Slavni trener koji je u decembru pobrao salvu aplauza kad se pojavio na sceni beogradskog Narodnog pozorišta na svečanoj akademiji povodom 70 godina Košarkaškog saveza Srbije govorio je ekskluzivno za naš sajt. Objasnio je da je želeo da Željko Obradović dođe i oproba se u NBA ligi, priznao je ko su mu omiljeni jugoslovenski igrači protiv kojih je igrao bezbroj utakmica, ko je najbolji Amerikanac koji je zaigrao u Evropi… Kao i o mnogim do sada nepoznatim detaljima iz njegovog ličnog života.
Jeste li vi američki, ili evropski trener? Ili ste američki koji pola stoleća radi u Evropi?
– Uvek ću biti američki trener. Ali učio sam u Čileu, a trener se mora prilagođavati situaciji. Trudio sam se da to i radim. U stvari, naučio sam ponešto od svakog tima koji sam trenirao i od svakog trenera koga sam upoznao.
Da li je istina da su vašu baku oteli Indijanci?
– Ne baku, bilo je to šest generacija ranije, jednu ženu po majčinoj liniji. Njeno ime je bilo Keti Sejdž. Bila je mlađa sestra Semjuela Sejdža, narednika u građanskom ratu, od koga vodim poreklo. Keti su kidnapovali belci, a ne Indijanci, 1792. A zatim su je prodali Indijancima. Semjuel i njegov mlađi brat Čarls pronašli su je u Kanzasu 62 godine kasnije. Knjige su napisane o tome. Semjuel je kasnije oženio Indijanku iz plemena Čiroki. Evo, imam njegovu sliku. Kao i knjigu o mojoj pra-pra-baki Keti.

Koje je poreklo vaše porodice? Piterson zvuči kao skandinavsko prezime?
– U stvari moja baka koja se zvala Jurgen Pedersen bila je iz Danske. Kad je 1863. emigrirala u Ameriku prošla je kroz čuveni kamp na ostrvu Elis, i promenila prezime u Piterson, kako to Šveđani izgovaraju. Ali poreklo mi je dansko.

Koja je osnovna razlika između američke i evropske košarke?
– Nekad su bile potpuno različite. Pre četrdeset godina Amerikanci su bili viši od Evropljana, bolji i veći znalci sa loptom. Danas su samo atletski dominantniji, dok su Evropljani talentovaniji. Mada su i evropski igrači napredovali u fizičkom smislu. Američki treneri vole da kažu da su evropski košarkaši pametniji, više timski igrači, lakše ih je trenirati. Uverio sam se da su Evropljani sjajni košarkaši.
Koji je bio vaš najveći uspeh sa nekim timom?
– Naravno, takozvani grend slem 1987. sa milanskom Olimpijom, kad smo osvojili Evroligu, italijansko prvenstvo i kup. Mada bih istakao i četvrto mesto reprezentacije Čilea koju sam vodio na Južnoameričkim igrama 1973. Sećam se i italijanskog šampionata koji sam osvojio sa Virtusom iz Bolonje 1976… Ipak, najveće zadovoljstvo predstavljalo mi je jedno drugo mesto. Osvojio sam ga 1989. sa milanskom Olimpijom, mada su nam svi prognozirali da ćemo završiti poslednji u prvenstvu i preseliti se u drugu ligu.

Ko su najbolji igrači koje ste trenirali? Možete li navesti jedno ime, ili bar tri…
– Od američkih igrača, to su Bob Makadu, Džoe Beri Kerol i Tom Mekmilen. Od Italo-Amerikanaca izdvojio bih Majka Dantonija. A od Italijana to su Đani Bertoloti, Čarli Kaljeris, Điđi Serafini, Marko Bonamiko i Renato Vilalta iz Virtusa. Zatim Dino Menegin, Roberto Premijer, Vitorio Galinari i Renco Barivijera iz milanske Olimpije.

A najbolji Amerikanac koji je ikad igrao u Evropi?
– Bob Makadu! A u ekipama koje nisam trenirao to je bio Bob Mors, iz Varezea.

Najbolji tim koji ste vodili?
– Olimpija Milano. Osvojili smo taj grend slem u sezoni 1986-87.
Sigurno se sećate nekih jugoslovenskih igrača?
– Ima ih mnogo. Dražen Dalipagić, Dragan Kićanović, Dražen Petrović, Krešimir Ćosić, Rato Tvrdić…
Da li je bolja bila jugoslovenska reprezentacija sa Ćosićem, Kićanovićem, Slavnićem, Dalipagićem i Delibašićem, ili ona kasnija sa Divcem, Kukočem, Rađom, Đorđevićem i Draženom Petrovićem?
– E – to je dobro pitanje! Pa, prva koju ste pomenuli osvojila je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama, i to ostaje za istoriju. Ali iskreno, voleo bih da ih vidim na terenu protiv ove druge, mlađe ekipe. Kad bi se to hipotetički dogodilo, ubeđen sam da bi se igrao produžetak. Nemoguće je izdvojiti jednu i reći: ova je najbolja.
Najbolji jugoslovenski igrač koga ste gledali?
– Dalipagić i Petrović. Odmah iza njih Ćosić i Kićanović. Bili su mi protivnici na terenu dok sam bio trener.
Šta je tajna te jugo-srpske trenerske škole? Srpski treneri osvojili su 16 evroligaških titula i igrali 37 puta na fajnal for turnirima EL.
– Pod jedan, oni su pomerili osnove ove igre. Pod dva, pomerili su granice mogućeg. A pod tri, pomerili su granice timske igre. Ima i četvrto – svi su bili jake ličnosti. Peto, tokom utakmice svi su maksimalno koncentrisani. I, najzad, šesto – trude se da sve stvari maksimalno uproste.

Da li ste verovali da neki Evropljanin može postati glavni trener u jednom NBA timu? Igor Kokoškov je to uspeo u Finiksu, mada je on pre američki nego evropski trener. Znam da ste govorili da bi Željko Obradović, zbog svog karaktera i permanentnog “fajta” njegovih igrača na terenu mogao raditi u NBA?
– Obradović bi sigurno imao uspeha u NBA. Naravno, morao bi imati jaku klupsku organizaciju iza sebe. Dok sam radio u Njujork Niksima želeo sam da tamo dovedem Željka Obradovića. On je zahtevan trener, a njima je baš takav bio potreban.
Verujete li da će jednog dana postojati Evropska divizija NBA lige?
– Trenutno – ne. Mada postoje mogućnosti za tako nešto. Dejvid Štern je pre deset godina rekao da će se to dogoditi za 20 godina…
Kako vidite Evroligu danas? To takmičenje postoji već 19 godina, da li se bliži dan kad će postati vrlo slično NBA ligi?
– Evroliga je već slična NBA. U njoj je upotrebljen model NBA lige, po njemu se uveliko radi.

A kako gledate na “prozore” FIBA u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo?
– Više bih voleo da se održi kvalifikacioni turnir reprezentacija neposredno pre takmičenja, jer to ne bi ugrozilo sezonu i rezultate na ovaj način.
Ko je, po vama, favorit za titulu svetskog prvaka na Mundobasketu u Kini ove godine?
– Naravno, Amerikanci. Ali ne smeju se zaboraviti Srbija i Litvanija. Mislim da Argentina i Brazil nisu više tako jaki da bi mogli uraditi velike stvari kao što su ih činili u prošlosti. Favorit iz senke mogla bi biti Australija, koja ima tako moćne igrače.
Dan, čime se trenutno bavite?
– Motivacionim govorima. I takozvanim “tim bildingom”. Radim to za velike kompanije, naročito u oblasti industrije, i to mi je vrlo zabavno.
Napisali ste i mnogo knjiga o košarci. Koja je vama, od onih koje ste pročitali, najbolja?
– “Essential Basketball” koju je napisao Dan Piterson! Ma, šalim se, naravno. Obožavao sam knjige koje su napisali Džon Vuden i Adolf Rap.

Mnogo puta ste posetili Beograd. Poslednji put u decembru 2018. Koja vam je prva asocijacija kad neko kaže “jugoslovenska košarka!”?
– Termin “jugoslovenska košarka” znači da morate biti spremni da se nadmećete kad ste nasuprot jugoslovenskih timova. Sećam se jedne utakmice, bila je u Kupu Koraća u dvorani “Pionir”. Protiv Crvene zvezde u sezoni 1984-85. Njihov trener bio je veliki Ranko Žeravica. Pobedili smo ih u Milanu u prvoj utakmici sa 20 razlike, i izgledalo je da nema šanse da nas nadmaše i izbace. Pobedili smo i u “Pioniru” 100-99, košem koji je horogom postigao u poslednjoj sekundi Džoe Beri Kerol. A Ranko je toliko želeo pobedu, makar sa samo jednim poenom razlike. Pola sata posle utakmice mi smo napuštali dvoranu, i čuo sam Ranka kako i dalje viče na svoje igrače u svlačionici. Jednostavno, nije mogao da prihvati da je meč izgubljen za taj jedan poen. Njemu je svaka utakmica bila važna. Upravo to je mentalitet koji je jugoslovensku košarku načinio velikom.
Photo: Printscreen, MN press