Kažu da je gruzijski čaj lekovit, ne znam nisam probao, ali sam siguran da u svakom slučaju ne može da škodi. Još manje škodljiva, u stvari itekako lekovita je bila utakmica u Tbilisiju između gruzijskog nacionalnog tima i izabranika Saše Đorđevića. Konačan rezultat, 50-87 za naše, vraća nas u neko staro vreme kad smo drugorazredne timove preslišavali bez problema.
Gruzijski meč delovao je kao melem za dušu i posle svih onih silnih fudbalskih utakmica na Svetskom prvenstvu u Rusiji. Pod utiskom brojnih duela u kojima obavezno neko nekog nabode laktom u glavu, ili nagazi kramponima po stopalu, očekivao sam da tako nešto vidim i u dvorani u Tbilisiju. Kad ono – nema grubosti, nema prlajvština, ni nalik fudbalu. Osvestim se, i setim da ja u stvari volim košarku zato jer je plemenit sport, i zato jer tu još ima nesputanog majstorstva.
Majstori su, hvala bogu, bili na našoj strani. Iako je ovo bila neka kombinovana B reprezentacija Srbije, ‘ajde da kažemo B+, imalo je itekako šta da se vidi. Nadahnute akcije, očigledna je bila ruka selektora Saše Đorđevića. On ne mora mnogo vremena da provede sa reprezentativcima, ali svoju magiju, koju je nesebično prosipao kao igrač, a sada je prenosi drugima kao trener, uspešno klonira na mlađe od sebe.
Raduje što Saša nije zlopamtilo, što poštuje sve igrače, i zato mu oni vraćaju poverenje. Kao Nikola Milutinov, koga je upravo taj isti Đorđević ubacio kao devetnaestogodišnjaka u reprezentaciju na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, a koji je posle 6 utakmica koje je tamo odigrao bio van nacionalnog tima. Iz ovih ili onih razloga. Popularni Džoni, koji je u međuvremenu u dresu Olimpijakosa izrastao u evropsku zvezdu, vratio se u srpsku reprezentaciju na velika vrata. Meč u Tbilisiju je nešto prelomio u „slučaju Milutinov“, i mislim da se ubuduće nikakva, ni ona najbolja srpska reprezentacija, ne može zamisliti bez njega. Hvala Saši za to.
Još jedan momak je blistao u Gruziji. To je Dejan Todorović, nisko krilo od 24 godine, momak za koga je neko čuo, mnogi baš i nisu, a retko ko ga je gledao. Igra u Španiji, u Bilbaou, i protiv Gruzije predstavio se kao kompletan igrač i ličnost. Todorović ume da preuzme odgovornost, ume i da se podredi timu, a o košarci zna zaista mnogo. Završio je meč sa 24 poena, ali pazite: šutirao je dvojke 9 od 10, trojke 1 od 3, penale 10 od 13. Uz sve to 6 asistencija i 5 skokova. Jeste da je Gruzija bila slab rival, ali stoji i da je Todorović izrastao u ozbiljnog košarkaša, u legitimnog naslednika Nemanje Bjelice ili Marka Simonovića.
Da se ovo ne bi pretvorilo u tiradu u kojoj se svi hvale, ‘ajde da nekog i iskritikujemo. Taj je Boban Marjanović, koji nije dovoljno koristio svoju visinu i skoro sve vreme je stajao daleko od protivničkog koša. Ne sumnjam da će mu Saša ukazati na to, i da će Bobi već na sledećoj utakmici, a to je 2. jula u Novom Sadu protiv Nemačke ispraviti greške. I zbog njega, i ostalih naših igrača, vredi biti u novosadskom Spensu 2. jula u osam uveče. A pre svega zbog Saše Đorđevića, koji je zaslužio da mu aplaudira puna hala.
Photo: FIBA