Početna BLOGDejan Grbović: Je li bilo kneževe večere

Dejan Grbović: Je li bilo kneževe večere

od Dejan Grbović
20 pregleda

Na nekih desetak minuta laganog hoda od košarkaškog svetog mesta, hale Pionir, odnosno sada Dvorane Aleksandar Nikolić u Beogradu, nalazi se Ruvarčeva ulica. Možda i nije slučajno. Izbija iz Đušine, seče Ulicu Jaše Prodanovića, i uliva se u Takovsku. Ime je dobila po, verovatno, skoro  pa zaboravljenom, arhimandritu fruškogorskog manastira Grgeteg, istoričaru, rektoru Bogoslovije u Sremskim Karlovcima, akademiku Ilarionu Ruvarcu, rođenom u Sremskoj Mitrovici, pod imenom Jovan. Bila je to, kako se može saznati iz mnogih svedočenja i zapisa, izuzetna ličnost srpske kulture 19. veka, a najviše ga pamti istorijska nauka, jer učeni i stručni ljudi smatraju da je bio jedan od utemeljivača kritičkog pravca u srpskoj istoriografiji.

Pre skoro tri decenije mudra dama naše književnosti i dramaturgije, Vida Ognjenović, napisala je i režirala, u Narodnom pozorištu, melanholičnu dramu naslovljenu kao i ovaj tekst, a jedan od tridesetak likova je i pomenuti Ruvarac. Izmaštala je dogadjanja oko obeležavanja pet stotina godina od kosovske bitke, smestila ih naravno u 1889. godinu, i u Novi Sad. A tamo se okupilo probrano društvo, iz, tada poznatog i uticajnog lista “ Zastava”, koje pola milenijuma velikog boja želi da obeleži, čuvenom kneževom večerom (ne bi li se, preko te predstave, politički, i svakojako nešto ućarilo), pa od tvrdoglavog Ruvarca traži da učesnike tog događaja pričešćuje ispred sremske Ravanice, ali im samo još nedostaje Vuk Branković. I, uporedo sa “ubedjivanjem” Ilariona, naširoko znanog veleposednika Lazara Dundjerskog “mole izokola” da se prihvati te uloge, jer je od “gospodskoga roda”.

Bogati Laza ‘oće da dadne pare za svetkovinu, ako tamo bude govorio Čiča, tj. Svetozar Miletić, ali kada shvati da ta bratija iz Odbora, koju predvodi Jaša Tomić, iska nešto drugo, tj. da mu, za taj (savremenim rečnikom kazano) šou obuče ‘aljinu izdajnika, tada nastaje karambol kakav samo Srbi „znadu da priredu“.

I svi likovi od gospodje Amalije, načelnice Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja (čije članice vezu maramice, ubruse i stolnjake sa nacionalnim motivima, koje posle prodaju da bi se zaradilo za prikaz Kneževe večere, a na sastajanjima divane o Kosovskom boju), preko Laze i Jaše, pa do gospođice Popovićeve (devojke na udaju odavno) zaneti su značajnim nacionalnim datumom. Jedini glas razuma u toj euforiji dolazi od „zaguljenog Sremca“ Ilariona koji, kao istorik, NE želi da izbaci „istoriju iz pesme, već pesmu iz istorije“. Ovi zapeli – Car Lazar, pa Car Lazar, a on kaže nije bio Car, već Knez.

I kada, ne mogavši više  da ih uverava da (i u životu) treba suditi prema činjenicama, a ne mitovima, zatraži od njih da mu počnu deklamovati narodnu epsku pesmu o večeri uoči boja na Kosovu, oni, već u prvom stihu

Slavu slavi srpski knez Lazare,

sami izreknu dokaz njegove tvrdnje. Ne bi Srbi bili to što su, da ne navale ponovo da ubedjuju arhimadrita, dok im ovaj ne podvikne:

“Galamdžije vašarske! Da išta znate, znali biste i to da za jedan narod nema i ne može biti uzvišenije prilike od te, da o sebi sazna istinu, da se istorijski utvrdi, osvesti i postavi na noge”.

Čemu sav ovaj literarni sastav u košarakškim elektronskim novinama i kakve veze imaju Ilarionove oštre mudrosti sa košarkom?

Nikakve.

Imaju sa nama. Zapeli smo u prethodnih mesec dana da od fudbala i fudbalera pravimo vanzemaljce, marsovce, šta sve ne (internet stranicu jednih dnevnih novina otvoriš, i već nedeljama su prve vesti sa Mundijala, kao da ništa drugo ne postoji, a o specijalnim emisijama na TV stanicama da ne govorim), a njima, što pomenu Aca Ostojić, Brazilci sakrili loptu. Od našeg reprezentativnog fudbala pravimo mit, ali se u sudaru sa realnim životom, kako reče Ruvarac, saznala istina. I da ne pitamo mnogo o našem fudbalu, odgovor nam se sam daje. A i košarkaši su sinoć u Tbilisiju, bez da ih iko na to puškom tera, ispisali malu belešku u hrestomatiji srpskog sporta. Potvrdili su još jednom istorijsku istinu, koja se piše svakim novim takmičenjem.

Nije da se ovde nije igrao dobar fudbal (da ne grešimo dušu, i danas ima toga), i nije da nije bilo i vrhunskih reprezentativnih rezultata, ali brate, naša nacionalna igra ipak je košarka (mada, možda je i to mit, ali, sa druge strane, taj mit ipak ima materijalne dokaze u rezultatima). Boža Maljković reče da je to igra prevare, pa ako ćemo pošteno o SEBI da sudmo, mi i jesmo narod sklon vrdanju, a basket je taman po meri našeg snalažljivog mentaliteta, nadmudrivanja, brzopoteznog mišljenja i delanja.

Zato pouka svima nama (recimo, kada navalimo sa fudbalom) da se prvo zapitamo “Je li bilo kneževe večere”, pre nego nešto počnemo, sa velikim uverenjem, da objašnjavamo, nešto što se ne da objasniti.

p.s. Iz zadruge Srpkinja Novosatkinja tu su (medju ostalima):

g-dja Gavanska (dobra partija)

g-dja Savićeva (povučena, a sve zna)

g-djica Lugomirski (devojka smernog ponašanja),

g-djica Jojkićeva (trgovačka kći),

g-djica Ćirićeva (bogata udavača, jedinica trgovca Ćirića)

g-djica Zeremski (osećajna i nežna), i, već pomenuta,

g-djica Popovićeva (devojka na udaju, već odavno).

Valjda će u TEM SPENS-u, biti i po koji đuvegija. Pa, ako dodjete na košarku, u ponedeljak naveče, ta nikad se ne zna koga možete (sudbinski) da sretnete, a i nisu svi Saletovi košarkaši poženjeni. Jedino, ako baš insistirate na fudbalerima, ali vidite kako su prošli onomade u Rusiji!

 

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar