Početna BLOGSerđo Tavčar: Košarka nije za glupe  

Serđo Tavčar: Košarka nije za glupe  

od Serđo Tavčar
13 pregleda

Koš magazin ima zadovoljstvo da predstavi još jednog istaknutog saradnika. Javio nam se

SerđoTavčar, poznati slovenački komentator TV Kopar na italijanskom jeziku. Njegova knjiga o košarci u nekadašnjoj Jugoslaviji (»Kako je Jugoslavija osbojiola svet«) nedavno je predstavljena i u Beogradu, o čemu smo obavestili naše čitaoce. Gospodin Tavčar ima zanimljivo razmišljanje o košarci nekad i sad.

***

Ne znam tamo kod vas, ali kod nas svi koji se bave košarkom stalno ističu da je današnja mnogo atletskija, da se neuporedivo više trči i skače, i da zato ona košarka koja se igrala pre 20-ak godina danas ne bi mogla da se igra. Meni se ovakva tvrdnja, koja nema nikakvu ozbiljnu podlogu u činjenicama, nimalo ne dopada, i zato uopšte ne znam zašto bih morao u nju verovati. Šta više,smeta mi, u stvari ljuti me.

U redu: recimo da su današnji igrači bolje atlete, da u proseku brže trče i više skaču. Sporedno: zašto su onda rekordi u skoku i vis i dalj još iz prošlog stoleća? Ali, da se vratim košarci. Koliko ja znam, košarka je igra sa loptom koju treba progurati kroz obruč. Oni koji je ubace više puta nego protivnik, skupe više poena i dobiju utakmicu. Veoma bih voleo  da mi neko (do)kaže kakve veze ima u svemu tome činjenica da je savremeni igrač telesno bolje građen, i da trči brže?  Meni se čini da je mnogo bitnije da preciznije pogađa koš.

OK, slažem se,  postoji tu i odbrana koja mi, u principu, neće dozvoliti da pucam na koš nesmetano. Ali postoje i načini da se oslobodim odbrane, da je nadmudrim, da pronađem slobodnog saigrača, da u suštini igram košarku koja je, ponavljam, igra loptom pet protiv pet. U takvoj igri, koja traži dodavanja, moja opasnost u napadu zavisi od toga koliko svi moji saigrači budu opasni po suparnički obruč, da svi mogu da daju koš, ali i još važnije: da pročitaju odbranu i da znaju u svakom momentu, da uposle igrača koji je  za trenutak ostao sam, i zato može da puca nesmetano.

Ono što hoću reći je to da sam tvrdo ubeđen da je još uvek, i u ovo moderno doba, najvažnije da igrač zna da igra košarku. A da bi se igrala košarka neophodne su dve stvari. Prvo, igrač mora da vidi šta se dešava na terenu, da u svakom momentu zna šta je najbolje za tim, da zna šta se od njega traži i da bude koristan ekipi na najbolji mogući način. Uvek mora da ima na umu da je košarka ekipni sport u kome je igrač deo jedne celine koja može dobro da funkcioniše samo ako svako radi svoj posao. Sve su ovo mentalne osobine koje nikakve veze nemaju sa fizičkim. Ja sam  ubeđen da se bez ovih osobina ne može ni pomisliti da se uopšte počne bavljenje košarkom.

Međutim, danas se momci biraju po tome kako trče, kako skaču, kako guraju rivala, i niko ne pomisli da kao  prvu stvar proveri njihovu inteligenciju. Glupima nema mesta u košarci! Nekad se to vrlo dobro znalo, danas, čini mi se, da na glupost, ili pamet, niko više ne obraća pažnju. »Stručnjaci« kažu: dobro, taj momak  nije baš inteligentan, ne zna da igra sa saigračima jer svaku loptu hoće da puca on, ali odlično  trči i skače…

Druga stvar. U zlatnom dobu jugoslovenske košarke mnogo se pričalo kako i koliko treniraju najbolji igrači i timovi. Normalno je bilo da se na dva treninga radi i po sedam sati dnevno. Od treninga sa ekipom, do mukotrpnih individualnih vežbi koje su se se ponavljale nebrojeno puta. Uvek ista kretnja dok ne pređe u automatizam. Sati i sati driblanja, dodavanja, šutiranja na koš. Danas ne vidim da neko tako i toliko trenira. Možda je jedan od retkih izuzetaka Luka Dončić, i zato je takav kakav je. Na utakmicama Eurolige vidim igrače koji ne znaju u određenoj situaciji da izaberu pravi način dodavanja lopte, vidim košarkaše koji ne znaju da driblaju,  i još češće igrače koji »nose« loptu-  što im sudije tolerišu.  Vidim ljude koji nemaju kontrolu tela i zato prave korake svaki čas, a sudje gotovo da više ne sviraju  korake, kao da su proterani  iz pravilnika, pa  košarka često lični na »rukomet na koš«,.Vidim šuteve vrlo sumnjivim tehnikama. Na primer, totalno je ispao iz igre »horog«, šut  za koji mnogi centri uopšte ne znaju ni šta je. Jabbar nije igrao pre petsto godina. Ima njegovih snimaka. Zašto niko neće da ih gleda i da bar proba?

U redu, slažem se: igrači su danas viši, jači, brži. Ali znaju li igrati košarku? Meni se čini, sa časnim izuzecima, da je odgovor – ne. Bar ne onako dobro kako se igrala pre 30-ak godina (Lakersi-Celticsi, Bird-Magic, Sabonis-Marčulionis, Petrović-Divac-Kukoč…). Ja ću poverovati da je današnja košarka bolja samo kad budem video nekoga ko ima znanje košarke i tehniku igrača onog doba. Do tog trenutka ću raditi ono što činim i sada: ponekad odgledam neku utakmicu Eurolige (celu), ali ne daj bože da gledam NBA. Ne mogu, stvarno ne mogu. Vidim ljudi »bez glave« koji rade stvari za koje bi ih ja, kad bih bio njihov trener, odmah slao na klupu. Naljutim se, i posle pet minuta menjam kanal. A to što skaču kao majmuni i trče kao gepardi stvarno me nije  briga. Neka idu da skaču u vis i u dalj. Konačno bismo dobili nove svetske rekorde u atletici.

Photo: Printscreen

Možda će vas interesovati

2 komentari

zoki March 3, 2018 - 00:06

jao mator covek .svasta prica ,zbog jedne stvari bi voleo da se izmisli vremeplov i to samo zbog sporta.Pa da ove danasnje neznalice lenjivci i drvosece istamburaju te velike velemajstore onako sa pola gasa.Zamislite Jugoslavija iz 1978 protiv zamisljene Jugoslavije 2018 hehe koliko bi bilo pa recimo 62-96 onako provizorno,

Odgovori
Aleksandar March 3, 2018 - 19:46

Fantastičan tekst. U svemu se slažem sa Tavcar om.

Odgovori

Ostavite komentar