Početna BLOGTibor Sekulić: Zagreb osamdesetih

Tibor Sekulić: Zagreb osamdesetih

od Tibor Sekulić
28 pregleda

Dugi i Jimmy

Zagreb je Chicago na Balkanu, analogijom košarke, mafije i klime. Ovaj tekst primarno priziva vremena košarke u Zagrebu osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, stvari treba staviti u kontekst, jer u Zagrebu se, do šezdesetih godina prošlog vijeka, košarka organizirano igrala tridesetak godina, ali dvojac koji je odskočio od svih tih pionira nosio je nadimke Dugi i Jimmy.

Dragan Kovačić Dugi debitirao je za Lokomotivu (preteču Cibone) 10. avgusta 1957. protiv Jugomontaže, i odmah ostavio trag, o čemu svjedoče novinski izvještaji iz tog vremena. Nije prošlo dugo, a Zvonko Petričević Jimmy zabio je svoj prvi koš za Lokomotivu. Bilo je to 13. juna 1959. protiv Zastave.  

Dugi je bio visok nešto više od 190 cm, Jimmy je otišao preko 210 cm i 130 kg. Igrali su kao centarski par, najbolji ikad u Zagrebu i jedan od najboljih u Jugoslaviji, a da su igrali više i za reprezentaciju bili bi u vrhu Europe i svijeta. Nekog putnika namernika može čuditi visina Dugog na poziciji centra, no Jimmy je u to doba bio iznimka, a ne Dugi, jer je tada centar komotno mogao biti netko viši od 190 cm. Jimmy će kasnije osjetiti to nepovjerenje prema robusnim centrima, koji su dobri u srazu s gorostasima iz Rusije ali, tobože, po mišljenju nekih pametnjakovića iz tog vremena, usporavaju igru. Zbog tog nepovjerenja Jimmy je uvijek gurao obrazovanje kao ozbiljnu opciju, koju je s 25 godina realizirao, ostvarivši se kasnije kao arhitekt, biznismen i umjetnik. Napustio nas je početkom ovog stoljeća. Dugi je ostao još koju godinu iza Jimmyja, bio bitna karika, no onda otišao iz Lokomotive, igrao za još nekoliko klubova i u reprezentaciji, ali nikad uz suigrača, kakav je bio Jimmy.

Sada malo o brojkama.

Njih dvoje zajedno 1961. godine zabili su 887 od 1.611 Lokomotivinih koševa. Sličan trend se nastavio i u iduće tri godine. Jimmy je Dugom otvarao reket, izvlačeći protivničkog grmalja van, a jaki atleta Dugi je to obilato koristio i ulaskom u reket trpao obruče i mreže protivnika. Jimmy je, pak, svojom mekom rukom volio gađati s krila, posebno lijevog. Jedina šteta što je to trajalo samo četiri ljeta, ples ovog dinamičnog dua. Dugi je mentorski preuzeo kasnije mladiće kao što su Miho Nakić Nik, na treninzima otkrivajući im tajne starih majstora, koje su ovi obilato koristili 80-ih godina. Jimmyja to nije zanimalo, bar ne aktivno i službeno, ionako je glavnu ulogu i palicu trenera preuzeo njihov suigrač s kraja 50-ih, lukavi Mirko Novosel.

Sveti Nikola

Nikola Plećaš u dresu Lokomotive, nakon mnogih peripetija oko dolaska, debitirao je na ljeto 1967. godine. U klubu je igrao do ljeta 1976. i zabio 5.404 ligaška koša u deset sezona, u vremenu prije trice. Stvarno fantastično, apsolutno je zasluženo iz ustiju navijača i prijatelja kluba od onda do danas tog igrača častiti epitetom Sveti. Jer, uz onaj gore spomenuti duo, on je taj koji je odskočio u dvadeset i kusur godina postojanja kluba do tad, svojim individualnim dosezima, dotad nezabilježenim u gradu Zagrebu. No, nije sve u individualnosti, laik bi odmah pomislio i na sebičnost, a upravo je suprotno, Plećaš je jedan od najvećih u Jugi ikad jer je osvajao trofeje, jedan domaći, to je Kup 1969. godine i europski, Kup Koraća 1972. Kad je najbitnije, u finalima tih kupova, bio je najbolji, ili među najboljima, a to nešto govori o kalibru ovog igrača. Uz njega, bitne role igrali su i Omašić, Kavedžija, Rukavina i, epizodno, spomenuta legenda kluba, tada već veteran Kovačić. To je kontekst, uvod u ono, što će službeno postati Cibona, trofejna, iz 80-ih godina.

Sada ću napisati koju riječ o njenom prvom trofeju pod tim imenom.

Borovo – 80

Kup Jugoslavije, Cibona- Bosna: 68-62. Gdje početi? Ne znam, ali tako je počela Cibona, o tekstu o mom ujaku, Srebrenku Despotu, opisivao sam širu sliku oko ovog finala, u spomen na godišnjicu njegove pogibije, 12. maja 1983. godine. Ovaj put želim se dotaknuti samog finala:

Cibona nije bila favorit protiv Bosne, koja je uzimala sve u zemlji i Europi. Bosni Kinđeta, Raše, Boše, Varajića i ostalih majstora – Studenata. No, lisac Novosel čitav projekt Cibona, prije toga varljiv i neuspješniji od Lokomotive, ostvaruje u ovom finalu Kupa i okreće trend od manjkave ekipe do najbolje momčadi u Europi i jedne od najboljih momčadi u svijetu idućih deset godina.

Kako je to napravio? Motivacijom, agresivnošću svoje momčadi, skokovima, posebno ofenzivnim, kombinacijom presinga i zone. Imao je mirnog Nika, koji je utrpao 20 poena i na kraju utakmice zaustavio umornog Kinđeta. Imao je Acu, koji je zabio 18 i odradio svoju dionicu na Mirzi u obrani. Junak utakmice je Knego, kao Ali nekad, sa slomljenom vilicom protiv velikog Raše, 12 poena s klupe, preuzevši rolu od Rajka-Krave. Despot je ubacio 10 poena, skakao u napadu, zabijao slobodna, potpuno uništio legendu europske košarke Žarka Varajića, sveo ga na 2 poena. Bitne uloge odigrali su i Pavličević, Ušić i Gospodnetić. Kasnije, gospoda Mirza, Boša i Raša, trezveno su priznali poraz, Mirza već s mislima u Madridu, označivši kraj vladavine Sarajeva i početak dominacije Zagreba, sve do onih luđaka iz Splita, kojima ni jaki Partizan ništa nije mogao (malformaciju Zadra ne računam).

Sveto trojstvo

S dolaskom osamdesetih u Zagreb, Željko Reljanović-Relja nije bio glavno lice grada u basketu, ni blizu, no ono što je započeo tih godina u osnovnoškolskom sustavu natjecanja u košarci, i nastavio raditi do 2018. godine, kada nas je napustio, stavlja ga na tu mapu možda i više nego njegovi igrački dani 70-ih. Koliko djece, koliko generacija u centru Zagreba je poučavao basketu, djevojčica, dječaka, to je nemjerljivo. Još jednom, počivao u miru profesore, vidimo se na drugom Reljinom memorijalu za šest mjeseci.

Željko Reljanović-Relja

Isto to, otprilike u istom vremenu, započeo je i Boško Božić-Pepsi, iz pepela stvarajući klub u Novom Zagrebu, na mnogim razinama. Pepsi nas je napustio prošle zime, osebujan kao i Relja, ali na drukčiji način, slobodno možemo reći da je s njim umro i klub. Kao što je s njegovim imenjakom Boškom Petrovićem umro B.P. klub kad nas je napustio taj jazz velikan. Trebat će nam još puno Relja i Pepsija da nam se gradska i nacionalna košarka opet osovi na noge, bumo videli, rekli bi slijepi.

U ranim osamdestima stasao je teolog i humanitarac Damir Gal, legenda zagrebačkog hakla, otišao s ovog svijeta 2011. godine. Za neke striček Jordan, za mnoge druge slamka spasa, kada ni sam nije imao, kao nezaposleni teolog, pomagao je drugima, bespoštedno, pa i kada mu je supruga preminula, zadnjih pet godina njegovog života podigao je svoju djecu na noge školujuci ih za glazbenike. A uz to, ponavljam, bez stalnih primanja pomagao je i drugima, velika legenda, koja je obilježila grad na više razina. Počivao u miru.

Neki novi klinci(da se ne zaboravi)

Jakša Denić, košarkaški trener, plejmejker, legenda gradskog hakla, napustio nas je 2011. godine, malo iza Gala, na bizaran način. Usred bijela dana upucan je u kladionici dok je ispunjavao listić, od opskurnog narkomana iz pravosudnih krugova. To je neka priča, taj ružni epilog, bitna za sliku Zagreba kao Chicaga u vrijeme Caponea, a trebala bi biti bitna tim istim pravosudnim krugovima da svog tića sklone u neki podrum i mrak, što se nije dogodilo, da pjeva zlokobnu pjesmu nečujno, a ne da zločin prođe bez kazne. Što se stalno događa u Hrvatskoj, pa smo mi zato kao Chicago 30-ih, a ne kao Nurnberg iza 2. svjetskog rata. Bitno je reći da je Jakša Denić volio igrače kao što su Conrad McRae, Chucky Atkins i Tim  Hardaway, driblere, zakucavače, šmekere, tricaše kakav je i sam bio, čiju igru je pronosio betonima i parketima Zagreba i šire. Na tome mu hvala!

Tomislav Pribanić preminuo je prije nešto više od petnaest godina, u proljeće 2004. godine, pri komplikacijama od bolesti. Bio je junior Cibone, samozatajan, ali duhovit, tiha vatra. Volio je košarku, ali bio je više od košarke, volio je rock muziku, pop kulturu, bio je moj srednjoškolski prijatelj. Te 2004. godine tri dana su mu falila da napuni 18 godina. Nekim ljudima je suđeno da ih pamtimo mlade, maloljetne. Pribanić je jedan od tih, još jedan od onih koji zaslužuje memorijal, vjerujte mi na riječ. Prijatelju, hvala ti za sve!

I tako nas napuštaju ljudi, košarkaši, odgajatelji, naše kolege iz klupa, nije bitno, ljudi, s kojima smo dijelili iskustva, dobro i loše, sudbinu. Zagreb je često hladan grad, ali nekad nas ugodno iznenadi, sportski, ljudski, nekom iskrom duha koji su imali svi ovdje spomenuti ljudi, imenom spomenuti, jer neki u ovom tekstu nisu vrijedni da im se spomene ime i ciljano je izostavljeno. Ta iskra duha ovim ljudima je bio talent, za košarku, kojim su širili svoje posebne karaktere, na betonu, na parketu, u životu. Sjetimo se s vremena na vrijeme ovih ljudi, kao imena, kao uspomena, kao onog najboljeg što je ostalo u nama.

Photo: Printscreen

Možda će vas interesovati

1 komentar

Milan September 24, 2025 - 14:27

Đimija i Dugog znam iz šezdesetih prošlog stoljaća. Tad sam bil junior Lokomotive a oni ključni španeri. No, ovom prigodom ispričat ću jedan istiniti događaj za ljubitelje košarke, košarkaške šmekere, baš tih šezdesetih. Gostuje Zadar u Zagrebu, igra se na otvorenom na Tuškancu. U jednom trenutku, ne sjećam se točno koji je to period utakmice bio, stavi trener Zadra u igru jednog dugonju. Čovjek oko 2 10, tu je negdje sa Đimijem ali…kost i koža. Pa neko iz publike veli Pijacunu (tada treneru mlađih uzrasta ali i domaru Lokomotive)…”daj donesi ovom dečku jedan sendvić, viš da bu ovaj vumrl od gladi). E sad, mnogi vjerojatno znaju o kome je bila riječ. Tada je, po prvi puta u Zagrebu igral…Krešimir Čosić. Svi su bili skeptični vezano uz njegovu karijeru baš zbog te krhke građe, ali, eto, postao jedan od košarkaških velikana. Inaće, naša košarka u Jugi ali i u svim republikama procvala nakon prvenstva u Beogradu. Dobro se sjećam, gledao na TV , Radivoja Korača, Trajka Rajkovića i druge tadašnje aseve. Kolko se sjećam . tada nas upropastio Ruski div, centar, zvao se Kruminš, bio negdje oko 2 12. Lijepe uspoemne nas, danas već staraca.

Odgovori

Ostavite komentar