Sinoć su počele prve polufinalne utakmice završnice March Madnessa, iliti košarkaško američko martovsko ludilo…
Počelo je prvo sa ženskim polufinalnim mečevima Final Foura, koji se ove godine održava u gradu Columbus u državi Ohio, gde je inače ženska košarka i najpopularnija… Malo neuobičajeno, jer do sada su uvek prvo igrali muškarci a žene zvršavale March Madness. Može biti zbog toga što sve pada u vreme uskršnjih praznika. Ali o tome ne bih da elaboriram, jer ne volim da mešam sport ni sa politikom, a kamoli sa verskim obićajima.
Sinoćnje dve utakmice su donele nešto što do sada nije vidjeno na Final Fouru. a to je da su u obe igrani produžeci. Pa je tako druga utakmica izmedju UConna i Notre Dame završena posle ponoći.
Šta jođ spaja ove dve utakmice. što bi možda moglo da udje u anale, jeste da je i u drugoj kao i prvoj izmedju Lousville Uniersity i Missisipi Statea na 15 sekundi do kraja regularnog dela jedna ekipa, u prvom slučaju Lousville a u drugom Notre Dame. imale već dobijenu utakmicu jer su vodili sa 5 razlike… I obe ekpe su na neverovatan, ali skoro identičan način izgubile tu prednost i otišle u produžetke. Jedina razlika je što se Lousville nije oporavio od tog šoka i u dodatnih 5 minuta su glatko izgubli sa 10 razlike, dok u drugoj utakmici Notre Dame je pokazao još veći moral, hrabrost i odlučnost da pobedi svog ljutog rivala iz Connectituta slavivši neverovatnim šutem bukvalo u poslednjoj sekundi.
Rivalstvo ova dva unverziteta traje decenijama unazad, pogotovo što su bili istoj konferencij do pre dve godine. kada se Notre Dame preselo u drugu. A pogotovo je interesantno rivalstvo dva sjajna trenera, sa jedne strane Geno Auriemma (o kome sam pisala), a sa druge jedina dama u ovogodišnjem Final Fouru, čuvena Muffet Mcgrow. Ali i o tome možda nekom drugom prilikom…
Ženska košarka se sinoć pokazala u svom pravom svetlu. Mozda ne zbog nekakve briljantne igre, jer bi statistka garant pokazala dosta grešaka, izgubljenih lopti, nekih nerezonskih šuteva, barem po mom shvatanju. Ali takve stvari se i dešavaju baš zbog činjenice da jedna utakmica donosi ulazak u finale i borbu za prvaka, a samim tim i ulazak u istoriju Jjer naravno o poraženima se nikada ne priča, bez obzira koliko i oni nekada doprinesu da utakmica bude zanimljiva, borbena i do kraja neizvesna – kao što su to bile obe utakmice.
Kako god. ali ovogodišnje fnale je verovatno za mnoge iznenadjenje s obzirom da je UConn sa svojih 11 već osvojenih titula bio jedan od favorita, pogotovo što je i prošle godine izgubio u polufinalu od South Carolina Unversity, koj su i bili pobednici na kraju turnira. Lousville je bio jedan od blagih favorita zbog činjenice da je imao sjajnu sezonu i ušao kao regioalni prvak, i samim tme ušao rangiran kao brpj 1 iz svoje regije. Notre Dameu nisu davane nikakve šanse iz razloga što su im se tokom sezone povredile 4 najbolje igračice, koje su čak i operisane, ali koje se skidaju za utakmicu i sede na klupi iako se zna da nema šanse da zaigraju. Međutim, to je jedan od tih lepih gestova koji se meni svidjaju u koledž košarci jer na taj način igračima se daje osećaj da su i dalje deo tima.
Polufinalu izmedju UConna i Notre Dame prisustvovao je i Kobe Brayant sa porodicom, koji slovi kao veliki pobornik ženskog sporta a i kao veliki navijač UConna, iako se zna da on nikada nije pohadjao niti ijedan univerzitet jer je odmah posle srednje škole otišao u NBA.
Kako god, čeka nas izuzetno finalno veče u nedelju, jer Miss State je ovo već drugo finale uzastopno i naravno da žele da po pvi put se okite titulom prvaka Amerike, a sa druge strane navijači Notre Damea, popularni Irish, žele da taj naslov vide ponovo u svojim vitrinama posle 16 godina dugog čekanja.
Poslednji puta kada su bili u finalu je bilo 2012. u Denveru, kada sam i ja imala tu sreću da ispratim taj veliki dogadjaj jer za nekoga ko živi za košarku, kao što sam ja, to je uspomena za ceo život Ppa sam čak imala i sreću da dobijem autograme od celog tima i Notre Damea a i Baylor Universitija, koji je te gdine bio šampion. Ali o tome isto možda u nekom novom javljanju…
A večeras počinju i polufinala muškog dela prvenstva. Znači još jedno sjajno košarkaško veče je pred nama, a da ne govorim o sutrašnjem ženskom finalu i muškom u ponedeljak…
Rezultati polufinala:
Notr Dam-UCon 91_89
Misisipi-Lujvil 73:63
Noć kada je Villanova ‘ubila’ Final Four
Današnji dan je bio predvidjen za dva polufinalna meča muške NCAA lige, koje se ove godne iga u San Antoniu u državi Texas.
Toliko sam željno iščekivala te duele, s obzirom koliko mi je uživanja noć pre toga priuštila polufinalna serija ženske koledž košarke…
Ceo dan sam bila u tom ipčekivanju jer i sami protivnici su najavljivali nova uzbudjenja.
I tako je i počelo… U prvoj utakmici sastali su se ovogodišnje najveće iznenadjenje Loyola Chicago University i favorizovani Michgan.
Loyola se predstavila u najboljem svetlu igrajući veoma hrabro i odlučna da napravi još jedno veliko iznenadjenje, i da se nadje u finalu. A stadion lokalnog NFL tima, preuredjen za ovaj turnir, je bio prepun, a miloni gledalaca pored TV-a i preko interneta verovatno su navijali za ovogodišnju Cinderellu – Loyolu, kao već sada čuvena sister Jean…
Početak je pripao Michiganu dok Loyola nije pojačala odbranu, i time preuzela vodjstvo koje je polako raslo pa padalo, ali uglavnom su kontrolisali rezultat.
A onda je na scenu stupio maestralni Nemac iz Berlina, Moritz Wagner, i ne samo da je promenio rezultat, nego je bio toliko dominantan da u pojedinm slučajevima nije bilo odbrane za njega. Sa svojom visinom od 2,11 dominirao je u skokovima kako u odbrani, tako i u napadu, šutirao i trojke, prevodio loptu, udarao blokade… Nema gde ga nije bilo, i na kraju dobio zaslužene ovacije završivši utakmicu u pobedi svoga tima sa 24 poena i 12 skokova.
Zaista jedna maestralna igra ovog momka rodjenog 1997. koji me je uzgred budi rečeno zaista opčinio od samog starta March Madnessa.
I onda, kada smo svi očekivali sa uzbudjenjem početak drugog duela izmedju starih poznanika iz nekih prethodnih polufinala – Kansasa i Villanove, dogodilo se nešto što se u istoriji ovih takmičenja nije desilo.
Kansas je krenuo nekako mlako, uljuljkan valjda time što je bio rangiran kao #1, a Villanova sa druge strane odlučila da meč započne šuterskom taktikom koja joj se vecć u 5. minuti isplatila. Poveli su sa čudnovatih 19:4, i do kraja poluvremena su dali 13 trojki što znači 39 poena, od ukupno 47 koliko su dali u prvoj deonici meča. Do kraja utakmice su dali još ‘samo’ 5 trica, ukupno – 18! Kansas je bio totalno obezglavljen, a svi mi ostali uskraćeni za još jedan uzbudljiv meč…koji se meni u jednom momentu učinio kao jedan lakši šuterski trening da mi se više jednostavno nije ni dalo gledati tako pomno.
A možda je tako i bolje jer zasigurno da nas u ponedeljak čeka zaista lepa košarkaška noć kada će Amerika dobiti još jednog svog košarkaškog koledž prvaka.
Rezultati polufinala:
Vilanova-Kanzas 95:79
Mičigen-Lojola 69:57
Photo: Printscreen