Prošlog utorka umro je Morgan Vuten. Imao je 88 godina, a iza njega je ostala uža porodica – žena, petoro djece i petnaestoro unučadi. Ona šira broji stotine i stotine klinaca koje je tokom pet decenija košarkaški “odgojio” kao trener škole DeMata u Hajatsvilu, država Merilend. Jedan od njih, Edrijen Dantli, danas je u Kući slave, dok mnogi drugi u biografijama imaju upečatljive studentske i NBA karijere kojih možda i ne bi bilo da njihov talenat nije znalački brusio Vuten.
Srce ovog “košarkaškog Makarenka” je prestalo da kuca, ali mjesto u istoriji najljepše igre na svijetu sebi je osigurao još dvijehiljadite kada je kročio u hram košarke u Springfildu. Prije njega ta čast je ukazana još samo jednom školskom treneru, Ernestu Bladu 1960. godine, a poslije njega – Bobu Herliju (2010) i Robertu Hjuzu (2017). Pored toga, Vuten je proglašen i za najboljeg školskog trenera XX vijeka. Sa svojim pulenima iz DeMate osvojio je pet naslova prvaka SAD, ostvario 1.274 pobjede uz samo 92 poraza, a u svakoj od 46 sezona, koliko je bio na čelu “Jelena”, imao više dobijenih nego izgubljenih utakmica.
Ostaće upamćen ne samo kao vrstan poznavalac košarke i sjajan strateg, nego i kao vrhunski pedagog, koji je mnogim školarcima bio “drugi otac” i brinuo o njihovoj budućnosti van sporta. Najbolja ilustracija te brige je podatak da su 31 sezonu zaredom svim maturantima iz redova “Jelena” nuđene stipendije za nastavak školovanja na koledžima.
Vuten je bio džentlmen od glave do pete i smatrao da neko ko daje sebi slobodu da psuje i viče ne može da bude trener. To pravilo je prekršio samo jednom kada je pokušao da isprovocira sudiju da mu svira tehničku grešku kako bi trgnuo sopstvenu ekipu iz letargije. Arbitar, koji ga je dobro znao, samo je odmahnuo rukom i rekao mu da prestane da “baca mamac”.
“Ne znam boljeg trenera od njega ni na jednom nivou – školskom, studentskom, profesionalnom. Osjećao sam strahopoštovanje prema njemu“, rekao je o Vutenu legendarni Džon Vuden.
Morgan Vuten je rođen 21. aprila 1931. godine u Daremu (Sjeverna Karolina), gradu koji će se u drugoj polovini XX vijeka pročuti zahvaljujući velikim uspjesima lokalnih Djuk Blu Devilsa u studentskoj košarci. Vutenov otac je bio oficir američke mornarice i porodica je često selila, da bi se na kraju skrasila u Silver Springu, mjestašcu u Merilendu. Tako se mali Morgan na neki način vratio korijenima (Silver Spring je 10 kilometara udaljen od Vašingtona, odakle je rodom bila Vutenova majka) i do kraja života ostao vezan za ovo podneblje, mada je u nekoliko navrata imao unosne ponude renomiranih američkih koledža da napusti školu i počne da trenira studente.
Interesovanje za sport ispoljio je još kao dječak, ali su roditelji strogih nazora prvenstveno insistirali na obrazovanju i vjeronauci. Sinovljevu ljubav prema sportu su, najblaže rečeno, tolerisali. Tokom studija Vuten se amaterski bavio boksom, a jedan od prelomnih trenutaka u njegovom životu desio se 1951. kada je na ujakovu molbu pristao da trenira bejzbol ekipu sirotišta Sent Džozefs u Vašingtonu. Debitantsku sezonu dvadesetogodišnji Vuten je završio s katastrofalnim skorom 0-16, ali i zadobio simpatije dječaka koji su u njemu prvenstveno vidjeli svog zaštitnika i “starijeg brata”. Naredne sezone je trenirao fudbalere i završio na prvom mjestu bez ijednog poraza! Epizoda u sirotištu ga je inspirisala da se definitivno posveti trenerskom poslu. Studije fizičke kulture (i istorije pod B) na Univerzitetu Merilend završio je 1955, a godinu dana ranije počeo da radi kao trener košarkaša i fudbalera u školi Sent Džons Koledž Haj. Sljedeće godine prelazi u DeMata katoličku srednju školu i otvara prvo poglavlje bajkovite priče koja će trajati punih 46 sezona.

U razdoblju 1957-1968 treniraće i školsku ekipu u američkom fudbalu, a brojnim generacijama skoro tri decenije predavaće i istoriju. Najdublji trag, ipak, ostaviće kao trener košarkaške ekipe s kojom će čak 33 puta biti šampion Katoličke lige i u pet navrata nacionalni prvak (1962, 1965, 1968, 1978, 1984). Zvjezdani čas „Jelena“ kucnuo je 30. januara 1965. kada se s druge strane terena našla ekipa njujorške škole Pauer Memorijal Akademi s nezaustavljivim Luom Elsindorom na „petici“. Mladi centar Njujorčana, koji će kasnije preći u Islam i kao Karim Abdul-Džabar postati jedna od najvećih zvijezda u istoriji NBA, s nepunih 17 godina je bio nerješiva enigma za protivničke odbrane. Naspram njegovih 218 centimetara centri rivala su djelovali patuljasto, a pred okršaj s „Jelenima“ njujorški tim je nanizao 71 pobjedu zaredom!
Vuten je, međutim, smislio kako da zaustavi Elsindora. Najviši igrač „Jelena“, centar Sid Ketlet, bio je 15 centimetara niži od dominantne „petice“ protivnika, ali su domaćini klasičnim udvajanjem strpali zvijezdu u usponu u „sendvič“, a u pomoć je povremeno priskakao i jedan od bekova. Posebnu pažnju Vuten je posvetio igri svoje ekipe u napadu – Elsindor je bio najbolji udarač rampi u zemlji, u reketu Njujorčana su pljuštale „banane” i svi prilazi košu su bili zatvoreni. Da bi se što bolje pripremili za ono što ih čeka, Vuten je na treninzima naredio Ketletu da „imitira“ Elsindora i s teniskim reketom u ruci blokira šuteve saigrača! Epohalni sudar pred 12.500 svjedoka u krcatoj hali „Koul Fild Haus“ završen je velikim slavljem domaćina – Elsindor je ubacio samo 16 poena, a „Jeleni“ trijumfovali 46-43.
„Mislim da je ta utakmica imala najveći uticaj u istoriji školske košarke. Nakon što smo savladali ekipu Lua Elsindora školska košarka je dobila pažnju koju zaslužuje na nivou čitave države“, rekao je Vuten jednom prilikom za USA Today.
Priznanje i slava su stigli, i Vuten je sve češće dobijao ponude da se otisne u NCAA. Tražili su ga Djuk, Virdžinija, Vejk Forest, Sjeverna Karolina i mnogi drugi eminentni univerziteti s bogatom košarkaškom tradicijom. Vuten ih je glatko odbijao, a samo jednom je bio na iskušenju da zaista i prihvati poziv. Radilo se o ponudi njegove alma mater, Univerziteta Merilend, koja je stigla 1969. godine. Prema riječima Džima Kehoa, bivšeg sportskog direktora univerziteta, Vuten je dao pristanak u slučaju da drugi kandidat, Lefti Drizel, odustane. Drizel je, međutim, prihvatio ponudu i ostao na čelu „Terapinsa“ punih 17 sezona. Vuten nije pogazio riječ i ostatak svoje karijere je posvetio radu sa školarcima iz DeMate. Povukao se 2002., a par godina ranije čuveni Red Ojerbah ga je uveo u Kuću slave.
“Bilo je teško protekla tri dana, plakao sam svaki dan. Nikad nisam mislio da će mi biti ovako teško kao sad“, izjavio je Dentli krajem prošle nedjelje.

Možda i najbolji portret bivšeg učitelja dao je Majk Brej, dugogodišnji šef struke na Univerzitetu Notr Dejm, koji je početkom osamdesetih radio i kao Vutenov pomoćnik u školi DeMata.
„Bio je učitelj i oblikovao nas mlade. Kad smo radili zajedno u njegovom košarkaškom kampu, govorio nam je nešto što tada nisam razumio: ‘Budite trener kod kog biste htjeli da igraju vaš sin ili ćerka.’ Kad imaš 19 godina i nemaš djecu, ne možeš baš sasvim da razumiješ tu poruku. Ali sada imam djecu, trener sam i pokušavam da radim baš tako“, rekao je Brej.
Čovjek odlazi, njegovo djelo ostaje.
Photo: YouTube printscreen