Početna BLOGPrele: Putovanje preko grane

Prele: Putovanje preko grane

od Zoran Prelević Prele
29 pregleda

Prvi put sam putovao sa Radničkim „preko grane” 1971. Bila je to kratka turneja do Trsta i Beča. Putovali smo autobusom. Umor nismo osećali. Pred nama je bila velika avantura. Preko grane na „truli zapad”. U Trstu je bio obavezan šoping farmerki i raznoraznih stvari sa spiska što su nam ukućani sastavili. U Beču smo bili smešteni u hotelu “Schonbrunn” . U okolini hotela su bili predivni parkovi sa fontanama kao i palata Marije Terezije, jedine žene vladara u Habzburškoj monarhiji. Vladala je čitavih četrdeset godina.

Pored svih tih lepota nas je fascinirao hotelski toalet. Kada prilazite pisoarima u jednom momentu u njima počinje da teče voda. Ako se vratite korak nazad voda prestane da teče. Šta se dešavalo? Onda smo primetili tanki svetlosni mlaz koji smo prilikom prilaska pisoarima presecali, i na taj način puštali vodu da u njima teče. Danas i deca znaju za foto ćelije i senzore. Ne zaboravimo da govorimo o 1971. godini. Bora Čorba je ’81 napisao pesmu “Dva dinara druže”, gde spominje “socijalni slučaj pred vratima wc-a” – popularnu “baba seru”, koja je još uvek naša foto ćelija i senzor.

To je bilo vreme blokovske podele sveta i gvozdene zavese između istoka i zapada. Mi smo bili nešto između. Imali smo i nemali, a naši prijatelji na istoku baš nisu imali. Najlon čarape, farmerke, košulje…. Pre polaska u neku od istočnih zemalja raspitivali smo se šta je najbolje poneti tamo za prodaju. Poznata je priča o jednom košarkašu, koji je devojci sa kojom je spavao dao samo jednu najlon čarapu, da bi po drugu došla naredne večeri. Tada nisu postojale čarape hulahopke.

Možete da zamislite scenu u Lenjingradu u obilasku čuvenog muzeja Ermitaž. Dok svi turisti žure da vide umetnička dela, neki moji drugovi u predvorju govore: “Moher, moher! Golubije plava!” Što bi u prevodu značilo da nude na prodaju vunu golubije plave boje. Poput prodavaca deviza na ulici: devize, vize, vize…

Nas nekolicina je pre polaska na put kupila po dva para “Varteksovih” farmerki. U Lenjingradu smo za te farmerke dobili ogromnu količinu rubalja. Nismo znali šta da radimo sa njima. Inače po tadašnjem zvaničnom kursu rublja je bila jača od dolara. Dok smo sedeli za šankom hotelskog restorana i pijuckali kapućino, odnekud se pojavila grupa Amerikanaca. Njih jedno pet, šest. Počeli su da preturaju po džepovima teško se snalazeći sa ruskim novčanicama. Ponudili smo ih pićem. Prihvatili su i kada smo u nameri da platimo izvadili veliku količinu rubalja iz džepova upitali su zadivljeno: “Odakle ste vi ?” Odgovorili smo ponosno i bahato : “Iz Jugoslavije.”

Sa nama je sedeo i vođa puta, koji je samo prokomentarisao da nije imao pojma da treba da ponese farmerke, i onda je zamolio da ga za naredno putovanje obavestimo šta da ponese. Na našem narednom putovanju je vođa puta bio isti onaj što je išao u Lenjingrad. Došao je po završetku poslednjeg treninga pred put, i dok smo stajali u hodniku hale sportova upitao šta da ponese. Na njegovu nesreću tu se zadesio naš duhoviti saigrač koji rekao: “Tamo najbolje ide aleva paprika. Ja ću poneti pet kilograma.” Još u toku leta avionom hteli smo da da umremo od smeha. Vođa puta je rekao da je po našem savetu poneo tri kilograma aleve paprike.

Posle

četrdeset minuta sleteli smo na aerodrom u Sofiji. Verovatno znate da je Sofija glavni grad Bugarske. A ako, kao i naš vođa puta niste znali, u Bugarskoj ima puno paprike i to posebno one aleve. Ne kaže narod uzalud: “Ko sa decom leže, upišan se budi.” Stvarno smo bili velika deca.

Mladi, puni snage, sa ne baš puno pameti i iskustva, sa skromnim znanjem svetskih jezika ispaljivali smo razne gluposti. Prilikom objašnjavanja koristili smo pantomimu, onomatopeje, crtanje i druge načine da objasnimo šta želimo.

U restoranu dok smo poručivali jela bilo je mnogo bisera. Često smo igrali utakmice u Italiji, pa je i najviše toga bilo tamo. Recimo, tražimo rusku salatu: “Voljo una salata sovjetika”. Ili salata od paradajza – “paradidjo”. Kelnerica nas zbunjeno gleda jer na italijanskom paradizo je raj. Naučimo poneku reč, i onda je masovno koristimo. “Kome si diče” (italijanski – come si dice) znači: kako se kaže. I onda podignem čašu i pitam: “Kome si diče”. Rekoše: “bikjere”. Onda moj drugar upita: “Kome si diče viljuška”, bez pokazivanja viljuške, i ostavi nas sve bez teksta.

Jednom ulazimo, moj drugar Mile i ja u radnju, i pitamo na italijanskom koliko košta – “Kvanto kosta?” Prodavac pogleda u mog druga Mileta i reče: “Mile” ( na italijanskom mile znači hiljadu). Tu se moj Mile začudi : „Kako mi ovaj zna ime.” Normalno da nam je konverzacija tipa “ke bele gambe” ( Che belle gambe – kako lepe noge) ili “ke bela dona” ( che bella donna – kako lepa devojka ) ili “belisima” ( najlepsa) najlakše išla.

Jednom prilikom, bilo je kasno veče a menjačnice već zatvorene. Trebalo je negde da zamenimo novac. U hotelu, jako nepovoljan kurs i krenusmo nas nekolicina da promenimo pare. Idući se raziđosmo, i trojica centara koja su imali zajedno preko 6 metara i 15 cm odoše svojim putem. Posle pola sata smo se našli u hotelu. Mi nismo promenili pare, a ona trojica od 6 m i 15 cm jesu, i kažu nam da je kurs bio jako povoljan. Mi šokirani, pitamo kako su zamenili pare.

“Idemo nekom ulicom”, počeše oni priču, “i kao da smo malo zalutali. Ulične sijalice se proredile i mi ne znamo gde ćemo. Utom nam u susret naiđe jedan omanji Italijan. Zaustavismo ga i rekosmo: Mile lire, u nameri da menjamo pare. Italijan stade, mirno izvadi novčanik i pruži nam. Dok smo brojali lire da bi videli, koliko da mu damo deviza, Italijan pobeže. Kada smo shvatili šta se desilo panično smo potrčali i nekako naišli na glavnu ulicu. Posle smo lako pronašli hotel.”

Trener je samo prokomentarisao: “A šta ste očekivali. Kako da reaguje čovek koga u mračnoj ulici zaustave trojica od 6m i 15cm i kažu mile lire?”

U gradu svetlosti, Parizu, tegleći kofere žurili smo da pronađemo naš hotel, da se ratosiljamo prtljaga i jurnemo u život. Trener nam je dao slobodno celu noć. Noć u Parizu je pred nama. Tako tegleći torbe i kofere upitali smo lokalca, Parižanina, da nam objasni gde je hotel. Francuz je bio jako ljubazan i objasnio da nastavimo niz ulicu pravo. Nema dva minuta do hotela. Krenuli smo niz ulicu i posle deset minuta hotela ni na vidiku. Rekao sam našem doktoru Vojkanu: “Francuz nam reče nema dva minuta”, na šta Vojkan odgovorio , “Možda je mislio nema ni dva minuta telefonom.”

Naš dragi doktor bio je nenadjebivi, neponovljivi Voja. Bio je veliki šarmer, bezgranično duhovit

čovek. Lepo je svirao klavir i pevao. Na prvi pogled nije bio preterano zgodan. Nosio je naočare poveće dioptrije, zbog čega je i imao nadimak Ćora. Kada bi na klaviru zasvirao i zapevao “Fascination” od Nat King Kola, u hotelskoj sali bi nastao tajac. Po završetku pesme bio bi urnebesni aplauz, i normalno nekoliko lepih žena bi se okupilo oko Voje, koji je svoj uspeh kod žena tumačio na drugi način. Na pitanje : „Vojo kako ih obaraš s nogu ?” Odgovorio bi: “Jednostavno. Bitno je samo da prihvati da zapleše sa mnom. Onda je prislonim na crevo i čim ga oseti, gotova je.”

Tih godina je stalno prenošen na TV-u ženski rukomet. Poznati ženski timovi bili su: Trešnjevka, Podravka, Radnički, ORK Beograd…. Za Podravku je igrala neka rukometašica, koja se prezivala Lepoglavec. Čekajući da odigramo našu utakmicu, ubijali smo subotnje poslepodne u nekom hotelu gledajući ženski rukomet i TV komentator je spomenuo Lepoglavec. Naš menadžer Raki je dobacio Voji: „Ti nikada ne bi mogao da se prezivaš Lepoglavec. Mnogo si ružan.”

“U pravu si”, odgovorio je nenadjebivi Voja. “Mogao bi da se prezivam samo Lepoglavić jer imam lep glavić”. Malo zatim su Voja i naš menadžer prošli pored hotelske recepcije gde je Raki predložio da pitaju zgodnu recepcionarku, ko je od njih dvojice lepši.

Voja je sa osmehom prihvatio: “Može, ali da se pojavimo u šorcevima”, što je razljutilo Rakija. Opet je Vojkan pobedio…. Da li treba da napomenem da je naš menadžer imao noge ikserice (ako znate šta to znaći).

A jednom prilikom dok smo sedali u avion u Poljskoj na lokalnoj liniji desilo se da je pored jednog igrača sela lepa devojka. Nije prošao minut, a Voja je sa svoga sedišta iza njih proturio glavu napred i predstavio se devojci: „My name is Voislav, like a voice of love” (Moje ime je Vojislav, kao glas ljubavi). Igrač je ustao i ustupio mesto pored devojke Voji, rekavši: „Vojkane, molim te sedi na moje sedište, da sam žensko, ja bih ti za ovu izjavu delnuo ribu.”

Znao je Voja da kaže pre utakmice: “Momci, stvar je jednostavna. Ima tamo u sali neki gvozdeni obruč na koji su nakaćili mrežicu. Potrebno je samo ubaciti loptu u tu mrežicu.”

Ipak i nenadjebivi Vojkan je bio zajeban a da nikada nije saznao ko je stajao iza celokupne operacije. Išli smo autobusom iz Beograda za Goricu na košarkaški turnir. U toku puta smo ubijali vreme preferansom i pričom. Nekako uz kartanje do nas je doprlo Vojino hvalisanje da ga u Gorici čeka jedna njegova bivša devojka, fenomenalnog izgleda, koja inaće radi kao medicinska sestra u Gorici. Vođa puta i trener nisu verovali Vojinoj priči, i stalno su ga zezali: “Gde bre tebe da čeka. Dal’ si ti normalan?”, na šta je Voja odgovarao: “Dobro, videćemo.”

Kad smo se smestili u hotel u Gorici i seli u restoran da ručamo ona dvojica su nastavili da zezaju Voju za devojku koja nije došla u hotel da ga sačeka. Jedan od igrača je neprimetno ustao i otišao do recepcionara i zamolio ga da uđe pet minuta posle njega u salu gde smo ručali, i kaže da doktora Voju traži jedna ženska osoba. Kada je recepcionar uradio ono što smo ga zamolili, Voja je trijumfalno ustao, pogledom posrao vođu puta i trenera, i brzo izašao u pravcu recepcije. Posle minut Voja se vratio sav zelen vičući: “Vama dvojici ću sve po spisku !” Trener i vođa puta su zbunjeno odgovarali da oni nisu ništa napravili. Pravdanje im nije vredelo.

(Odlomak iz knjige “Voždovački – Radnički”)

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar