Početna BLOGMiketa

Miketa

od Vladimir Stanković
23 pregleda

Naš bloger i prijatelj Duško Miletković-Souly originalno je smislio da u svoj imaginarni „stojadin“ smesti 101 košarkaša bivše Jugoslavije. Ako bih plagirao njegovu ideju i pravio sličnu listu za košarkaške funkcionere koje sam tokom skoro 50 godina rada upoznao mesto bi se, i to visoko, svakako našlo i za Milorada Đurića. Košarkaški klub Partizan saopštilo je tužnu vest da je u 85. godini preminuo nezaboravni Miketa, jedna od legendi kluba, deo „crno-bele“ istorije.

Čini mi se da sam ga poznavao od vremena kada sam počeo da radim, davog proleća 1969. Decenijama je bio „tehniko“ Partizana. Tako smo nekada zvali tu funkciju koja je danas „avanzovala“ , u – valjda zvučnije – tim-menadžer ili nešto slično. Miketu najviše pamtim kao čoveka koji je sedeo na klupi uz Ranka Žeravicu, kasnije i Rebu Ćorkovića. Zadatak mu je bio da smiruje temperament trenera i da sam koliko može, vrši pritisak na sudije. Čini mi se da mu to nije najbolje uspevalo jer je u skladu sa svojom prirodom, vaspitannjem i urođenom dobrodušnošću to radio na način da ga sudije nisu uopšte ozbiljno shvatale. Miketin „protest“ svodio se na širenje ruku i bezazlezni izraz na licu u stilu “Sudija, šta si to svirao?“  Ne pamtim da je ikada dobio tehničku grešku, još manje da je isključen. Sudije su  ga doživljavale kao „dobricu“ koja, po opisu radnog mesta, povremeno treba da širi ruke i kao nešto protestuje… Ovo o radnom mestu samo uslovno, on nikada nije bio zaposlen u Partizanu, radni vek je proveo u „Energoprijektu“.

Miketa Đurić je bio od sportskih radnika starog kova, od onih koji su uvek davali mnogo više nego što su uzimali. Davao je od srca, iz ljubavi prema Partizanu i košarci. Partizan mu je bio  večna ljubav, druga kuća, bukvalno do poslednjih dana. Nedavno je bio u dvorani „Aleksandar Nikolić“ na meču „crno-belih“ protiv Cibone. Imao je stalno mesto u onom nultom redu, odmah uz teren, tamo gde sede legende. Bio je „crno-beli“ i dušom i telom, ali je voleo košarku i služio joj odano kao „savezni“ funkcioner. Bio je član Predsedništva KSJ, 10-ak godina na čelu registracione komisije, vođa ženske reprezentacije… Radio je šta je trebalo, šta se od njega tražilo.

Ne pamtim ga kao igrača. Naš najbolji dokumentarista Dragan Martinović, saradnik Koš magazina, ima podatak da je Miketa Đurić za 9 sezona u Partizanu, od 1955. do 1963, odigrao 103 prvenstvene utakmice, prosek poena bio mu je samo 1,4 ali uz Batu Radovića i Miška Bojovića njegovo i nisu bili poeni, nego odbrana. U istom periodu u Partizanu je igrao i njegov rođeni brat Zvomir-Zvonko Đurić, moj kolega, novinar u „Večernjim novostima“.

Miketa je bio važan „šraf“ u podizanju Partizana. Ono o čemu je kao igrač mogao samo da sanja ostvario je kao funkcioner – Partizan je 1976. dočekao prvu titulu prvaka i prve međunarodne titule, ali one su bile kulminacija procesa, započetog 1972, stvaranja velikog Partizana. Prvi potez bio je dovođenje Ranka Žeravice za trenera, naredni je bilo formiranje tima u čemu je Miketa Đurić imao veoma značajnu ulogu. Možda nije bio najzaslužniji za dolazak Dražena Dalipagića iz Mostara, ali je svakako pomogao – po čačanskoj liniji – da među „crno-bele“ stigne Dragan Kićanović. Isto važi i za dolazak Dragana Todorića iz Kraljeva, Miketini prsti bili su umešani i u dovođenje Duleta Kerkeza iz Vršca, Bobana Petrovića iz Kruševca, Arsenija Pešića i Žarka Paspalja iz Podgorice i, naravno, Vlade Divca iz kraljevačke Sloge…

Za razliku od stvarnog života u kome se ljubavi završavaju i ovako i onako, one sportske su večne. Kao Miketina prema Partizanu. Sa njim je otišao deo istorije kluba, ali i deo istorije naše košarke jer je Miketa bio jedan od poslednjih funkcionera stare garde, jedan od onih koji su kao imperativ prihvatili i uspešno sproveli devizu vizionara Nebojše Popovića: „Budimo realni, tražimo nemoguće“.

Photo: Partizan

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar