Početna BLOGAleksandar Stefanović – istorija čačanske košarke (2)

Aleksandar Stefanović – istorija čačanske košarke (2)

od Svetislav Marković
50 pregleda

Profesor Svetislav Maraković, hroničar čačanske košarke, javio nam se još jednim sjajnim prilogom. Ovo je priča o Aleksandru-Aci Stefanoviću, zvanom i znanom i kao Aca Puš, koji je ceo radni vek proveo u službi sporta i posebno košarke. U magičnoj igri pod obručima bio je igrač, trener, delegat, funkcioner, novinar i publicista.

 

U vreme kada je Aleksandar Stefanović bio trener prvog tima Borca građena je hala – čuveni košarkaški hram kraj Morave. To je jedna od najstarijih košarkaških dvorana u našoj zemlji – svečano otvorena na Bogojavljenje (19. januara) 1969. utakmicom protiv Crvene zvezde. Velike su Stefanovićeve zasluge što je Čačak dobio košarkašku halu samo mesec dana posle otvaranja Hale sportova u Novom Beogradu (prethodne sezone Borac je utakmice kao domaćin igrao u Zrenjaninu, udaljenom više od 200 kilometara, a tog prvenstva jednu utakmicu u Užicu).

Sa Borom Stanovićem i Rankom Žeravicom

I danas, posle pola stoleća, mnogi Čačani se sećaju kako je Profesor vodio svoje đake da pomažu u izvođenju radova, čišćenju snega, a sam je istovarao parket.

Razbio je zabludu da se u Čačku rađaju samo bekovi (u Čačku se često citiraju reči neprevaziđenog Kreše Ćosića: „Najbolja reprezentacija se pravi od bekova iz Čačka, centara iz Dalmacije, a ostalo što zafali uzima se sa ostalih strana“). U košarkaške vode uveo je centre Radivoja Živkovića, Predraga Katanića, Mirka Drobnjaka, Ranka-Laća Tripkovića, Vladimira-Tuca Andrića, Dragana Đukića, Josipa Farčića, Mića Vidakovića. Kao što je poznato, Drobnjak je bio kandidat za reprezentaciju, dok su Živković, Katanić, Farčić i Đukić oblačili seniorski dres sa državnim grbom.

„Mirka sam direktno sa tribina, odakle je gledao trening, uveo u jednu petorku, jer mi je nedostajao deseti igrač. Ali, već sam čuo da u Conjinom dvorištu (u dvorištu Slobodana Conje Koprivice sa igrom pod obručima upoznao se i naš čuveni reprezentativac Slobodan Rica Gordić, prim. aut.) jedan vižljasti dečak svakodnevno šutira na koš, i to dobro. Radivoja Živkovića sam našao kod robne kuće. Zapitah ga šta tu radi, a on odgovori da traži posao. Odveo sam ga na košarkaški teren i zaposlio u Autoprevozu. Predraga Katanića sam gledao kod Tehničke škole kako skače u vis. Pozvao sam ga da dođe na trening košarkaša, i nisam pogrešio. Od Dide Zejnilovića, koji je u mlađim kategorijama Borca igrao centra, napravio sam beka – omladinskog reprezentativca Jugoslavije. Radmilo je bio najodgovorniji i na treninzima i na utakmicama, njega nije trebalo kontrolisati. Zato je i bio pet puta najbolji strelac prvenstava Jugoslavije.“

Sa najvećim asovima čačanske košarke Draganom Kićanovićem i Radmilom Mišovićem

Svojim velikim uspehom smatra uvođenje u trenerske vode stručnjaka kao što su: Slobodan-Conja Koprivica (dugogodišnji trener Borca, Sloge, Maribora i nekih reprezentativnih selekcija), Dejan-Džoli Mijatović (trener nekoliko prvoligaških ekipa i trofejni selektor mlađih reprezentacija naše zemlje), Raško Bojić (trener Borca), Darko Rajaković (gradi karijeru u NBA) i Nikola Maslarević.

Radio je i kao kondicioni trener fudbalera Borca u vreme kada su prvi tim vodili: Živorad-Bija Stanković, Vasilije Šijaković, Aleksandar Vukotić- Čamac i Mihailo Kolarević.

Potom je, pune dve decenije (1973–1993), bio delegat na košarkaškim utakmicama. Svakako da je najznačajnija iz tog perioda bila ona čuvena majstorica za prvaka države u Zagrebu (1986), kada je Zadar u produžetku pobedio aktuelnog prvaka Evrope Cibonu i šesti (poslednji) put u svojoj istoriji postao prvak Jugoslavije.

Sa sudijama Kurilićem i Petrovićem pred treću utakmicu finala plej-ofa Cibona–Zadar

Zahvaljujući košarci prisustvovao je Olimpijadi u Rimu (1960), Svetskom prvenstvu u Ljubljani (1970), Evropskom prvenstvu u Beogradu (1975) i drugim velikim takmičenjima. Kada je Čačak bio domaćin Balkanskog juniorskog košarkaškog prvenstva (1975), Stefanović je bio sekretar šampionata.

Sportske izveštaje i reportaže počeo je da objavljuje 1955. godine, a i danas je aktivan. Prvi članak napisao je za Sport 1955. Bila je to najava kvalifikacione fudbalske utakmice Borac–Vardar. Kao novinar izveštavao je sa svih mogućih utakmica, nije mu važno da li se radi o prvoj ili „beton“ ligi, seniorima ili mlađim kategorijama. Prijatelji su ga u pola noći telefonom pozivali da provere zna li šta su uradili pioniri nekog malog seoskog fudbalskog kluba. Naravno, znao je tačan rezultat. Izveštavao je za više od 25 medija, a na spisku se nalaze: JSL Sport (od 1955), Večernje novosti, Dnevnik i Delo (Ljubljana), Dnevnik i Mađar so (Novi Sad), Nova Makedonija (Skoplje), Oslobođenje (Sarajevo), Čačanski glas, Rilindija i Jedinstvo (Priština), Pobjeda (Podgorica), Điganti del basket (Italija), Frankfurtske vesti (Nemačka), Tempo, Niške novine, TV Zagreb, Radio Beograd, Radio Novi Sad, Radio Čačak, TV Čačak, TV Galaksija 32, SOS kanal, Radio M, Tanjug. Iako nema nikakvu evidenciju, smatra da je napisao oko 2.000 fudbalskih izveštaja i nekoliko hiljada košarkaških. Naravno, pisao je i o drugim sportskim događajima iz čačanskog kraja. Inicijator je osnivanja i dugogodišnji predsednik Udruženja sportskih novinara grada Čačka i Moravičkog okruga, kao i član Izvršnog odbora i potpredsednik Udruženja sportskih novinara Srbije. Radove iz oblasti fizičke kulture (pet) objavljivao je u stručnim časopisima i zbornicima.

Autor je knjiga „Koš na obali Morave“ (1995) i „To je čačanska košarka“ (1996). Jedan je od najzaslužnijih što je Čačak prvi u našoj državi dobio Sportski vodič (2004), u kome je dat kompletan pregled sporta u gradu na Moravi.

Za svoj rad dobio je prestižna priznanja: Orden rada sa srebrnim vencem (1975), Zlatnu plaketu Košarkaškog saveza Jugoslavije (1969), Zlatnu značku KK Borac (1975), Zlatnu plaketu JSL Sport (1985), Nagradu za životno delo sportskih novinara Čačka (1991), Zlatnu plaketu FK Borac, Decembarsku nagradu Čačka (2010), Nagradu za životno delo Udruženja sportskih novinara Srbije (2011), Majsku nagradu Sportskog saveza Srbije (2012) i druga.

Aca ne propušta nijednu priliku da za svoje rezultate zahvali supruzi Ljiljani i kćerki Lidiji, lekarki, koje su imale beskrajno razumevanje i pružale mu bezrezervnu podršku.

Za  frankfurtske “Vesti” legendarni Radmilo Mišović je o Aleksandru Stafanoviću rekao:

– Ubeđen sam da nije bilo Profesora, u Čačku ne bi bilo ni košarke. Zahvaljujući njegovom radu i upornosti, mnoge od nas je uveo u košarkašku halu i sklonio nas sa ulice da ne postanemo problematični. Uostalom, zahvaljujući dobrim delom i radu Profesora, KK Borac je dao više od 50 reprezentativaca u svim košarkaškim selekcijama. Nije zanemarljivo ni to što nam je pomagao i privatno, jer je uvek bio tu kada nam je trebalo rešiti neki lični problem.

I to nije sve. Krajem prošlog i početkom ovog veka bio je koordinator stručnog rada u KK Borac. I danas, kada nema neku zvaničnu funkciju, uvek je uz Borac i stalno je na raspolaganju svom voljenom klubu. A kada je sport u pitanju, spreman je kao zapeta puška. U njemu i sada kuca crveno-belo srce.

***

Kum „pranja ruku u Moravi“

O pranju ruku u Moravi kao preduslovu za dobar šut danas govore svi, od košarkaških laika do vrhunskih stručnjaka i dokazanih asova. Malo ko zna da je to Acina dosetka, a gotovo niko kako je nastala. Evo kako je on objašnjava:

– Sedeo sam ispod oraha, pored Bunkera, dok su dva klinca šutirala na koš po nesnosnoj vrućini. Koš pored Borčeve hale nema hlada, pa im je i to doprinosilo da vrlo retko ubace. Malo u šali, ali i ozbiljno rekoh im: Idite malo na Moravu, operite ruke i umijte se! Poslušaše me. Kada su se osvežili počeše da pogađaju koš. Prisutni brzo zaključiše: kada se operu ruke u Moravi koš se ne maši.

 

(Kraj)

Photo: Privatna arhiva

Možda će vas interesovati

1 komentar

Konstantin August 4, 2018 - 15:15

Izuzetno lepa priča o Profesoru!

Odgovori

Ostavite komentar