Šta je zapravo talenat? To je u košarci sposobnost učenja novih pokreta. Znači, videti neki pokret ili nekoliko njih, i uspešno ih ponoviti. Naknadnim ponavljanem pokreta usvojiti ga kao svoj, da postane deo individualne tehnike.
Talenat podrazumeva i razumevanje košarkaške igre, prostornosti i pravovremenosti (pasa ili kretanja). Talentovan junior treba da je hrabar, da ima samopouzdanje, veliki IQ i da u kritičnim trenucima preuzima odgovornost. Jedino će na taj način postati vrhunski igrač. Bez samopouzdanja i hrabrosti ostaće samo večiti talent. Vrlo je bitno i kakvo porodično vaspitanje nosi mlad igrač. Nekada je to bilo “ čojstvo i junaštvo”. Za sreću ne treba brinuti. “Audaces fortuna iuvat” – Sreća pomaže hrabrima.
Jednom prilikom je novinar rekao Dušanu Ivkoviću: “Tokom vaše trenerske karijere stvorili ste velike igrače poput Divca, Paspalja i ostalih reprezentativaca”. Ne, odgovorio je slavni trener Ivković, veliki igrači se ne stvaraju – oni se radjaju.
Od bezbroj umnih misli legendarnog Pive Ivkovića citirao bih jednu koju sam imao čast i sreću da čujem od njega samog: „Kad je trener toliko pametan i talentovan, što nije učio samoga sebe pa igrao košarku?“
Jedne godine na košarkaškom kampu Mikija Pavićevića na Zlatiboru bio sam rukovodilac smene. Tom prilikom nas je posetio izvanredni trener Božidar Maljković (danas predsednik Olimpijskog komiteta Srbije), i održao predavanje u kome je rekao I ovo: „Sve ono što zna Toni Kukoč – ja ga nisam učio. Jednostavno, ja to ne znam. Ja sam Kukoča naterao da se podredi timskom radu, i da igra za ekipu, kao i da počne da radi sa tegovima.“
Svedoci smo izvanrednih igara Nikole Jokića i Miloša Teodosića u NBA. Svi pričaju o njihovim asistencijama. Kažu – doneli su evropsku košarku u NBA. Podsetio bih poznavaoce košarke na Medžika Džonsona( visok 206 cm), koji je po mišljenju mnogih igrao najlepšu košarku u NBA. Imao je duhovite i nepredvidive asistencije. Čekali smo utakmice Lejkersa noću ne bi li videli Medžika . Da li je on isto izdanak evropske škole pasa? Ili kasnije Kanadjanin Stiv Neš?
Talenat i inteligencija nemaju nikakve veze sa time gde ste rodjeni, ili kojoj naciji pripadate. U celom svetu ima zanemarljivo mali broj pametnih i talentovanih. Možda je bolje da citiram Alberta Ajnštajna: “Svemir i ljudska glupost nemaju granica. Za ovo prvo nisam siguran, ali za drugo jesam.”
U košarci sve može da se nauči – osim da se stekne talenat, osećaj za igru i dodavanje. Najviše se nauči od velikih igrača, pravih majstora. Davne neke godine sam posetio trening košarkaša Partizana. Sale Djordjević i Žarko Paspalj su tada bili klinci koji obećavaju. Kasnije su postali najbolji igrači na svetu. Sedeo sam pored terena dok su košarkaši trenirali. Sale, kao i svaki mladi plej, je suviše dugo driblao i stalno uvodio svoju ekipu u pozicioni napad. Žarko Paspalj sa svojih 207 cm i neverovatnom brzinom i tehnikom je trčao, ali nikako nije dobijao loptu u pravom trenutku . U jednom momentu Paljo je pozvao Saleta. Slučajno su stali baš pored mene, tako da sam čuo šta je Paljo rekao: “Sale, daj mi loptu kada sam u punom trku licem prema košu negde oko polovine terena. Ako tu dobijem loptu u punom sprintu niko ne može da me zaustavi. Prolazim do koša.“
Isto je meni rekao 1972. godine Dragoslav Ražnjatović (najbolji igrač na nezvaničnom Prvenstvu sveta u Čileu 1966.). Ražnjatović je kasnije bio i predsednik košarkaškog saveza Jugoslavije.
Svi mi imamo nekakav genetski zapis i svoje limite. Da li ćemo dostići sopstveni limit zavisi od okruženja u kome odrastamo i učimo skolu. Osim fakulteta, jako je bitno maturirati i na životnoj školi. Narod kaže: “Ne može od vrane soko.” Velikog igrača jednostavno rodi mama. Sada je na pametnom treneru da pronadje talentovanog klinca koji može da bude veliki igrač i da mu pomogne u njegovom radu da dohvati zvezde. U svoje vreme fudbaler Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije, Vladislav Bogićević – Bleki je pre utakmice, prilikom ulaska u svlačionicu, pozdravljao svoje saigrače ovim rečima: “Zdravo Džajo majstore i ostali trkači!” Dragan Džajić je godinama spadao u grupu od deset najboljih evropskih fudbalera i bio verovatno najbolje levo krilo na svetu.
Samo oni koji su se bavili vrhunskim fudbalom ili košarkom mogu da prepoznaju klinca koji razume igru i ima talenta. Jednom prilikom sam u Beogradu vodio na košarkaške utakmice Dejva Babkoka (Director of Player Personnel – neka vrsta tim menadžera Milvoki Baksa) i Tonija Ronzona, koji je tada bio u Detroit Pistonsima. Došli su da gledaju talentovane mlade igrače. Imali su nekakve beležnice i stalno nešto pisali. Na primer kako igrač igra licem prema košu, ledjima, kakav je u tranziciji i raznorazne druge stvari – samo da bi ogromnim brojem naziva i brojki dali do značaja poslu kojim se bave. Rekao sam im: “Šta pišete? Pa zar ne vidite da je ovaj igrač antitalenat i da od svih njih na terenu možda samo jedan može da igra košarku?” Rekli su mi da sam mnogo surov. Ali, zaista smo nekada tako, i još gore ocenjivali antitalente i znalo se gde im je mesto. Danas postoji ogroman broj eufemizama za antitalente (eufemizmi su reči kojima se obično zaobilazi istina). “Dobar je u odbrambenim zadacima”, “lepo istrčava u napad uvek je prvi u odbrani”, “ima izuzetan instikt za skok”, “posle bloka jako dobro rola prema košu”, “za njega nema izgubljene lopte”…
Kada su me jednom doveli da pogledam izvesnog pleja, otišao sam posle prve četvrtine. Samo sam rekao da je izuzetno brz, i da nikako ne otvaraju vrata iza koševa. Istrčaće napolje. Zaista, osim brzine mladić ništa nije posedovao.
Veliki igrač se postaje igranjem, a ne sedenjem na klupi i „jakim treningom“. Talentovanog mladog igrača treba pustiti da igra. Setimo se samo kako je u Partizanu proigrao Bogdan Bogdanović. Vesterman je igrao , a Bogdanović sedeo i ulazio na „propisanu minutažu“. Kada se Vesterman povredio trener nije imao izbora. Bogdanović je morao da igra 35 do 40 minuta. Kada je Divac došao u Partizan, ni “pod razno” nije izlazio iz igre. Najveći stvaraoci u našem fudbalu i košarci su dva Dragana. Dragan Džajić i Dragan Kićanović. Džajić je odabrao fudbalere iz bivše Jugoslavije i stvorio fudbalski tim Crvene zvezde. Ekipu je dao trenerima, od kojih je jedan osvojio evropsku titulu a drugi titulu svetskog šampiona. Dragan Kićanović je selektovao košarkaše, napravio tim i postavio trenera. Poznata je priča za Kićanovića kada je na sastanak pozvao trenere mladih kategorija košarkaškog kluba Partizana. Treneri su tom prilikom ponosno doneli pehare koje su osvojili te godine. Partizan je bio prvak u svim mladjim selekcijama. Kićanović se obratio trenerima: “Doneli ste mi pehare, šta da radim sa njima? Da ih stavim u vitrinu? Znate li vi koliko Partizan koštaju sve ove mladje selekcije? I pored svih tih para što trošimo, morali smo da od drugih klubova kupimo Divca, Paspalja, Danilovića, Rebraču, Stevanovića, Lončara, Nakića, Šarića…”
Mnogo godina posle Kićanovićevog odlaska iz Partizana dogodilo se da niko nije u mladom klincu Nemanji Bjelici prepoznao budućeg svetskog asa. Bio je u juniorskom timu Partizana koji je raspušten, i Bjelica se sa 19 godina obreo u nekom timu u Austriji (Arkadia). Onda je prešao u Crvenu zvezdu gde ga je Pešić stavlo da igra pleja. To je u mnogome pomoglo razvoju Nemanje Bjelice (visok 208 cm).
Baveći se trenerskim poslom imao sam priliku da budem na nekoliko prvenstava Azije za mlade košarkaše. Tako sam 1995. primetio mladog Vang Ži Žija (215 cm, rodjen 1977.) iz Kine. Odmah sam javio našem poznatom treneru da sam video klinca koji je NBA perspektiva. Samo mi je odgovorio da nema vremena da radi sa mladim košarkašem. Kada sam 2000. godine držao seminar u Iranu radio sam sa mladim Hamedom Hadadijem (218 cm, rodjen 1985.). Po dolasku u Beograd odmah sam obavestio ljude iz velikog kluba da sam video klinca koji je NBA potencijal i da ga treba dovesti i raditi sa njim. Uopšte nisu reagovali na moju informaciju. Vang Ži Ži i Hamed Hadadi su napravili odličnu NBA karijeru, a ja sam naučio da “stručnjacima” ne javljam ništa. Kada sam na juniorskom prvenstvu Azije 2014. u Kataru video Kineza Žu Đija nikome ništa nisam javio. Samo sam se slikao sa mladim igračem, koji je takodje postao NBA igrač. Poslao sam samo kratko obaveštenje Dejvu Babkoku: “By far the MVP of this tournament is Zhou Qi ( 216 cm born ’96 ) of team China. In 18 minutes per game, he averaged 13.1 points, 6.9 rebounds as well as a combined total of 24 blocked shots. What makes his numbers even more impressive is that he did all this while shooting an astounding 71.4% from the field, and 82.4% from the foul-stripe. However, his game carries a number of intangibles that the stats cannot capture. With his presence in the paint (216 cm tall), he enables his teammates to defend the opposing guards aggressively, since they are too intimidated to penetrate and face Zhou Qi on their way to the basket. Qi also throws an amazing outlet pass, helps lead the fast break after a rebound and is overall a very good passer. In my opinion, we have not seen this type of young talent since the time of Arvydas Sabonis”.
Žu je prošle godine potpisao ugovor sa Hjuston Roketsima. Prethidno je bio na draftu gde su ga Roketsi odabrali kao 43. pik.
Photo: Privatni album – Zoran Prelević i Ži Đi iz Kine, MVP FIBA Azije U18 2014. godine
1 komentar
Bravo Prele majstore. Da je znanje lako svi bi ga imali. Drago mi je da si ga malo i ovde podelio. Srecno