Vernon Ulman je bio vojni pilot, potpukovnik, učesnik Drugog svjetskog rata i rata u Koreji, nosilac odlikovanja. Kao i mnogi asovi vazdušnih bitaka prije njega, nakon odlaska u penziju letačku karijeru je nastavio u civilnom vazduhoplovstvu. Kada je prije 59 godina u Sent Luisu sjeo u kokpit vremešnog DC-3, vjerovatno nije ni slutio da će u narednih nekoliko sati ispisati jednu od rijetkih stranica u istoriji avijacije. Istovremeno, priča o njegovom podvigu ostaće zauvijek zabilježena i u analima NBA. Kakve veze ima košarka s pilotiranjem aviona, upitaće se neko…
Zahvaljujući prisebnosti, vještini i znanju Ulmana i njegovog kopilota Harolda Giforda u noći između sedamnaestog i osamnaestog januara 1960. godine sačuvana su 22 života. Ulmanovi putnici bili su Mineapolis Lejkersi koji su se vraćali kući s gostovanja u Sent Luisu nakon poraza od lokalnih Hoksa. Bila je to generacija koju je predvodio 26-godišnji visokoletač Eldžin Bejlor, “Džordan prije Džordana”, prvi čovjek koji je u NBA osporio Njutnov zakon gravitacije. Tom prilikom ubacio je Hoksima 43 poena, ali nije pomoglo, domaćin је bio bolji, 135-119.

Pored Bejlora kome je to bila tek druga NBA sezona, u redovima Lejkersa bilo je još košarkaša s impresivnim biografijama. Odlični centar Lari Foust će do kraja karijere čak osam puta biti učesnik Ol Star meča. Vrsni šuter Frenk Selvi (sa 100 poena koje je ubacio u jednoj utakmici kao student univerziteta Furman i dalje je vlasnik košgeterskog rekorda u prvoj NCAA diviziji) odigraće 10 sezona u najjačoj ligi na svijetu, ali i postati jedan od najvećih tragičara u istoriji Lejkersa nakon promašenog šuta za titulu u sedmoj utakmici finala plejofa 1962. protiv neprikosnovenih Seltiksa. Bek Rod Handli će nakon što okači patike o klin napraviti sjajnu karijeru kao televizijski komentator. Bob Lenard, NCAA šampion u dresu Indijane (u finalu pogodio bacanja za titulu), nakon sedam godina provedenih u NBA latiće se trenerskog posla, s Indijana Pejsersima osvojiti tri titule u ABA ligi i postati član “Kuće slavnih” u Springfildu. Pored njih u avionu su takođe letjeli Tom Hokins, Džim Krebs, Aleks Elis, Dik Garmejker i šef stručnog štaba Džim Polard.
Оvi momci su imali težak zadatak da nastave stopama zlatne generacije Lejkersa koju je predvodio dominantni centar Džordž Majkan, i koja je s pet osvojenih naslova prvaka u razdoblju 1948-1954 stvorila prvu ligašku “dinastiju”. Bejlor i društvo nisu mogli da iznesu taj teret, a nakon selidbe u Los Anđeles prvu titulu “jezerdžijama” će donijeti generacija Vesta i Čemberlena tek 1972. godine. Da ironija bude veća, nakon devet odigranih utakmica na samom početku sezone 1971/72 Bejlor će zbog povrede donijeti odluku o povlačenju i ostati “kratak” za šampionski prsten koji bi bio najljepša kruna njegove fenomenalne četrnaestogodišnje NBA karijere.
Ali vratimo se u hladnu januarsku noć 1960. na aerodrom u Sent Luisu koji je blokirala snježna oluja. Avion Lejkersa je nekoliko sati čekao na dozvolu za polijetanje, a kad se oko pola devet uveče konačno digao u vazduh, maltene odmah je upao u mećavu. Igrači su jedva stigli da izvuku improvizovani stočić za kartanje i postave ga između dva reda sjedišta kada je u letjelici iznenada nestalo svjetla. Pomislili su da se neko šali, ali sve je bilo jako ozbiljno – otkazala su oba generatora i avion je ostao bez struje.
“Dok smo čekali dozvolu za let, akumulator se trošio. Kad su otkazali generatori momentalno je ‘crkla’ sva elektrika”, prisjećao se kasnije kopilot Giford.
“U prvi mah sam pomislio da se neko od momaka zeza, ali kad sam prošao u prednji dio aviona, ugledao sam kopilota koji je ručnom lampom pokušavao da osvijetli instrument tablu,” rekao je Polard.
Letjelica je ostala bez električne energije, grijanja, radio veze, prestao je da radi sistem za odleđivanje. Instrument tabla je u trenu postala beskorisna, a bez radio veze s kontrolom letenja o povratku u Sent Luis nije moglo biti ni govora. Ulmanu je preostao jedino kompas, ali mećava i jak vjetar su uskoro poremetili i njegov rad. Posljednja nada ratnog veterana bila je Sjevernjača, međutim, vidljivost je bila praktično na nuli, pa je Ulman odlučio da digne letjelicu u nadi da će ugledati zvijezdu vodilju. Na većim visinama temperatura u avionu je padala, postalo je dosta hladno, a počelo je da ponestaje i kiseonika jer DC-3 nije imao sistem za ubacivanje klimatizovanog vazduha.
Da sve bude još gore, jedan od dva motora je u međuvremenu takođe otkazao, a zalihe kerozina bile su pri kraju. Prema procjeni dvojice pilota, imali su goriva za još samo pola sata leta. Nekih pet časova nakon polijetanja u Sent Luisu, Ulmanu je konačno pošlo za rukom da “iščupa” avion iz mećave. Donio je odluku da sleti na prvi obližnji aerodrom i počeo spuštanje. Ponoć je već bila prošla, gradić Kerol u državi Ajova spavao je mirnim snom kad se negdje u daljini začuo zvuk motora DC-3. Vjetrobransko staklo pilotske kabine je već odavno bilo pokriveno ledom, pa su Ulman i Giford povremeno otvarali bočne prozorčiće u pilotskoj kabini i izvirivali napolje da bi barem nešto vidjeli.
Prvi pokušaj da se avion prizemlji umalo nije bio i fatalan – prateći jedan putnički automobil u nadi da će ih dovesti do grada, avijatičari nisu primijetili da vozilo ustvari ide uzbrdo. Letjeli su nisko i zbog loše vidljivosti tek u posljednjem trenutku ispred sebe primijetili gust, visok drvored. Ulman je instinktivno reagovao i strelovito digao avion.
„Bukvalno za par sekundi smo izbjegli katastrofu. Malo je falilo da jednim krilom zakačimo drveće. Da se to desilo, avion bi se prevrnuo i svi bismo izginuli“, rekao je Giford.
Kada se činilo da je i posljednja nada izgubljena, stvar je spasio… kukuruz! Ulman je napravio krug i malo dalje najednom ugledao polje kukuruza. Putnicima je saopšteno da se spreme za slijetanje, a Bejlor, koji se i inače plašio letenja, je legao na pod. Bilo je straha, ali ne i panike. Zajedno s ekipom i trenerom letjeli su i ljudi iz kluba, uključujući i četvoro male djece.
„Skamenio sam se, ali sam se bojao da to i pokažem, jer su djeca bila tako mirna“, priznao je Garmejker.
„Ne mislim da smo bili uplašeni onoliko koliko biste očekivali u takvoj situaciji. I dalje smo imali šansu. Piloti su kontrolisali letjelicu. Najviše smo brinuli što nam je ostalo malo goriva i što maltene ništa ne vidimo“, dodao je Elis.
U tom trenutku Bejlor se opružio na podu u pozadini aviona, te rukama i nogama čvrsto obuhvatio donje dijelove sjedišta.
„Čuo sam da je zadnji dio aviona najbezbjedniji. U tom trenutku više se nisam bojao smrti. Ako je bilo suđeno da poginem, znači to je to. Ali zaista sam bio uvjeren da će sve biti u redu“, izjavio je Bejlor.
Vireći kroz bočni prozorčić, Ulman je velemajstorski spustio avion na zemlju. Njegova žena Eva Olofson, jedina stjuardesa u letjelici, toliko se zanijela prateći šta se dešava u kokpitu da nije ni osjetila da je avion dotakao zemlju. Sat je pokazivao 1:40 iza ponoći, bio je već osamnaesti januar.
„Da sam u tom trenutku stajao između sjedišta s čašom vode u ruci, ne bih prolio ni kap“, rekao je Polard impresioniran Ulmanovim pilotiranjem.

Lejkersi su bez ogrebotine izašli iz aviona, a napolju ih je čekao snijeg do pojasa. Srećni što su izbjegli katastrofu, euforični dvometraši su najednom počeli da se grudvaju! Stanovnici Kerola su ih brzo „udomili“ u obližnjem hotelu, a Polarda je do odmorišta vozio lokalni pogrebnik u mrtvačkim kolima.
„Nisam bio uplašen ni tokom leta, ni prilikom slijetanja, ali kad sam vidio nosila u zadnjem dijelu mrtvačkih kola, shvatio sam koliko smo bili blizu pogibije i tresao sam se nekoliko minuta“, rekao je trener.
Kada su sutradan krenuli autobusom u Mineapolis, prošli su pored onog istog polja i užasnuli se – letjelica se zaustavila na samo sedamdesetak metara od obližnje provalije!
Umjesto da bude slavljen, Ulman je tokom istrage bio suspendovan zbog prekršaja pravila slijetanja u vanrednim okolnostima koja su nalagala da se točkovi ne izbacuju i da se aterira „na trbuh“. Ulman je odlučio drugačije, jer se plašio da avion s uvučenim točkovima može da „prokliže“ i izazove mnogo veće ljudske žrtve ako se zabije u lokalne kuće. Povukao je pravi potez i postao lokalni heroj u Kerolu, a zahvalni Lejkersi su mu poklonili novčanu donaciju i plaketu.
Nakon popravka aviona, Ulmanovi pretpostavljeni su insistirali da drugi pilot vrati letjelicu u Mineapolis, ali se potpukovnik usprotivio.
„Ja sam je tamo spustio, ja ću je odatle i podići!“ Rečeno – učinjeno.
Umro je pet godina kasnije od tumora na mozgu, a njegov odlazak posebno je teško pao onima čije živote je spasio. Te iste šezdesete Lejkersi su se preselili u Los Anđeles. Ostalo je istorija, a Vernon Ulman – neodvojiv dio nje.
Photo: Printscreen