Početna EVROPA/SVETEkskluzivno: Zaga Žeravica, “kraljica” Aragona (1)

Ekskluzivno: Zaga Žeravica, “kraljica” Aragona (1)

od Vladimir Stanković
112 pregleda

Ako vam se prezime čini poznatim, u pravu ste. Gospođa Zagorka-Zaga Žeravica je supruga pokojnog velikog trenera Ranka Žeravice, ali njeno mesto u našoj i španskoj košarci ne duguje mužu nego sopstvenoj karijeri, igračkoj i trenerskoj. Koš magazin ima zadovoljstvo da kroz ovaj intervju predstavi gospođu Zagu koja je PRVA od naših trenera osvojila trofej u Španiji. Verujemo da će se njena priča dopasti i vama.

Kako ste postali trener?

– Danas mi sve, iz ove perspektive, deluje nestvarno. Ranko je 1987. potpisao ugovor na dve sezone sa ekipom KAI Saragosa.  Uzela sam neplaćeno dve godine, i sa mladjim sinom Goranom preselili smo se u Saragosu. Naš stariji sin Dušan je završavao je IV razred srednje škole u SAD. Saragosa je divan, miran grad, klima je savršena, kiša pada jedva tridesetak dana godišnje, sneg nikad iako su Pirineji na dohvat ruke. Ranko je zasukao rukave, formirao ekipu i radio od jutra do mraka.

Goran ide u školu, ja, tamo-ovamo, ništa posebno. Često sam išla na Rankove treninge, da bismo se po završetku zajedno vraćali kući. Jednom prilikom pridje mi Ranko sa jednim gospodinom koji se predstavio kao predsednik FK Saragosa. Reče mi da imaju žensku košarkašku sekciju, da  trener, zbog redovnog  posla, nije u mogućnosti redovno da dolazi na treninge . Direktno me pita da li bih mogla da im pomognem i uzmem ekipu. Nisam ni trepnula, pristala sam bez razmišljanja iako su se moje “trenerske kvalifikacije” svodile na posmatranje Rankovih treninga, prekucavanje njegovih materijala, praćenja košarke i sopstveno igračko iskustva tokom 15 godina, 3 u BSK-u i 12 u KK Radničkom.

Kako je izgledao početak?

– Ekipa je bila sastavljena od devojčica iz jedne škole, plus 3-4 devojke sa strane. Ja sam ih ubrzo prozvala “Tim moje ulice”, jer je ekipa u to vreme baš ličila na neki takav sastav iz kraja. Krenem sa mojim predsednikom po školskim takmičenjima i pronađemo 5 solidnih, malo viših devojaka koje su rado došle u klub. Takmičile smo se u Drugoj nacionalnoj ligi. Odigramo 19 utakmica i dobijemo svih 19!  Završimo sezonu na drugom mestu, iza ekipe Pamplona, koja je prethodne godine ispala iz Prve lige. Sistem takmičenja u plejofu je bio da se prva utakmica igra kod slabije plasirane ekipe. Izgubimo kod kuće… Kroz dva dana idemo u Pamplonu da izgubimo, da se okonča bajka… Pobedimo i izborimo treći meč. Nema para za hotel, vraćamo se autobusom u Saragosu da bi sutradan ponovo “put pod noge “, i opet pravac Pamplona.  Nismo same, idu sa nama 4 autobusa pratilaca: roditalji, prijatelji, fudbalski navijači…. Još uvek nosimo ime FK Real Zaragoza. Pobedimo na opšte ne iznenadjenje, nego čudjenje, i udjemo u Prvu nacionalnu ligu!

Šta je taj uspeh značio za grad?

– Bio je to neverovatan impuls za žensku košarku koja je do tada bila u drugom planu. Uspeh nam je doneo novog sponzora, prestižnu “Banco Zaragozano” koja se izuzetno pokazala.

Za tu prvu sezonu u Prvoj ligi doveli smo dve osrednje domaće igračice, i dve Amerikanke koje su se izgleda malo “skupile u avionu”, jer su obe, kad su stigle, bile niže za po 3-5 centimetara od visine koja nam je bila prijavljena kad smo pregovarali. U toj prvoj sezoni opet smo napravile iznenadjenje, ekipa je završila na 5. mestu što nam je obezbedilo igranje u evro-kupu. Ispale smo u prvom kolu, ali je osećaj je bio divan. Pomoćnik mi je, ali samo povremeno, bio Alfonso Alonso, otac Sita Alonsa koji je do skoro trenirao Barselonu. Ja sam volela sama da radim i kondicione treninge, i taktiku i tehniku. Ne pamtim ni jednu ozbiljniju povredu mojih igračica, a trčale su i izdržavale i po dve utakmice. Jednom nedeljno smo igrale fudbal, i to žestoko, onda ragbi sa “medicinkom” od tri kile i utakmicu sa kadetima… To sam ponela iz Radničkog, ponekad smo na treninzima igrale sa juniorima.

Da li Vam se suprug Ranko “mešao” u posao, odnosno da li ste vi tražili savete od njega ?

– Vrlo malo, samo u početku, ali se brzo “umorio” i dao mi časopis “Trener”, ili kako se već zvao. Doneo je u Španiju nekoliko primeraka i stvarno mi je puno pomoglo. Medjutim, najvišee mi je “pomoglo” sedenje  na Rankovim treninzima, posebno sa reprezentacijom. Odgledala sam 90% treninga pred Olimpijske igre u Meksiku 1968. i Minhenu 1972. Vodila sam statistiku, zapisivala što je tražio od mene za “taj” trening ili akciju. To je bila najbolja škola. Dugo sam bila igrač, ali sam kao trener brzo shvatila da je trenirati druge hleb sa sedam kora.  Moram nešto da priznam: nisam znala koliko smo mi žene teške za saradnju, u mnogo aspekata. Sa jednom moraš pažljivo i tiho, drugoj možeš da podvikneš… Ovde u Španiji nije običaj da se igrač grdi pred svima… Bilo je slučajeva da mi po nekoliko igračica kaže da ne mogu da treniraju iz raznih razloga, od “ženskih stvari” do ljubavnih problema. Morala sam svaku da razumem… Da ne zaboravim: Ranko je bio samo dva puta na mojim utakmicama! Jednostavno, bilo mu je dosta košarke. Razumela sam ga, i nisam se ljutila. Istina je da sam od njega mnogo naučila, ali ne tada kada sam i sama sela na klupu. Mogu sa ponosom da kažem da sam trenersku karijeru sama gradila.

Zaga i Ranko |eravica u njihovom beogradskom domu 2012.

Šta se dešavalo po ulasku u prvu Ligu?

– Kad smo ušle u Prvu nacionalnu ligu dobile smo lepu malu salu pored dvorane “Principe Felipe” koja se tek gradila. Bila je za oko oko 2.000 gledalaca. Malo koju utakmicu smo odigrale a da nije moralo da se  napiše na vratima “Nema više mesta”. Većina gledalaca je  stajala da bi što više ljudi moglo da udje. Kad smo prešle u “Principe Felipe”, jednu od najlepsih dvorana u Evropi, imali smo na 2-3 utakmice i po 7.000 gledalaca! U moje 3 godine u Prvoj ligi stigli smo do 784 ”sosiosa”, članova sa plaćenim godišnjim ulaznicama. Porodica Radomira Antića je bila kompletna. Njegova supruga Vera bila mi je najverniji navijač. Mali sponzori su se otimali da nam daju robu: patike, torbe, majice. Srećna vremena… Na žalost, nisu dugo potrajalo jer je sponzorisati jednu zensku ekipu bilo nerentabilno…

(Nastaviće se)

Photo: Privatni album i MN press

Možda će vas interesovati

1 komentar

shkomi February 25, 2018 - 13:21

Kakav Intervju. Svaka cast.Nadam se da ce imati bar 5 delova.

Odgovori

Ostavite komentar