Početna REGION, EX-YUAleksandar Džikić – vreme naplate

Aleksandar Džikić – vreme naplate

od Milivoje Kovačević
12 pregleda

Impozantna scena u pres sali SC “Morača” u nedjelju veče, poslije pobjede Budućnosti u majstorici polufinala plejofa protiv Cedevite: Aleksandar Džikić je uveo kompletan tim i stručni štab, “predstavljajući” ih prisutnim novinarima i snimateljima, uz izraze zahvalnosti za ono što su ove sezone uradili. A to je najveći uspjeh tima u ABA ligi – finale i ponovljen najbolji rezultat u Eurokupu – plasman među osam najboljih. Prisutni predstavnici medija aplauzom su pozdravili finaliste, ali i nesvakidašnji Džiletov gest. Prije toga i krcata “Morača” dugotrajnim skandiranjem.

Da je ovo film, uslijedila bi scena: “osam mjeseci ranije”.

Tada je uprava vječitog prvaka Crne Gore odlučila da ustoliči Aleksandra Džikića. Takođe, poslušali su i apel javnosti koja se zasitila dobro plaćenih stranaca, na uštrb pružanja šanse domaćoj djeci. Ako je mjerilo uspješnosti njihovog projekta podrška publike, onda su pogodili. “Morača” je u oba meča polufinale serije protiv Cedevite emitovala energiju koja nije viđena još od evroligaških dana. Bezmalo sat vremena prije početaka utakmica više od pola navijača bili su na svojim mjestima. Samo dio onih iz svečane lože pozorišno je pratio mečeve. Oni za ovu priču uopšte nijesu bitni.

Tim Budućnost Volija ispunio je sve obećano na prvoj konferenciji za medije. Tada je rečeno da je cilj opstanak u ABA ligi (kako god to zvučalo) i plasman u drugi krug Eurokupa. Na evropskoj sceni otišli su i korak dalje, prošli drugi krug i igrali četvrtfinale. U ABA ligi osvarili najbolji rezultat od kad se takmiče – finale za titulu prvaka, protiv Crvene zvezde.

Van košarkaških krugova Aleksandar Džikić je, u Crnoj Gori, bio poznat i po uspješnom gostovanju na jednom univerzitetu, na kojem je održao nešto poput motivacionog predavanja. Njegove konferencije za medije nikad nijesu bile šablonske. Trebalo ga je nekad shvatiti, nekad istrpjeti, a uvijek podržati. Ali nije posustajao ni kad su povrede i bolesti eliminisale jednog po jednog igrača, ni kad su uslijedili neminovni porazi (“novinarska kletva”), kad su hejteri pomislili da su došli na svoje… Nije, jer je snagu crpio iz u karijeri neviđene (priznao je to) gladi za treningom njegovih momaka, iz velikog žrtvovanja, spremnosti da se stisnu zubi i nadvlada bol kako bi se odigrala važna utakmica.

Budućnost Voli, po kvalitetu, niko nije svrstavao u favorita za finale. Da su Lendri i Dolman u zenitu karijere ne bi igrali u Podgorici, za novac za koji igraju! A oni su najzvučnija imena koja nose plavi dres. Šta tek reći o lokalcima? Ali, svima njima Džikić je pronašao pravu ulogu, manje-više uspješno prikrivao nedostatke, gradeći sistem igre koji je naglašavo njihove vrline. Često je to bilo na klackalici. Nikoga Podgoričani nijesu “razbili”, nije bilo lakih pobjeda. Ali niko nije došao u Podgoricu po već upisane bodove, pa ni Bajern, ni Lokomotiva.

Utakmice protiv Cedevite bile su najjasnija slika mogućnosti crnogorskog tima. Kad su bili pod velikom tenzijom u napadu, izvlačili su se bljescima. Ali ne jednog nego više igrača. Svaki od njih imao je svoje blistave trenutke, ali i blackout-e. Vidjelo se da Budućnost Voli veoma pati kad se vrši pritisak na loptu, kad se sputava ili kad ne ide šut iz vana. Vidjelo se i da koncentracija u odbrani nije na nivou, naročito kad se brani reket, ili treba uočiti mismatch u napadu, ili kad protivnik odgovori na agresiju… Međutim, nijesu se predavali, ni na minus osamnaest, ni na minus osam. Bilo je jasno da mora krenuti. Nikola Ivanović nije slučajno “ispraznio Beogradsku arenu za tri sekunde”. Nemanja Gordić ne igra slučajno sezonu karijere u ABA ligi. Petar Popović nije slučajno kadar “stići i uteći” i ubaciti trojku od table… Ogroman napredak ostvario je Zoran Nikolić, a tek je “zagrebao” na putu da materijalizuje svoj potencijal. I Kajl Lendri je, na krilima te energije, ubitačan sa “četvorke”, a protiv Filipa Barovića, dok je bio zdrav, niko se nije naigrao. Dolman bi mogao u finalu “vratiti sebi cijenu”, Gibson takođe.

Roko Leni Ukić je igrajući pickandroll sa svojim centrima pravio veliki problem odbrani Budućnost Volija, kad je Nikolić bio na “petici”. Oni koji smatraju da je Zvezda izraziti favorit lako će objasniti na čemu baziraju prognozu: Ročesti će s Bjelicom ili Lesorom probiti na picku, pa će jedan od centara završiti, odnosno, ukoliko uslijedi pomoć, podijeliće asistenciju Feldinu, ili Dobriću, ili nekom drugom samom na šutu. Pije vodu. Ali i Džikić to zna. I pronaći će rješenje.

S druge strane, ako su košarkaši Budućnost Volija jednog Demetrisa Nikolsa, poslije briljantnih dvadesetpet poena i “one man show”-a u drugoj utakmici u Zagrebu, sveli na četiri (!?) šuta i dva ubačaja iz igre u trećoj utakmici u Podgorici, onda je jasno da se protiv ovog tima niko neće naigrati.

Budućnost Voli je u ligaškom dijelu oba puta pobijedila Crvenu zvezdu. To nije bilo slučajno. Ali se ne treba ni zalijetati. Finale je plejofa. Ulog je Euroliga! Sistem po kojem se igra, Džikić misli da više odgovara njegovom timu, da je lakše osvajati nego braniti… Kako god, očekuje nas spektakl. Pune dvorane, frenetično navijanje, u slavu košarke. Vrijeme naplate dugova ili nastavak dominacije?

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar