Porodica Milićević se nakon Drugog svetskog rata iz rodne Hercegovine zajedno sa ostalim svojim sunarodnicima kolonizacijom naselila u Vojvodini, tačnije u Gajdobri. Tu su 2. avgusta 1965. dobili naslednika Mirka, koji će svakako u budućnosti itekako proslaviti i porodicu, ali i Gajdobru gde je proveo detinjstvo i mladost.
Kao i svi dečaci tako je i Mirko, najviše zahvaljujući nastavniku fizičkog vaspitanja Andjelku Kašikoviću, počeo da se bavi fudbalom. Bio je golman, ali zbog prevelikih stopala (broj 51) i nemogućnosti da nadje tako velike kopačke, Mirko je prestao da se igra fudbal i prešao je na rukomet. Tu je došao i do juniorske reprezentacije Jugoslavije, ali kako po sopstvenom priznanju nije mogao da trpi batine koje je dobijao dok je igrao rukomet, sa 14 godina počinje da trenira košarku u KK Hercegovac iz Gajdobre.
Prvi trener mu je bio Bogo Stojanović, a potom i Radivoje Pudar. Po ceo dan je boravio na otvorenim terenima u Gajdobri i tu je trenirao. Na preporuku Vlade Miloševića, koji je bio u upravi Košarkaškog kluba Crvena zvezda, Ranko Žeravica odlazi u Gajdobru da vidi klinca za koga je čuo da je izuzetno talentovan.
Ranku se Mirko Milićević izuzetno svideo, i tu je odmah pao dogovor. Tako da nakon godinu dana od tada, 1980. godine, Mirko prvo odlazi na ekskurziju sa školskim drugarima posle koje se ne vraća u svoju Gajdobru, već direktno ide u Beograd, na Mali Kalemegdan. Odmah je bio uvršten u juniorski tim Crvene zvezde gde mu je par meseci bio trener Duško Vujošević, a potom Zdravko Kubat i Goran Miljković Finac.
U sezoni 1981-82 debituje i za prvi tim Crvene zvezde. Najpre 1. septembra1982. na kup utakmici protiv Kolubare, gde je postigao 12 poena. Igrao je centra sa takozvanim “niskim težištem”. Krajem te godine odlazi i sa prvim timom na američku turneju.
U sezoni 1983-84, iako je već drugu godinu bio prvotimac Zvezde, sa juniorima osvaja titulu šampona Jugoslavije u Skoplju (u Jugoslaviji juniorski šampionati su bili izuzetno jaki i kvalitetni). Ostao je u Crvenoj zvezdi sve do 1988, a svoj poslednji meč u crveno belom dresu je odigrao protiv večitog rivala ekipe Partizana 13. aprila 1988. To je bila druga utakmica četvrtfinala plej-ofa. Iako je Zvezda izgubila i ispala iz daljeg takmičenja, ovo će biti jedna od najboljih utakmica Mirka Milićevića u crveno-belom dresu, a svakako i utakmica gde je postigao najveći broj poena (38).
U dresu Crvene zvezde je odigrao 170 utakmica, i postigao 1.808 poena.
Nakon Zvezde popularni Mićko (nadimak koji je dobio u Beogradu) odlazi u Zagreb, gde je potpisao četvorogodišnji ugovor sa Cibonom. Prve godine igrao je sa Draženom Petrovićem i tada je, po soptvenom priznanju, odigrao i svoju najbolju utakmicu u karijeri. Protiv Reala iz Madrida u gostima 21. februara 1989. u polufinalu Kupa pobednika kupova, kad je postigao 34 poena.
U sezoni 1990-91 odlazi u Split na odsluženje vojnog roka, a pred sam njegove vojske započet je raspad bivše Jugoslavije. Iz Splita se vraća u Zagreb, u Cibonu, gde ima još dve godine ugovora sa tim klubom. Cibona u leto 1991. odlazi na turnir u Španiju, u Valjadolid. Za vreme jedne utakmice na tom turniru dolazi prvo do svadje izmedju njega i njegovog saigrača Veljka Mršića, a potom i fizičkog sukoba nakon utakmice u svlačionici. Tada su tenzije bile na veoma visokom nivou, po rečima samog Mirka Milićevića pale su i teške reči po nacionalnom pitanju. Iako je Mirko Novosel, alfa i omega Cibone, pokušao da sredi situaciju, Milićević odlučuje da se nakon povratka u Zagreb zadnjim avionom iz Ljubljane koji je poleteo za Beograd vrati kući.
Sledeću sezonu 1991-92 je odigrao u Vojvodini iz Novoga Sada gde je na kraju prvenstva bio drugi najkorisniji igrač u celoj ligi. Ispred njega je bio njegov bivši saigrač i veliki prijatelj, košarkaš Crvene zvezde Boban Janković. Na All Star meču u Novom Sadu Mićko je primio priznanje kao najbolji skakač lige, a na tom meču je postigao 29 poena.
Partije u Vojvodini su ga preporučile da se nadje na spisku reprezentativaca za Olimpijske igre u Barseloni 1992. ali zbog sankcija naša reprezentacija nije nikada otišla na Olimpijadu.
Nakon Vojvodine, Milićević odlazi u Izrael gde je bio godinu dana u Hapoelu, sa kojim je stigao do finala plej-ofa gde su bili poraženi od Makabija. Posle Izraela seli se na Pirinejsko poluostrvo, u Valjadolid, gde je takodje bio godinu dana, a onda 1994. odlazi u Grčku, u Atinu, gde je igrao za AEK. Odatle prelazi u Apolon iz Patre, gde je proveo dve sezone. Dok je bio u Grčkoj dva puta je bio proglašavan za MVP tamošnjeg prvenstva.
Mirko 1996. odlazi u Tursku, i tamo je tri godine igrao za ekipu Turk Telekom, sa kojom je osvojio i naslov prvaka Turske. Sa Turk Telekomom je igrao i Fibinu Evroligu, a iz te sezone je ostala jedna legendarna anegdota. Naime, Mirko je morao na operaciju kolena i pošto je ona uspešno izvršena lekari su mu savetovali strogo mirovanje od tri do šest meseci, posle čega može da počne sa treninzima. Ali Mirko ne bi bio to što jeste – samo deset dana posle operacije, na iznenadjenje svih prisutnih, pojavio se na utakmici protiv Makabija u Evroligi i na sopstveno insistiranje zaigrao! Na toj utakmici je postigao 28 poena i imao 12 skokova!
Zatim 1999. potpisuje za Pinar Karšijaku, da bi nakon godinu dana prešao u Bujuk Koledž i tu bio jednu sezonu. A 2001. se ponovo vraća u Turk Telekom. Godinu dana kasnije igrao je za Gotzepe. Iako je već imao 40 godina, na poziv prijatelja iz Bujuk Koledža, koji su nakon osam kola u turskom prvenstvu imali osam poraza, pristaje da im pomogne kako ne bi ispali iz lige. Mirko prihvata poziv da još jednu sezonu odigra za njih.
Povratkom u njegov nekadašnji klub počinju da se dešavaju čuda.U naredna tri kola Bujuk Koledž pravi prvorazredna iznenadjenja i pobedjuju favorite – Galatasaraj, Efes i Bešiktaš. I ne samo da su se u toj sezoni 2004-2005 spasli od ispadanja, već su se plasirali i u plej-of. U prvoj rundi su izbacili Galatasaraj, ali su u narednoj ispali od Turk Telekoma. To je ujedno bio i kraj igračke karijere Mirka Milićevića. Četiri godine je bio najbolji strelac turskog prvenstva. U toj zemlji je uzeo državljanstvo, i dobio novo ime – Muhamet Onar. Tu mu se i rodio sin koji se zove Jesukan, i takodje je košarkaš.
Po završetka igračke karijere počeo je da radi kao menadžer, ali mu je velika želja da osnuje Akademiju za mlade košarkaše.
Inače, ima jedna anegdota oko sada već planetarne zvezde Luke Dončića. Naime, kada je Luka Dončić imao 13 godina jednog dana je zazvonio Mirku telefon. Sa druge strane veze je bio Lukin otac Saša, takodje nekadašnji košarkaš i prijatelj Mirka Milićevića, koji je molio da mu pomogne i da negde malog Luku preporuči nekom evropskom klubu.
Mirko odmah poziva Ktaja Mahmutija, tadašnjeg trenera Galatasaraja, kaže mu da ima jednog vanserijskog klinca, čudo od deteta, i da bi trebalo da ga pogleda. Oktaj, pošto tih dana nije bio u Istanbulu, prenosi na svoje pomoćnike sva ovlašćenja i Galatasaraj šalje karte i svu dokumetaciju za Luku, Sašu i Mirka kako bi oni otišli na trodnevnu probu i Istanbul. U Galatasaraju tada prave neoprostivu grešku, procenjuju da mali Luka nije baš toliki potencijal i zahvaljuju se na ponudi.
Mirko odmah nakon toga poziva Roberta Ererosa, čoveka koji je u Real Madridu bio zadužen za mladje kategorije, i iznosi mu predlog da obavezno pogledaju malog Luku. Real Madrid takodje šalje karte i svu potrebnu dokumentaciju za Sašu i Luku. Nakon deset minuta treninga, po svedočenju Mirka Milićavića, zazvonio mu je telefon a na drugoj strani je bio Roberto Ereros čije su prve reči bile – “Madre mia!” Čelnici Reala su nakon deset minuta videli kakav im je dar pao sa neba, čudo od deteta, i naravno sve ostalo je istorija.
Nadamo se da će Mirko uspeti da osnuje sviju akademiju i da će nam podariti još mnogo Luki Dončića.
Photo: Printscreen