Za vreme uskršnjeg raspusta u Dablinu je održan košarkaški kamp. Neobičan detalj je da je to bio “srpski” kamp. Moj prijatelj Igor Petrović je organizovao četvorodnevni kamp uz pomoć Vojkana Benčića, nekadašnjeg igrača Crvene zvezde, Vojvodine i Spartaka, kao i Kragujevčana Stefana Zečevića, koji je najbolji igrač druge irske lige, nekadašnji NCAA igrač, a originalno iz Radničkog. Naravno, moj sin je bio uzbuđen što ima takvu priliku u dalekom Dablinu. A i među polaznicima je bilo dosta naše dece.
I sama pomisao na kamp me je podsetila da sam i ja učestvovao u organizaciji jednog takvog pre 25 godina. Davne 1994. godine, posle mog diplomiranja, otišao sam sa (sadašnjim) kumom da radim kod njegovog druga iz vojske u “Talas Tursu” u Baru, u naselju zvanom Šušanj. Bilo je to za nas dugo toplo leto. Između ostalog, agencija je organizovala kamp na terenu Osnovne škole “Anto Đedović”. Imena kampa se ne sećam, a ni Google baš ne pomaže. Sećam se samo da je Srđa Stojanović, sadašnji direktor kampa “Kasta”, bio organizator.
U svakom slučaju, iscrtali smo teren, sve po FIBA propisima, doneli smo koševe iz Sutomora, sredili sobe. Sve je bilo spremno jednog vrelog dana, u julu 1994. u Baru. I rano ujutro stiže ekipa. S njima i Bratislav Bata i Miša Đorđević, Sašini otac i brat, koji su bili u organizaciji kampa. Prosto me je uhvatila trema. Upoznao sam se sa Batom i pažljivo slušao šta će sve reći. Posle toga je otišao svojim putem, dok je Miša ostao sledećih nekoliko nedelja i lepo smo se družili.
A majica iz naslova? Jedno veče, kum i ja naletimo na komšiju, koji je živeo blizu agencije. Šetao se u majici kakvu su imali samo oni koji rade u kampu. Za one mlađe objašnjenje – tada su majice vredele mnogo, bar nama. Upitamo ga odakle mu, a on nam reče: “Jutros naleteh na Mišu i rekoh mu da mu je majica baš lepa, a ovaj je skine sa sebe i da mi je.” Pomislih u sebi “dobar fazon!”.
Jedva sam dočekao sledeće jutro i Mišin dolazak u kancelariju u agenciji. Još sa vrata mu dobacih: “Dobra ti ova majica, Mišo!”. Na moju sreću to jutro je nosio majicu svoga brata Saše Đorđevića, tada igrača Filipsa (Olimpija, Milano), a i bio je raspoložen za šalu. Bez razmišljanja je skine i baci mi je. “Tvoja je”, reče. Inače Saša je moje visine (188 cm), pa je bilo jasno da će da mi pristaje. U tom trenutku, samo što mi se noge nisu odsekle od uzbuđenja. Promrmljah “hvala”. Uspeo sam i da otrčim na sprat u svoju sobu i da donesem neku svoju majicu. Miši se svidela, pa je trampa bila uspešna.
Do povratka kući u Novi Sad, svi su već znali za nju. Nosio sam je, pa mi je sad žao što je prana toliko puta. Sada stoji u ormanu i povremeno se vadi da se prikaže. Ostaće mom sinu.
Jedino ću napraviti izuzetak u septembru, kada sa sofe budem gledao našu reprezentaciju i Sašu u prenosu iz Kine.
Photo: Privatni album