Ovog leta dve naše juniorske selekcije na prvenstvima Evrope poražene su od selekcija Velike Britanije. Ovde je to protumačeno kao šok, ali je istovremeno dokaz da se košarka igra širom sveta. Zato evo raporta našeg stalnog saradnika Dejana Nedića, koji radi kao trener u Irskoj.
***
U Golveju na samom kraju Evrope, za vikend je održan deveti turnir veterana. Reč veteran na engleskom podrazumeva nekog ko je učestvovao u ratu, pa se ovde koristi izraz – master. Učestvovali su timovi iz Irske, Engleske, Škotske, Italije, SAD, Velsa, Španije i Norveške, podeljeni u pet kategorija. Žene su imale dve, preko 40 godina i preko 50 godina, a muškarci su dodali još i preko 60.
Meni je ovo drugi turnir u kategoriji preko 50. Na prvom, u maju u Dablinu, nastupajući za jedan irski tim igrali smo protiv jedne zanimljive ekipe – London Eagles. Neko mi reče da su “momci” većinom iz Letonije. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da razumem šta govore. Naravno Boris, Darko, Zoran i Ruben nisu sa Baltika već su tri Srbina i jedan Makedonac. Posle utakmice ponudiše mi da igram za njih. I tako stigismo do Golveja. Mi, Londonski Orlovi.
Na našu sreću, stigao je i američki deo tima, predvođeni Čarlsom Smitom https://en.m.wikipedia.org/wiki/Charles_Smith_(basketball,_born_1965), koji je igrao za Nikse, Kliperse i Sparse. Igrao je i za američku reprezentaciju na svetskom prvenstvu 1986. kao i na Olimpijskim igrama u Seulu dve godine kasnije. Prosek karijere u ligi, a posebno u NBA od 14.4 poena po utakmici nije mala stvar. Ali isto tako je zanimljivo da je pre dolaska u Irsku najavio i dolazak Džeka Rajana. Isprva sam bio ubeđen da je to šala na račun nekog iz tima, posebno što je dodao i link sa IMDB-a. Mislio sam da se link odnosi na istoimeni film, sad već i serijal. Na sreću sam proverio taj link – https://m.imdb.com/title/tt10896962/. Naravno isto veče sam sa sinom pogledao dokumentarac o Džeku na Netflixu. Izuzetno zanimljiva priča i zanimljiv lik. Za njega je Kris Malin rekao da je najbolji šuter koji nije nikad igrao u NBA. Verovatno nije računao na Praju i Oskara Šmita, ali verovatno je to tačno ako se računaju samo Amerikanci. A kao jedini belac koji nastupa u timu Harlem Vizardsa (varijanta ili kopija Harlem Globtrotersa), dobio je nadimak Blek Džek
https://en.m.wikipedia.org/wiki/Jack_Ryan_(streetball_player).
Na turniru se takmičilo dvanaest timova u muškoj konkurenciji od preko 50 godina. Orlovi su prvo pobedili prgave Italijane iz Barija, a zatim i nezgodan tim iz Njujorka. Interesantno je da su u timu svi belci, i svi dobri šuteri. Do kraja turnira sam shvatio i da su neverovatno ljubazni ljudi.
U polufinalu na redu su bili Irci iz radničkog dela Dablina, koji igraju kao da je sramota tražiti faul, ali zato su spremni da pruže ruku boljem. Tako je bilo i u nedelju. A i poželeli su Orlovima sreću u finalu.
Finale je bila posebna priča. S jedne strane Orlovi iz Londona, kod kojih većina igrača živi van Londona, pa i Britanije, protiv domaćih igrača pojačanih sa dva velika Škotlanđanina i uz domaćinsko suđenje. Sledila je prava rovovska borba u reketu uz dosta trčanja. Sve je to delovalo neverovatno ako se uzme u obzir da je potrošeno dosta ginis piva i džina prethodne noći, a i bila je to četvrta utakmica za oba tima u dva dana. U takvoj situaciji obično odluči duža klupa. Tako je bilo i ovog puta. Pet razlike i slavlje Londonskih Iglsa.
Dogovor je pao da se brani titula iduće godine. To bi bila treća zaredom. Nadam se da će u tom slučaju konkurencija biti pojačana timovima sa naših prostora, koji neguju staru jugo školu košarku.
Vidimo se u Golveju sledeće godine!
Photo: Privatni album