Jedna od najkotroverznijih ličnosti u istoriji košarke svakako je Džim Mekgregor, Amerikanac po rođenju (30.12.1921, Portalnd) a koliko zbunjuje istoričare i biografe svedoči podatak da nisu saglasni ni kad je umro. Izvesno je da je doživeo duboku starost, umro je u 91. godini, ali nije sigurno da li se to desilo 30. ili 31. jula 2013, ili možda 1. avgusta…
Po čemu je to bio zanimljiv Džim Mekgregor? Pre nego što što otkrijemo neka od njegovih košarkaških dostignuća, valja napomenuti da je tokom Drugog svetskog rata bio u američkoj mornarici. U mladosti se bavio atletikom, plivanjem i bejzbolom, ali je sebe našao u – košarci. Bio je skroman igrač, ali je slavu – i pare – stekao kao trener. Počeo je u „high school“ Bension, u rodnom Portlandu, onda je našao posao na Univerzitetu Južna Karolina gde je bio pomoćnik Dinu Kromvelu, a sledeći posao bio mu je na „Vajvort koledžu“.
Njegov život se promenio kada je 1953. prvi put stigao u Evropu. Brzo je shvatio da je biti Amerikanac u Evropi, sa nekakvim košarkaškim pedigreom, ogromna prednost. Još nije bilo američkih trenera, a i igrači su bili retki. Prva stanica bila je Italija, ko će ga znati kako i zašto, brzo je dobio poverenje italijanske Federacije i postao – selektor. Na Mediteranskim igrama 1955. u Barseloni, Italija je osvojila srebrnu medalju. Godinu dana kasnije nije uspeo da odvede repreyentaciju na Olimpijske igre u Melburnu, pa je napustio klupu Italije, ali posao mu (gotovo) nikad nije nedostajao. Pravo iz Italije otišao je u Grčku, i tamo postao nacionalni selektor, a isto je 1957. ponovio i u Turskoj. Sledeće godine već je bio selektor Austrije, a naredne sezone na klupi nacionalnog tima Švedske. Nigde nije ostvario neki zapaženiji rezultat, ali o njemu se širila neka nestvarna fama… Vratio se u Tursku (1960) a od 1961. do 1963. promenio je kontinent i bio selektor Perua, doduše ženske selekcije. Onda se za kratko vratio u domovinu i trenirao Nju Meksiko Stejt sa očajnim bilansom 4-22.
Koferi su mu uvek bili spremni i čim se ukazala šansa opet je krenuo preko okena, ovog puta u Afriku. Bio je selektor Maroka i Centralnoafričke Republike. Kažu da je tokom boravka u Africi držao košarkaškukliniku pripadnicima plemena Vatusi!
Džim Mekgregor na košarkaškoj klinici u Kongu
Kasnije će se vratiti u Južnu Ameriku kao selektor Kolumbije, na Mundijalu 1982.
Tokom tog Mundijala 1982. Kolumbija se kao domaćin direktno plasirala u finalnu grupu, zajedno sa po dve prvoplasirane ekipe iz tri kvalifikacione grupe. Kada je Kolumbija, evidentno inferiorna u odnosu na rivale, počela da gubi utakmice velikom razlikom, Federacija je u toku Šampionata smenila Mekgregora, tim je do kraja vodio njegov pomoćnik Harold Penilja, ali to nije bilo najgore što ga je snašlo. Kada je tražio dogovoreni honorar od 12.000 dolara, ili bar deo, uhapisli su ga pod optužbom da nije imao dozvolu za rad u Kolumbiji! Postoji i verzija da je kraj šampionata dočekao u-zatvoru. Povrh svega, dobio je izgon iz zemlje.
Zapisnik iz koga se vidi da ga je smenio Harold Penija na mestu selektora Kanade
Spisak zemalja u kojima je radio u klubovima upotpunju Poljska i Filipini. Vratio se kasnije u Italiju, trenirao Goricu, Forli, Pezaro i Peruđu. U ovom poslednjem klubu je otpušten pred kraj sezone za šta je okrivio lošu sreću, prvi put u karijeri, jer je 9 utakmica izgubljeno sa poenom razlike. Govorio je da voli da radi u Evropi jer u Americi svi igraju košarku po utvrđenim šablonima, a Evropljani, naročito je isticao Jugoslovene, imaju mnogo više ideja, kretaivnosti, samoinicijative…
Trenersku karijeru završio je Portlandu kao član stručnog štaba NBA ligaša. Kažu da je baš on savetovao Blejzerse da potpišu Dražena Petrovića.
Mekgregor je bio i jedan od prvih agenata, ako ne i prvi, u evropskoj košarci. Mnogi klubovi su ga, kao Amerikanca, pitali za savet o nekom igraču, ili tražili njegovu preporuku a on je, preduzimljiv kakav je bio, shvatio da to može biti dobar posao. Brzo je smislio efikasnu formulu: skupljao po Americi igrače koji nisu mogli u NBA, islužene veterane, igrače street-basketa i vodio ih, kao tim, na evropsku turneju. Išli su od zemlje do zemlje, od grada do grada, kao putujući cirkus. Kako je koji igrač potpisivao ugovor ostajao je u novom klubu, a Džim je zvao nove snage iz domovine. Jednom je njegov tim igrao na Trgu Svetog Petra u Vatikanu pred 150.000 ljudi, a Mekgregor je „velikodušno“ priznao da su „neki došli da vide papu“. Njegovi puleni gostovali su i na drevnom Olimpijskom stadionu u Atini, u dvorištu neke palate u Istanbulu, u londonskom Rojal Albert Holu…. Tokom leta je „obrtao“ i do 80 igrača! Imao je sponzorstvo od velikih američkih firmi, kao štp su Lewis, Gilette, Coca Cola, TWA… Keni Grant, jedan od igrača koje je udomio u Francuskoj, kasnije je otkrio jedan od štoseva Džima Mekgregora: ako je prodavao centra, plejkemejkeru svog tima davao je dolar za svaku asistenciju, još dva ako bi centar posle dodavanja dao koš! Sa lepim brojkama bilo je lakše udomiti igrača…
Verovatno najbolji igrač koga je Džim Mekgregor doveo u Evropu bio je Majk D´Antoni, dugogodišnji plej Olimpije iz Milana. Pokušao je, mada bez uspeha, i da evropske igrače uvede u NBA. Prvo je francuskog centra Kloda Lefevra (2,18) poslao na Univerzitet Gonzaga, na draftu 1960. izabrali su ga Lejkersi koji su u to vreme još uvek bili u Mineapolisu, ali nije stigao ni da debituje. Pokušao je i sa Grkom Tronzosom (2,13) i Šveđaninom Albertsonom (2,03), takođe bez uspeha.
Pri kraju dugog života s ponosom je isticao podatak da, kada je on počinjao, američkih igrača nije ni bilo u Evropi, niti na drugim kontinentima, a poslednjih godina oko 3.000 američkih basketaša svakog leta ode negde van SAD.
Nije dokazano, ali se priča i piše da je Džim Mekgregor , osim poslova u košarci, bio i na usluzi svojoj domovini kao – špijun. Navodno, radio je za CIA, ali je nesumnjivo tačno da je najviše radio za sebe. Skromni rezultati kazuju da nije bio veliki trener, ali je bio sposoban, spretan, rođeni borac. Godine 1959. otkrili su mu rak, ali i tu bitku je dobio i doživeo 91 godinu. Sa 77 se ponovo ženio.
Njegov život je izazov za dobrog scenaristu. Za sad postoji samo knjiga novinara Rona Raporta “Called for traveling” (Spreman za putovanje).
Photo: Printscreen


