrao zajedno tri pune sezone. Da li si očekivao da će da napravi ovakav “lom” u NBA za samo nekoliko mjeseci, obzirom da je još tinejdžer? Šta te najviše fascinira u njegovoj igri?
– Ako je bio uspješan kao dijete, pa onda kao igrač prvog tima Reala, pa zatim postao MVP Evrolige i prvak Evrope, moglo se očekivati da će otići u NBA i biti uspješan i tamo. Nisam iznenađen Lukinim uspjehom, jako je dobar, veoma talentovan u svakom aspektu igre – i kao šuter, i kao dodavač, i u igri na postu, ali ono što me iznenađuje je brzina kojom je dosegao trenutne visine u NBA. Jako brzo je dokazao da može da igra rame uz rame s najjačima i to nisam očekivao. Kod kuće u Americi imam prijatelje koji me pitaju: “Hej, pa ti znaš ovog momka?!”, a ja im odgovaram: „Pa da, igrali smo nekoliko godina zajedno!“ Jednostavno, iznenađeni su onim što vide. U Americi mnogi misle da je košarka omeđena granicama NBA i NCAA, van kojih ne postoji ništa. Ljudi ne shvataju koliko je dobra košarka koja se igra u Evropi. To što Luka radi je fantastično. Svake nedjelje, maltene svake večeri možete vidjeti najbolje momente s NBA utakmica i čuti komentar vezan za neki Lukin potez u stilu “posljednji igrač kome je ovo pošlo za rukom je bio Lebron Džejms”. Svi znamo šta je Lebron još uspio da uradi u međuvremenu, ali ako Luka nastavi ovim putem, biće sjajan!
U jednom intervjuu si izjavio da si od svoje desete godine maštao da zaigraš u NBA. Uoči drafta 2008. godine mislio si da imaš dobre šanse da budeš izabran, Toronto Reptorsi su ispoljavali interes da te angažuju. Ipak, nisi bio draftovan, a nakon nastupa u ljetnjoj ligi gdje si bio jako solidan, predstavnici nekih NBA klubova su ti rekli da nisi prošao takozvani “look test”, ili prostije rečeno – ne izgledaš košarkaški. Moram priznati da takva etiketa uopšte ne djeluje kao ozbiljan argument u poslovnom svijetu kakav je NBA, ali ostavićemo je na savjesti onih koji stoje iza nje. Kako si prebrodio razočaranje i kako danas gledaš na to iskustvo?
– Pokušaću da ilustrujem o čemu se radi – čak i dan-danas ako krenem na fudbalsku utakmicu Reala i stavim kapu, stopiću se s masom. Ali, ako Valter Tavarez krene na utakmicu Reala i stavi kapu, svejedno neće moći da prođe neprimijećen! Moji saigrači više “štrče”, a ja izgledam kao neko za koga će komšija na tribini da kaže: “Ovaj momak je košarkaš?!” To je dakle taj neki “look test”, a što se tiče mog cilja da zaigram u NBA, uradio sam sve što sam mogao da bih dospio tamo. Na kraju sam završio kao bek šuter, to je pоzicija koju volim i na kojoj sam ostvario veliki uspjeh u Evropi. U NBA sam čuo pitanja u stilu: “Kako ćeš ti kao bek šuter sa svojih 188 cm da čuvaš na istoj poziciji Kobija Brajanta s njegovih 198 cm? Kako će to da izgleda?” Na takva pitanja sam uvijek odgovarao da ja neću čuvati Kobija Brajanta, već njegovu rezervu, igrača s klupe. Dakle, postojao je taj upitnik – kako ću izlaziti na kraj s igračima koji igraju na poziciji “dvojke”, a dosta su viši od mene. Ali nema nikakve gorčine, uradio sam sve što sam mogao, igrao u ljetnjoj ligi kao plejmejker, na predsezonskom turniru u Orlandu ušao u drugi tim lige. Iskreno govoreći, imao sam dosta dobrih utakmica tog ljeta i bio gotovo siguran da ću po završetku ljetnje lige potpisati ugovor s nekim NBA klubom. Netsi su bili u igri, ali tako se poklopilo da su tog istog ljeta potpisali trojicu rukija, ja bih bio četvrti. Dobro sam se pokazao i u Torontu, ali iz meni nepoznatih razloga nisam bio taj kojeg su tražili Reptorsi.
Da li si tokom proba u ljetnjoj ligi pokušao da daš do znanja trenerima klubova za koje si nastupao da ti uloga pleja manje leži i da bi možda za sve bilo bolje da ti pruže šansu na poziciji beka šutera?
– Nisam, jer smo ja i menadžeri agencije koja me zastupa smatrali da moja studentska karijera dovoljno govori o mojim šuterskim sposobnostima na poziciji “dvojke”. Željeli smo da dokažemo da mogu da odigram dobro i na poziciji plejmejkera, da pokažem da mogu da budem “combo guard”. To je bio naš cilj i svaki put kada bih dobio poziv NBA ekipa da igram “keca”, odgovarali smo “naravno, super”, trudio sam se da dokažem da i to mogu. Iza mene su bile četiri godine koledža tokom kojih sam dokazao da mogu da igram bez lopte u rukama, preostajalo je da dokažem da mogu da igram i kada je lopta kod mene.
Photo: Euroleague, printscreen