Tačno je dtridesetosam godina od kad je zvanično otvorena sala “Sportsko-rekreativnog centra Morača” u Titogradu, 25. maja 1980. Tog Dana mladosti, samo tri sedmice nakon smrti Josipa Broza Tita, građani grada koji je s ponosom nosio njegovo ime bili su u prilici da vide aktuelnog svjetskog i budućeg olimpijskog šampiona, u duelu protiv jednog od tada boljih koledž timova u SAD, Wichita State University.
***
U posljednje vrijeme medijski je mnogo eksploatisana tema “nekad i sad”. Ono “nekad” vezano je za period života u SFRJ, državi u kojoj smo imali hiljadu problema, ali (većina) bili srećni i ponosni što smo Jugosloveni. Taj su ponos redovno dizali uspjesi sportista. Bili smo svjetska velesila, pa nas je možda i to koštalo države…
Titograd je bio skroman glavni grad nerazvijene Crne Gore. Iako je imala gigante u kojima je bilo zapošljeno na desetine hiljada radnika, što je u (Milovoj) sadašnjoj Crnoj Gori misaona imenica, ipak se dobrim dijelom finansirala iz tzv. “fonda za nerazvijene”. Zato je prvi sportski kompleks građen dosta dugo, kako se tada govorilo iz “samodoprinosa”. Za mlađe ljubitelje košarke, koji prvi put vide ovaj termin da objasnim: svi zasposleni u Titogradu, od svojih plata odvajali su određeni procenat, koji je korišćen za finansiranje SRC “Morača”. U to doba impozantna građevina nicala je na desnoj obali najveće rijeke koja protiče kroz Titograd, odmah pored još jednog titogradskog bisera – hotela “Podgorica”. Žargonski smo ga prozvali “SPORCKI”. Ono “ts” nam se prirodno pretvorilo u gramatički nepravilno “c” i ostalo do današnjeg dana.
Kao član školske sekcije Pokreta mladih gorana učestvovao sam u uređenju zemljanih površina oko “sporckog”. Bile su to redovne subotnje aktivnosti. Tada nam je bila najveća želja da virnemo u salu. Uzalud. Bila je zaključana.
Košarku sam počeo pratiti nekoliko godina ranije. Moja generacija i stariji sjećaju se maskote “Zeka Peka”, sa Evropskog prvenstva 1975. koje je obilježila Jugoslavija. Morao sam imati majicu za znakom “Zeke Peke”. Dvije godine kasnije čuvena odbojka Kiće i Moke u Limožu, dospjela je i na špicu Sportskog pregleda. Taman uoči Svjetskog prvenstva u Manili 1978. kupili smo prvi kolor televizor. Kako su lijepo izgledali dresovi naše reprezentcije na njemu. Sovjetski crveni i brazilski žuti nekako su se razlivali na našem Loewe-u.
Prvu utakmicu uživo gledao sam u Danilovgradu, u kojem je Budućnost igrala svoje utakmice. Protivnik je bio evropski prvak – sarajevska Bosna, s Bošom, pokojnim Mirzom, Rašom… u polufinalu Kupa Jugoslavije. Ishod nije dolazio u pitanje, a ja sam otišao bogatiji za autogram popularnog Kinđeta i Boše Tanjevića (kojem sam to ispirčao 2001. kad smo se upoznali).
Ovako opširan uvod plod je moje želje da objasnim koliko smo mi, titogradska djeca koji smo obožavali sport, čežnjivo čekali da se otvori “sporcki”.
Taj 25. maj mislim da ću pamtiti dok dišem. Tadašnji predsjednik predsjedništva KSJ (po ključu – redosljed po kojem su se mijenjali kadrovi iz svih republika i pokrajina na svim saveznim funkcijama) bio je pokojni dr Božina Ćulafić, po zanimanju ljekar, divan čovjek i komšija iz “žute zgrade preko puta Pobjede”, pet minuta od “sporckog”. Moj (opet) pokojni otac tada načelnik milicije za Titograd, Danilovgrad i Kolašin (tada je bila takva podjela), preko Božine mi je obezbijedio ulaznicu za otvaranje “sporckog”. I ona je u to doba bila nestvarna. Štampanu u boji, kombinacijom grba Titograda i makete “sporckog”, sa tadašnjom ikonom košarke (svaki sport je to imao) i nazivom aktera, bila mi je poput relikvije. Pažljivo sam je čuvao, pregledao iz svakog ugla. Nije se moglo dogoditi da je presavijem, ili da je neko od ukućana uzme u ruke. Nikome nije smetalo što je naziv američkog univerziteta pogrešno napisan…
Nestrpljivo sam čekao da krenemo na utakmicu. Otac je imao mnogo obaveza (gostovala je reprezentacija, stigli Ameri, a bilo samo tri nedjelje od Titove smrti), pa smo krenuli taman da ne zakasnimo. Da sam išao sam, sigurno bih sat ranije bio u sali. Kako smo se približavali tada najljepšoj građevini u Titogradu, adrenalin je rastao. Utakmica je bila u kasno popodne, kad su sunčevi zraci sa zapada dodatno pojačavali utisak veličanstvenosti. Cijelu vječnost mi se činilo da traje prelazak ulice od zgrade “Lovca” do ulaza u “sporcki”.
Redar mi pocijepa skoro pola karte, na moje razočarenje! A onda, poput otvaranja rajskih vrata, bljesak: suncem okupana dvorana, sa uglačanom zelenom podlogom, žutim i crvenim stolicama, dodatno osvijetljena, sa zastavama SFRJ i SAD, ogromna. Kapacitet je bio 4500 stolica. Na tom meču su sve stepenice bilo pune, a gledaoci su stajali i u nekoliko redova iznad stolica. Garant i više od 5000.
Na početku himne, pa minut ćutanja za Tita i zakletva “Druže Tito mi ti se kunemo” koja je tada prosto spontano kretala iz hiljada grla. Amerikancima sigurno nije bilo jasno o čemu se radi. Jugoslaviju je vodio Ranko Žeravica, a igrali (roster): Rajko Žižić, Mihovil Nakić, Arsenije Pešić, Moka Slavnić, Branko Skroče, Krešo Ćosić, Raša Radovanović, Duje Krstulović, Praja Dalipagić i Mirza Delibašić. U timu Vičite, koji je vodio Džin Smitson, vodeći igrač bio je Klif Livingston, koji je potom igrao u NBA za Detroit, Atlantu, Čikago, Denver, ali i PAOK i Bolonju. Međutim, meni je u sjećanju ostao igrač s brojem 00, koji sam tada prvi put vidio, gorostasni centar Ozel Džons. Tada mi se činilo da može Ćosiću i Raši “burek jesti s glave”.
Jugoslavija je revijalno dobila 94:82, uz 20 poena Delibašića, po 14 Dalipagića i Žižića, 12 Ćosića… Livingston je ubacio 25, a Ozel 10… Bila je to prijateljska utakmica, dio lijepe tradicije KSJ kad je reprezentacija svakog ljeta imala američku turneju s vodećim univerzitetskim ekipama, ili su one dolazile kod nas. Takođe, utakmica je odigrana u sklopu priprema za OI u Moskvi (gdje smo bili zlatni), a Žeravica je u Titograd doveo ekipu da “prekine” bazični dril na Vlašiću.
Publika je bila gotovo pozorišna. Koševi naših praćeni su aplauzima i ništa više. Škripanje patika po novom linoleumu u sali i konverzaciju igrača prekidale su pištaljke Radeta Petrovića i Gorana Radonjića. Tada sam čuo sve njihove nadimke…
A na kraju meča, dok sam čekao oca da se vratimo kući (u parteru sale), moj dobri komšija me uze za ruku i pravac pred svlačionicu naše reprezentacije. Omogućio mi je da se pozdravim sa svakim košarkašem i Rankom, da mi daju autogram na poleđini moje skrnavljene relikvije… Među posljednjim je izašao čuveni Krešo, kapiten reprezentacije. Pružio mi je ruku, pitao kako se zovem, onda svojeručno napisao moje ime na poleđini ulaznice i pomilovao me po glavi, uz osmjeh koji se ne zaboravlja…
Jugoslavije više nema. Mnogi akteri ovo priče nijesu među živima. “Sporcki” se i dalje zove “Morača”. Od tada je dva puta renoviran. Sad mu predstoji i treće, najobimnije osvježavanje. Sala će dobiti novu tribinu, novu svečanu ložu, parket, koševe, rasvjetu… Moraće zadovoljiti stroge kriterijume Eurolige. Nekim novim dječacima će to biti novi događaj koji će pamtiti.
Budućnost je od sezone 1980-81 postala prvoligaš. Od tada, do danas odgledao sam makar tri četvrtine njenih mečeva u “sporckom”. I svaki put sam vraćao film na 25. maj 1980. Nezaboravno!
Photo: Privatni album

