(Preneseno sa Jutarnji.hr/Sportske Novosti)
Proslavljena bivša hrvatska košarkašica Danira Nakić Bilić, osvajačica olimpijskog srebra iz Seoula 1988. i osvajačica svjetskog srebra iz Kuala Lumpura 1990., ponajbolja naša košarkašica u povijesti, odavno je sportsku karijeru zamijenila onom sportske dužnosnice koju obavlja već godinama. Dugogodišnja je predsjednica Nacionalnog vijeća za sport, trenutačno je i ravnateljica Hrvatskog sportskog muzeja, ujedno i predsjednica Stručnog savjeta za žensku košarku Hrvatskog košarkaškog saveza. Bila je i zastupnica u Hrvatskom saboru od 2003. do 2005. godine.
Godine 1991. bila je proglašena sportašicom godine u izboru Sportskih novosti. Nastupajući za ŽKK Croatiu, 1995. je bila najbolji strijelac sezone u Kupu Lilliane Ronchetti s prosjekom od 25,7 poena po utakmici. Primljena je u FIBA Kuću slavnih u klasi 2024. u kojoj se od Hrvata nalaze još i Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč i Mirko Novosel.

Danira Bilić je svojedobno triput zaredom bila proglašena najboljom košarkašicom Europe, a i nakon igračke karijere ostala je u sportu. Osim srebra s olimpijskog turnira i SP-a, s istom je trofejnom generacijom osvojila i dvije srebrne medalje s Europskih prvenstava 1987. i 1991. u Španjolskoj i Izraelu. Osvajačica je brojnih trofeja u prvenstvima i kupovima, kako u Jugoslaviji, tako i u Hrvatskoj. Tijekom vikenda gospođa Nakić Bilić je kao gost i prezenter boravila u Poreču na 10. izdanju Sport Festa govoreći u Hrvatskom sportskom muzeju kojim rukovodi.
– S obzirom na temu i karakter Sport Festa, bilo je to odlično mjesto za prezentaciju Hrvatskog sportskog muzeja, koji je nedavno dobio prvu stalnu postavu. To je nešto što se dogodilo nakon 70-ak godina stalnih pokušaja i to je povijesni trenutak za hrvatski sport i hrvatske sportaše kao sportsku kulturu kao takvu. Ravnateljica sam u muzeju, predsjednica sam Stručnog savjeta za žensku košarku pri Hrvatskom košarkaškom savezu, kao i članica Fibine komisije za žensku košarku.
Obvezama je gospođa Nakić Bilić zatrpana, no nije joj nimalo teško sve to sklopiti u jednu cjelinu:

– Imala sam ranije i puno više posla pa sam uspijevala i uspijevala sam sa svime izaći na kraj. Nije mi to trenutačno prevelik problem jer su mi sve obveze u potpunosti kompatibilne. Osim toga, košarka je moja životna strast. I da nisam ni u kakvim sportskim “tijelima”, to će uvijek biti tako jer košarku pratim do u najmanje detalje, a posebno žensku. Pratim sve, od nacionalnog prvenstva, NCAA prvenstva, Eurokupa, Eurolige, WNBA-ja. Doslovno sve to pratim redovito i živim košarku. Dok neki drugi ljudi dođu doma i gledaju film ili serije, ja gledam utakmice….
Roko Leni Ukić govorio je u Poreču na festivalu o buđenju hrvatske košarke koja je u svojevrsnom padu nekoliko desetljeća. Isto se odnosi i na žensku košarku:
– Slična je situacija i u ženskoj košarci. No, mi moramo biti svjesni da smo država od, sad već nažalost nešto manje od četiri milijuna stanovnika. Moramo znati da je naša “platforma” za generaciju vrhunskih sportaša jako ograničena. Moramo također znati da je košarka jedan od najrasprostranjenijih sportova na svijetu, odmah iza nogometa i da se 200 i nešto više država ozbiljno bavi košarkom. Nadalje, košarka se snažno i brzo razvija. Mi smo u moje vrijeme bez problema dobivali Španjolke, Belgijanke i neke druge danas najjače košarkaške nacije dok su naše konkurentice bile iz tadašnjeg SSSR-a, Bugarske, Čehoslovačke, iz tzv. “Istočnog bloka”. Sad neki drugi “kolo vode” i puno su jači i puno je više takvih zemalja.

Danira Nakić Bilić pojasnila je još jednu otegotnu okolnost za košarku u odnosu na druge momčadske i ekipne sportove.
– Ograničeni smo u odnosu na druge timske sportove i time što postoji jedan paralelni sustav, a to su NBA i WNBA. Ritam održavanja velikih natjecanja, SP-a i EP-a podređen je njima i pokušava se s njima uskladiti. SP-i, EP-i i olimpijski turniri privlače najviše pažnje, a igraju se svake četiri godine za razliku od rukometa, odbojke, vaterpola… gdje je to svake dvije godine. Također, na turnirima ima samo 16 mjesta, a ne 32 kao u drugim sportovima. Puno je, dakle, elemenata koji utječu i specifični su za košarku i nema jednoznačnog odgovora zašto je naša košarka pala. Uglavnom, puno je ograničavajućih elemenata. Niti to, nažalost, nije cijela priča, postoji još jedan ograničavajući faktor:
– Košarka je skupi sport i nemamo dovoljno sredstava. Nadalje, svi se pozivaju na onu famoznu 1992. i olimpijsko srebro one velike generacije iz Barcelone. Mora se uzeti u obzir da je nekadašnja jugoslavenska liga bila vrlo jaka, svi igrači su morali igrati u domaćoj ligi do 28. godine. Sve ono najbolje je ostajalo doma i razvoj je bio brži. Sad nam vrlo mladi igrači odlaze u strane klubove koji bolje plaćaju. To je, nažalost, tako i mi moramo biti svjesni da imamo talentirane mlade igrače koji vrlo rano odlaze u inozemstvo.

Ni tu još nije konac popisa ograničavajućih okolnosti za hrvatsku košarku, smatra gospođa Danira:
– Stručni kadar je također prilično upitan. To se u 30 godina jako promijenilo nagore. Pogledajte današnji radno-pravni status trenera koji se u većini slučajeva zapošljavaju na godinu ili manje, a od njih se traže rezultati. To je za naše trenere potpuno destabilizirajuće i oni traže neki bolji i sigurniji posao. To nije bilo tako u moje igračko vrijeme. Prije su treneri bili školovani i dugo su ulagali u sebe i imali su puno sigurniji status u klubovima i savezu. Mi i sada imamo talentirane trenere, ali oni odlaze u mušku košarku gdje se bolje plaća ili su odlučili naći sigurnije radno mjesto. HKS radi velike napore za dodatne edukacije i poboljšanje uvjeta, no pitanje je koliko će se to ostvariti. To je jedan začarani krug.
Kao rođena Šibenčanka gospođa Nakić Bilić se osvrnula i na stanje u šibenskoj košarci koja također pamti bolje dane:
– Košarkašice trenutačno dobro igraju i bolje nego sam očekivala. Pobijedile su Slavonski Brod, u ABA ligi došle su do dviju pobjeda, imaju dobru petorku, trener ih je dobro posložio. Daju svoj optimum, nadam se da će tako i nastaviti…
Nastavila se i sportska loza obitelji Nakić Bilić. Otac triju Danirinih kćeri – Lene, Lucije i Tonije – je bivši proslavljeni rukometni reprezentativac Zvonimir Bilić. Sve su tri ipak u nekom trenutku završile u košarci, a ne u rukometu…
– Imam tri kćeri, dvije starije su bile, a najmlađa je sada košarkašica. Lena, treća i najmlađa, je najbolja po talentu i rezultatima koje ostvaruje. Od početka su imale “informaciju” od mene i oca da im je škola najvažnija. Lena je stvarno odlična i od nje se puno očekuje. Nisu zbog mene izabrale košarku, a ne rukomet kojim se bavio otac, bio je to njihov izbor. Nema tu mojeg “marketinga”, Lena stvarno ima potencijal. Sve tri su imale “sportski pedigre” – i otac im i ja od početka smo bili maksimalno uključeni, sve su imale obiteljsku logistiku, a nekad to nije bilo lako, posebno u velikom gradu.

Gospođa Nakić Bilić vratila se na svoja igračka vremena, kako i zašto su klubovi nekad u igračko doba bili puno uspješniji:
– Liga je bila takva kakva je bila, vrlo jaka. I tada bi igrači ranije odlazili, ali nisu mogli i zato su rezultati naših klubova u europskim kupovima bili puno bolji. Kvaliteta se zadržavala doma, a bila je i puno veća baza, veća država s puno više klubova i sportaša. Košarka je zapravo takav sport da moraš imati odličnu petorku i još nekoliko dobrih zamjena, a mi imamo premalo igrača. Lako je danas Španjolkama koje imaju puno jednako kvalitetnih igračica, mi ovisimo o tome koliko će one najbolje izdržati, a i Boga molimo da se netko od najboljih slučajno ne ozlijedi i već smo u velikim problemima. Što se Amerikanki, recimo, tiče, one u olimpijski centar u Colorado Springsu pozovu 50 igračica i teško im je uopće izabrati najbolje. A mi kad su okupljanja strijepimo da se ne ozlijedi neka od nositeljica i onda još posežemo za nekoliko igračica iz mlađih dobnih kategorija da popunimo broj. To se, naravno, reflektira na igru. S malim brojem igrač(ic)a pada nam ritam, što nije slučaj s nacijama koje imaju puno veći izbor i puno veći broj jednako kvalitetnih ljudi na terenu. One sve mogu igrati po 20-ak minuta i njima ne pada ritam kad na teren uđu zamjene.

Igrajući u ono “davno doba”, Danira se nikad nije susrela s navodnim problemom izbora reprezentativaca po “nacionalnom ključu” i s navodnim favoriziranjem igrača iz puno “utjecajnije” Srbije:
– Bila sam premlada da sve to razumijem i o tome uopće nisam razmišljala. Nisam osobno nikad imala problem s “nacionalnim ključem”. Sva su mi se vrata otvarala jer sam vjerojatno bila dovoljno dobra u očima onih koji su odlučivali da prinesem što boljem rezultatu. Nisam imala roditelje iz sportskog miljea koji bi mogli utjecati, nisam imala nikoga da me gura, ali sam uvijek bila dijelom te reprezentacije.
Srebrno odličje na Olimpijskim igrama u Seoulu svakako je kruna jedne bogate karijere. Što Danira Nakić Bilić najviše pamti iz tog vremena?
– Medalju, naravno. Najvažniju smo utakmicu odigrale u polufinalu; pobjeda nad Australijom dovela nas je u finale s Amerikankama. Bila sam tada puna emocija, vjerovala sam da ih možemo dobiti, držale smo se dobro, ali smo ipak izgubile (70:77, nap.a.). Kasnije sam osvijestila da ih nismo nikako mogle dobiti, igrale su tada Teresa Edwards, Katrina McClain Johnson, bilo ih je tri, četiri u toj ekipi koje su na kraju završile u Kući slavnih. Najbolja sam tada u našoj ekipi bila s Eleonorom Vild, koja je bila moje godište, dobro smo se razumjele i našle se jer je bilo dosta starijih igračica. Bila su to lijepa sportska vremena…

Jedna od onih koja je najviše pridonijela velikim uspjesima naše ženske košarke bila je upravo Danira Nakić Bilić – i sama stanovnica Hall of Famea i triput najbolja igračica Europe. Dugo čekamo njezinu nasljednicu, možda to upravo bude njezina kći Lena…

Photo: Goran Mahkek/Cropix, Hrvatski sportski muzej, fiba.basketball, @YouTube, Damir Krajac/Cropix