Kada je „zbornaja komanda“ Sovjetskog Saveza 1972. senzacionalno prekinula višedecenijsku dominaciju SAD u muškoj košarci na Olimpijskim igrama, Anton Megerdičev je bio trogodišnji mališan. Tačno 45 godina kasnije režirao je film koji je inkasirao najviše novca u istoriji distribucije ostvarenja ruske kinematografije – njegova ekranizacija epohalnog trijumfa sovjetskih košarkaša u Minhenu je za mjesec dana prikazivanja prikupila 2,73 milijardi rubalja ( 39 miliona eura), a broj gledalaca premašio 10,5 miliona! Dodaćemo da ove cifre nisu konačne kada je u pitanju kreacija 48-godišnjeg režisera, stvarana na osnovu istoimene autobiografije Sergeja Bjelova – „Uspon” i dalje puni bioskopske sale, pa će ukupan prihod i gledanost biti još veći. Bolju prodaju u Rusiji imao je samo jedan strani film, planetarni hit Džejmsa Kamerona „Avatar“, koji je svojevremeno na ovim prostorima zaradio 3,5 milijarde rubalja.
Saga o rušenju 36 godina duge košarkaške dominacije SAD na olimpijskim igrama, krunisana istorijskim pogotkom Aleksandra Bjelova nakon dodavanja Ivana Jedeška preko čitavog terena, u trenu je „zapalila“ rusku publiku. Razloga ima više, između ostalog navodi se i probuđeni patriotizam, aktuelni politički trenutak koji karakterišu zategnuti odnosi s Vašingtonom, čežnja gledalaštva za moćnom bivšom državom u kojoj je vrhunski sport ujedno bio i instrument demonstracije statusa svjetske supersile, ali sigurno je da su i odlična glumačka podjela, dramaturški dobro razrađen (pritom u najmanju ruku kontroverzan) scenario i efektna kamera dali ogroman doprinos uspjehu.
U isto vrijeme, kod svakog ko solidno barata faktografijom sovjetske košarke film izaziva dvojaka osjećanja. Scenarista Nikolaj Kulikov je i sam priznao da je pojedine crtice iz života minhenskih junaka svjesno karikirao ili „krivio“ kako bi radnji pridao više dramatizma, ali tako nešto sigurno nije moglo da se dopadne njihovim najbližima.
Uspeh i-polemika
Uloga tvorca epohalne pobjede, šefa stručnog štaba „zbornaje“ Vladimira Kondrašina, povjerena je harizmatičnom Vladimiru Maškovu. Udovica legendarnog trenera, koji je preminuo 1999. godine, imala je dosta zamjerki na scenario, pa su autori izmijenili prezime, Kondrašin je postao Garanžin. Prema scenariju, Garanžin prikuplja novac za operaciju sina koji boluje od cerebralne paralize. Trener je prikazan kao „nepodoban“ jer ne vjeruje u sovjetsku medicinu i nastoji da dječak bude operisan u Austriji. U potrazi za još jačim dramaturškim efektom Kulikov poseže za novom izmišljotinom – strijelac zlatnog koša Aleksandar Bjelov, prvi centar SSSR, ima zdravstenih problema koji kulminiraju tokom predolimpijske turneje Sovjeta po SAD u kojoj „zbornaja“ odmjerava snage sa studentskim ekipama. Bjelov završava u bolnici, a američki ljekar postavlja dijagnozu: srčana anomalija, mladom košarkašu preostaje otprilike godina života, možda malo više. U bolnici ova drama dostiže vrhunac – troškovi liječenja su visoki, a čelnici sovjetskog Komiteta za sport insistiraju da se Bjelov vrati i nastavi tretman u Moskvi. Garanžin je protiv i vuče očajnički potez: telefonira ženi i moli je da svu ušteđevinu za operaciju sina odnese činovnicima. Novac je predat, račun u Americi izmiren, a „reanimirani“ Bjelov odlučan u namjeri da uprkos bolesti nastupi u Minhenu.
Stvarnost je bila sasvim drugačija. Kondrašin nije planirao da šalje bolesnog sina u Austriju (niti je javno, na konferenciji za štampu uoči OI, dao obećanje da će SSSR „skinuti“ Amerikance sa trona – još jedan scenaristički gaf), a zdravstveni problemi Bjelova su se manifestovali dosta kasnije, nakon Olimpijade u Montrealu 1976. godine. Završetak njegove životne priče je zaista tragičan: 1977. prilikom odlaska lenjingradskog Spartaka na Evrokup utakmicu u Italiju sovjetski carinici u prtljagu košarkaša pronalaze ikone. U kuloarima se pričalo da je riječ o klasičnoj namještaljci – jedan od Bjelovljevih rivala za mjesto u prvoj petorci je navodno „otkucao“ saigrača. Bjelov je isključen iz reprezentacije, privremeno diskvalifikovan od strane kluba, ukinuta mu je stipendija, oduzeto zvanje zaslužnog majstora sporta – najviše sportsko priznanje u SSSR i Rusiji. Odao se piću, a kritički napisi u novinama, brojna saslušanja i presing istražitelja su mu dodatno poremetili zdravlje. Naredne godine je vraćen u reprezentaciju, ali mu se stanje iznenada pogoršalo u jeku priprema za SP na Filipinima 1978. Sovjeti su se pripremali u Letoniji i Bjelov je ekspresno prebačen u Lenjingrad. Bio je to početak kraja – par mjeseci kasnije umro je u svom rodnom gradu s nepunih 27 godina života.
Ovakav prikaz dvojice junaka minhenske pobjede je logično izazvao nezadovoljstvo njihovih udovica. Kako već rekoh, ovo nisu jedini „kiksevi“ u sižeu, ali prema riječima autora scenarija, apsolutna podudarnost fabule sa stvarnim događajima je odlika dokumentarnog, a ne igranog filma. Vođena takvim razmišljanjem, ekipa stvaralaca ovog kinematografskog hita je uzela slobodu da u radnju „uvede“ zakucavanja (u SSSR etiketirana kao poniženje protivnika i izbjegavana, a u studentskoj košarci u SAD zabranjena), navodni pokušaj ostanka u Njemačkoj kapitena zlatnih momaka, Litvanca Modestasa Paulauskasa kome prebjeg na Zapad nije ni padao na pamet, kao i „frizirani“ zaplet s učešćem dvojice Gruzijaca u redovima „zbornaje“, Korkije i Sakandelidzea, koji se prema filmskoj priči u vrijeme upada palestinskih terorista u tabor sportista iz Izraela igrom slučaja nađu baš u epicentru talačke krize. Posebna priča je „autorska“ verzija borbe za zlato protiv selekcije SAD – stiče se utisak da su puleni Henka Ajbe izašli na parket da igraju hokej, a ne košarku i doslovce prebiju protivnika. Scene obiluju grubim, brutalnim faulovima Amerikanaca, suparnik je „željan krvi“, a Sovjeti stisnutih zuba idu ka pobjedi. Ko je gledao finale OI 1972. zna da su učitelji košarke igrali korektno, bez grubosti, a sporan je bio jedino kraj, te čuvene 3 sekunde.
Istina i mitovi
Šta je onda istina, ako je film pun „rupa“ i izmišljotina, zapitaće se čitalac? Istina je da su Amerikanci osvojili sedam zlatnih medalja zaredom i uoči finala imali skor
63-0. Istina je da ih je dvostruki olimpijski šampion Ajba na pripremama u Perl Harboru ubacio u žestok dril sa tri treninga dnevno da bi “iskovali” osmo zlato. Istina je da je Kondrašin bio veliki trener i u razmaku od tri godine (1971-1974) postao evropski, svjetski i olimpijski prvak. Istina je da su favoriti došli uveliko oslabljeni u Minhen – iz raznoraznih razloga u sastavu nisu bile buduće NBA vedete Dejvid Tompson, Erni DiGregorio, Džamal Vilks i Sven Nejter, a najveći hendikep bio je izostanak fantastičnog Bila Voltona, u tom trenutku najboljeg svjetskog centra u amaterskoj košarci (jedna verzija glasi da je pacifista Bil otkazao nastup u znak protesta protiv američke intervencije u Vijetnamu, druga – da je bio spreman da igra samo ako bi reprezentaciju vodio njegov trener s koledža, legendarni Džon Vuden).
Istina je da je Ajba doveo najmlađu (20,5 godina u prosjeku) selekciju SAD u istoriji nastupa te zemlje na Igrama. Istina je da su na crtu Amerima te septembarske večeri izašli momci predvođeni maestralnim Sergejem Bjelovim koji je ne trepnuvši ubacio favoritu 20 poena! Istina je da je 21-godišnji Aleksandar Bjelov odlično parirao fizički superiornijim protivnicima u reketu. Istina je da je povratnik u “zbornaju” Genadij Voljnov, u Minhenu već veteran, bio košarkaš ispred svog vremena. Istina je da su Paulauskas, Korkija, Sakandelidze, Žarmuhamedov i prije ovog finala “u nogama” imali pozamašan broj velikih utakmica i “gaće im se nisu tresle”. Istina je da se najbolji strijelac i skakač Amerikanaca, korpulentni Dvajt Džons, pokoškao sa 10 cm nižim, temperamentnim Korkijom, pa su 12 minuta prije kraja utakmice obojica isključeni, što je više štete nanijelo, naravno, selekciji SAD. Istina je da je Aleksandar Bjelov u završnici kod +1 za SSSR šutirao i dobio “bananu”, pokupio odbitak i umjesto da “stane na loptu” (od finalne sirene i zlata Kondrašinove momke je u tom trenutku dijelilo 6 sekundi) odlučio se na riskantan povratni pas koji je presjekao Dag Kolins. Istina je da su Sovjeti vodili čitav meč, a Kolins, nakon faula Sakandelidzea 3 sekunde prije kraja, s linije slobodnih bacanja doveo svoju ekipu PRVI PUT u vođstvo! Istina je da je čelnik FIBA Vilijam Džons odigrao ključnu ulogu u “repriziranju” posljednjeg napada Sovjeta. Istina je da je Ivan Jedeško bacio na kraju onaj teledirigovani pas kog se ne bi postidio ni Tom Brejdi. Istina je da je zahvaljujući očajnom tajmingu skoka obojice svojih čuvara Aleksandar Bjelov na nevjerovatan način ostao usamljen pod američkim košem, pa onda rutinski, kao na zagrijavanju, pogodio za zlato. Istina je da ako predstavljaš košarkašku velesilu koja iza sebe ima seriju 63-0, a u olimpijskom finalu vodiš samo “pola koša” razlike 3 sekunde prije kraja, protivnik zaslužuje trijumf barem isto onoliko koliko i ti. Istina je i da ako primat izgubiš “tek iz trećeg pokušaja”, kriv si sam, jer si bio dužan da braniš sopstveni koš.
Istina je da veliki sportski podvizi, poput ovog iz Minhena, ne smiju da padnu u zaborav i kad tad moraju da se pojave na filmskom platnu. Zato nemojte da “secirate” istoriju, nego sačekajte da “Uspon” dođe i u vaš bioskop, pa kupite kartu i uživajte. To je ipak samo igrani film, a ako vam se gleda “original”, tu je YouTube. U svakom slučaju, upravo takvu poruku nam šalju sineasti koji su potpisali ovo ostvarenje.
Photo: Printscreen