Kao dijete sam želio da zakucavam kao Boro Vučević. Iz kontre, silovito, i s prekrštenim nogama. Bilo je malo tako visokih a brzonogih krila kao Boro, a s kojom silom je neko tako mršav kao on zakucavao je bilo prosto fascinantno. Kosa bi mu odskočila i rasbarušila se u tom trenu kad bi mu pri kratkotrajnom vješanju za obruč negdje visoko sa staklenom pozadinom sinuli žilavi bicepsi. Sve je na tren izgledalo kao neki košarkaški ekvivalent udarca čekića u nakovanj.
Nadgledao sam se u Americi u zadnjih 20 i kusur godina i atletski puno dominantnijih košarkaša od Bore, a i puno mišićavijih. Ali iz perspektive prvog reda male dvorane Skenderije topot ogromnih patika Vučevića kada se stušti prema košu sa krila, a broj 4 na dresu odskoči iz skoro pa čučnja barem metar i po u vis prije završnog čina, ostaje mi zauvijek utetoviran u sjećanje. A nije čak da su mu zakucavanja i bila košarkaški najjača strana. Daleko od toga. Po zakucavanjima ga ljudi pamte, a ja se kristalno čisto sjećam jedne od utakmica pri kraju njegovog sarajevskog dijela karijere protiv Zvezde kad mu ništa nije ulazilo, a i pored toga je bio najbolji igrač na parketu, i to čisto zbog požrtvovanosti u odbrani. Mogao je čuvati i najbrže bekove, a i visoka krila, pamtim i da je jednog od dva najdraža mi Dražena, onog mlađeg, odavno pokojnog ali vječnog, jedne godine “stavio u džep” kad to nije polazilo, iz opravdanih razloga, Emiru Mutapčiću. A to je malo ko mogao.

Biti reprezentativac one velike države nije postajao baš svako, a Borislav Vučević je do konačne smjene generacija sredinom 80-ih nanizao preko 60 reprezentativnih nastupa. I mada je nekim čudom iz Bosne otišao u nekošarkašku Švajcarsku, pa u Belgiju, a ne u Italiju gdje je po košarkaškim aršinima tih godina pripadao, nevjerovatan je podatak da je Boro igrao seniorsku košarku od 1975. do 2002. i završio karijeru sa nevjerovatne 44 godine! Njegova žena Ljiljana je bila košarkaška reprezentativka Juge u mlađim kategorijama, a stariji brat Savo prvo dobar igrač u rodnom Baru, pa još bolji trener, koji vodi tim koji je trenutno pri vrhu francuske lige, o čemu redovno piše Goran Radonjić na ovom sajtu.
A geni su čudo.
Nikola ne zakucava tako silovito kao Boro, obično zbog pozicije na kojoj igra nije prvi u kontri, a i kad ima šansu da zakuca vrlo često izabere da to uradi bez pompe, a nerijetko i položi loptu. Lijeva ruka mu, za razliku od očeve, nije dominantna, i puno je ofanzivno predvidljiviji nego što mu je nekad bio otac. Vučević junior nema ni izbliza takav odraz i eksplozivnost koju je imao Boro, ima puno niže težište, ali igra “glavom” i dominira i bez fizički sjajnih, relativno govoreći, atributa. Sinoć ga je bruklinški mikrofonko Alen pred kraj utakmice jezivo zalijepio kad je Nikola pokušao zakucati lijevom rukom, pa opet netom iza toga pri pokušaju kucanja s dvije ruke. Ali najvažnija stvar u ovoj igri je istrajnost, a ta dva bloka Nikolu nisu ni najmanje pokolebala. Pokazala su se kao lagano štucanje preko kojeg je Vučević lagano prešao i iznova napadao obruč minimizirajući kratkotrajnu memoriju. I na kraju utakmice izašao kao pobjednik.
U Orlandu se u zadnjih 8 i po godina promjenilo dosta trenera, a kod svakog od njih Vučević traje kao najbolji igrač franšize, i to sa nevjerovatnom statistikom. Za Vučevićevog staža u Orlandu kao na traci su za kormilom kluba prošli Von, Borego, Skajls, Vogel, sve do sadašnjeg trenera Kliforda. I mladi GM Rob Henigan, koji ga je trejdom doveo iz Filadelfije, već je odavno zamijenjen, a Nikola kao MVP Orlanda traje, i statistički ne popušta ni u godini nakon produživanja ugovora, što je naznaka istrajnosti i pravilnog odnosa prema igri.

Čisto da nahranim neko moje nostalgično sarajevsko čudovište koje s vremena na vrijeme kopka iznutra upitah Nikolu sinoć za njegovog starog, za kojeg mi reče da živi povučeno kod Bara. Ne mogu da se ne prisjetim da su i Boro a i Nikola sretno preživjeli tragični udes voza u kanjonu Morače prije nešto više od 14 godina u kojem je poginulo čak 47 ljudi, pa upitah Nikolu da li se često sjeti tog tužnog doživljaja. Sama pomisao da su i otac i sin psihički bili u toj situaciji, uz naravno masu drugih ljudi, i prilično dugo čekali na ono najgore pred konačno isklizivanje voza sa šina i survavanje u ambis naprosto ledi krv u žilama. Nikola mi sinoć ispriča da su imali takvu ludu sreću da se njihov vagon koji je bio na početku kompozicije nije sasvim prevrnuo, i da su bili samo ugruvani, mada je nažalost jedan dječak iz istog vagona u kojem su i oni bili tragično završio svoj mladi život. Takve stvari kao što je preživljavanje velikih nesreća često učvrste volju ljudi, učine ih jačim, a Nikola je perfektan primjer nekoga ko je uspješno prebrodio takav doživljaj. Čini mi se konzekventno i loša sjećanja. I nakon svega postao nevjerovatno uspješan u onome što radi.
U svom svakodnevnom poslu Nikola je student košarkaške igre i pazi na svaki detalj, i to sam čuo iz više izvora, pa i sinoć od jednog od PR ljudi Orlanda. Ljudi sa NBATV s kojima često pred početak utakmica večeram u medija centrima MSG-a i Barklejsa, još uvijek pričaju o Nikolinom već legendarnom intervjuu od prošle sezone na toj televiziji kad je stručno razložio igru svog tima, a posebno svojih protivnika, na proste članove. Da li je to naznaka neke trenerske karijere kad jednom okači patike na klin – ostaje da se vidi. Novinari s francuskog govornog područja, ne jedan ili dva, nego svi odreda koji su brojni i koje često viđam u Gardenu sinoć su ga “napali” i u Bruklinu, i ne mogu da se načude Nikolinoj preciznoj analizi utakmica, ali i elokvetnosti na francuskom jeziku.
Sinoć je u Bruklinu u utakmici koja bi mogla prevagnuti u trci za izbjegavanje Grik Frika u plej-ofu bio vođa povratka Orlanda iz dubokog minusa, nakon što je postigao samo 2 poena u prvom poluvremenu. Bez obzira što su ga ciljano napunili penalima, u drugom poluvremenu konačno je proradio krajem treće četvrtine. Na konferenciji za medije nakon utakmice trener Netsa Atkinson je priznao da je plan Netsa bio konstantno napadanje baš na Vučevića, a Nikola je par minuta pred kraj blokadom nad drčnim Dinvidijem totalno uzdrmao planove Netsa. Reket je tada i konačno bio zatvoren za promet, pa se uz izdašnu pomoć Erona Gordona, Nikoli sa još jednom bananom LeVertu pri samom kraju utakmice, Netsi više nisu vratili u pozitivu. Statistički gledano Vučević je zamalo ponovo postao Ol Star predstavnik Istoka, ali iz uglavnom političkih razloga, a i zbog relativno uspješnije sezone Majamija u poređenju sa Orlandom, Nikolino mjesto je ove sezone preuzeo Bem Adebajo.
Još jedan događaj je favorizovao južno-floridski klub tokom Ol Star vikenda pri takmičenju u zakucavanjima, gdje ni preskakanje 226 cm visokog čovjeka nije pomoglo Eronu Gordonu da osvoji titulu najboljeg, pa je i ovo priznanje otišlo u Majami. Ćaskajući i sa Gordonom na koji minut dok su Nikolu sinoć okupirali Francuzi nakon utakmice, shvatio sam koliko je Gordonu zapravo krivo zbog drugog po redu uskraćivanja ove titule. Bez obzira na to, intrigantna je činjenica, a meni lično sjećalački zabavna, da “Betmen” Nikola u svojoj ekipi u Gordonu ima “Robina” koji je klon Nikolinog oca, doduše nešto viši i teži od originala, ali i puno sporiji u tranziciji.

Preostaje mi samo da se pitam kako li će izgledati neke 2040. godine najmlađi trenutno jednogodišnji Vučević koji i sa majčine Pavlovićevske strane ima vrhunske sportske gene? U slučaju da postane košarkaš ne mogu a da ne zamislim situaciju u kojoj najmlađi Vučević ne bi postao neka kombinacija svog djeda i oca.
Photo: NBA
1 komentar
Darko, hiljadu lajkova za tekst!!!
Eto uskoro u Barclay dolazi i Gudurić, pa i sa njim možeš da proćaskaš kako mu se čini NBA….