Zamolih profesora Svetislava Markovića, hroničara čačanske košarke i našeg saradnika, da mi – kao autor knjige o Radmilu Mišoviću – pošalje nekoliko Radmilovih slika. Odmah je odgovorio, a u pošiljci je bila samo jedna u koloru, meni veoma draga. Na njoj su Radmilo Mišović i Dragan Kićanović, dvojica velikana čačanske košarke.
Mlađi teško da pamte i Kiću a kamoli Radmila, ali zato smo mi stariji tu, da podsetimo, ponešto sačuvamo od zaborava, da ispričamo kako je bilo. Nije to nikakva „žal za mlados’“, niti nostalgična tvrdnja da je „ono pre bilo bolje nego ovo danas“. Poenta priče je: da nije bilo Radmila verovatno ne bi bilo ni Kiće, da nije bilo Kiće ne bi bilo Željka Obradovića (da ostanem u Čačku), i ko zna koliko talentovanih klinaca širom Srbije i bivše Jugoslavije koji su se opredeljivali za košarku gledajući asove o kojima ću danas.
Radmila Mišovića sam zatekao“ u timu Borca kada sam u martu 1969. počeo da radim. S obzirom da je Beograd imao četiri prvoligaša Borac je bar četiri puta dolazio u glavni grad. Bila je to prilika da se uživo gleda jedan veliki majstor koji je koševe davao neviđenom lakoćom. Bio je, što se kaže, rođeni talenat, bogom dan za ovaj sport. „Laka ruka“, odličan pregled igre, dribling, lako dobijanje duela „jedan na jedan“ pa onda skok šut ili asistencija. Često je šutirao jednom rukom, treneri bi rekli da je to pogrešno, ali Radmilo je dokazivao da se i tako može. Ko zna, a on je zao i umeo, mogao je i jednom rukom.
U sezoni 1967/68 bio je prvi strelac lige sa prosekom 29,55 poena. Isto je bilo i naredne sa 28,3 a u sezoni 1970/71 prosek je podigao na 29,4. Naredne, 1971/72 bio je još bolji, prosek mu je bio 31,3. Borac je završio na 9. mestu sa bilansom 9-13. Tokom leta 1972. iz komšijskog Železničara u Borac je doveden biser jugoslovenske košarke Dragan Kićanović. Bio je kadetski, juniorski pa već i seniorski reprezentativac Jugoslavije. Na Mediteranskim igrama u Tunisu 1971. selektor Ranko Žeravica imao je u timu, uz Šolmana, Georgijevskog, Damnjanovića, Kneževića, Jelovca… i „drugoligaške“ igrače – Kićanovića iz Železničara Čačak i Stanislava Bizjaka iz zemunske Mladosti. Nekad se i to moglo…
U naredoj sezoni 1972/73. Borac je zauzeo 4. mesto sa 16 pobeda i 10 poraza i to je najbolji plasman u istoriji kluba. Šampion je bio Radnički sa svojom zlatnom generacijom koju je trenirao Slobodan-Piva Ivković sa 22-4.
U sećanju ostaju pojedine utakmice, neki igrači, veliki događaji a meni je u sećanju ostala cela sezona 1972/73. Zbog Radmila Mišovića i Dragana Kićanovića. Bilo je velikih tandema u našoj klupskoj košarci, biće ih, nadam se, još, ali i ako ih bude ništa neće moći da iz mog sećanja izbriše ono što su Radmilo i Kića (u)radili te sezone. Bilo mi je žao što je Borac gostovao u Beogradu samo četiri puta, sigurno sam na TV uhvatio još neku utakmicu, dovoljno da zauvek sačuvam u sećanju dvojicu majstora.

Radmilo Mišović je bio pri kraju karijere, Dragan Kićanović na početku. Po karakteru su bili različiti, po igračkim karakteristikama slični. Radmilo je bio romantik, možda pomalo i melanholik, pomalo fatalist jer nikada nije smogao, a verovatno ni tražio, snagu da napusti Čačak. Mogao je da igra u bilo kom klubu, dolazio je na neke (nepotrebne) probe u glavni grad ali je posle nekoliko dana bežao u svoj Čačak da peca u Moravi ili uživa u golubovima. Govorili su da je „dobar igrač za mali klub“ i da ne bi uspeo u većoj sredini. Nema opipljivih dokaza za suprotnu tvrdnju, mada sam siguran da bi jednako uspešan bio i u velikom klubu. Ko zna-zna u svakom klubu. Isto se govorilo i za Duška Ivanovića u Budućnosti, pa je svima pokazao da su u zabludi kada je sa skoro 30 godina otišao u Jugoplastiku….
Kića je od rane mladosti bio borac, nije voleo da gubi ni u igri klikera. Bio je super-talentovan, ambiciozan, radan… Mirko Novosel ga je selektirao za kadetsku reprezentaciju Jugoslavije koja je na prvom kadetskom šampionatu Evrope u Gorici 1971. bila prva. U timu su bili još i Mirza Dedlibašić, Dragan Todorić, Rajko Žižić, Željko Jerkov… Naredne godine u Zadru ista generacija bila je opet prva, a onda se razbežala u velike klubove…
Kića je na putu do Partizana imao međustanicu u rodnom gradu, iz Železničara je prešao u Borac. Radmilo Mišović ga je dočekao kao naslednika, bez trunke ljubomore. Prema statistici Dragana Martinovića, najboljeg dokumentariste kad je u pitanju naša košarka, Kićanović je te godine bio prvi strelac Borca sa 761 poenom na 26 utakmica. Bio je drugi strelac lige, iza Damira Šolmana iz Jugoplastike sa 807. Radmilo Mišović je sa 605 poena na 25 utakmica bio 7. strelac lige. Borac je zahvaljujući njima dvojici bio treći najefikasniji tim lige sa 2.443 poena. Više su dali samo šampion Radnički (2.449) i druga Crvena zvezda (2.405).
Iza Radmila i Kiće bili su poređani Purić sa 436 poena, Drobnjak (312), Živković (245), Katanić (142), Koprivica (109)… Bilo je zadovoljstvo gledati dvojicu majstora. Uz sav respekt za trenera Lazara Lečića koji je te sezone vodio Borac, taktika se svodila na „dajte loptu Radmilu i Kići“.
Čačanska čarolija u izvođenju ove dvojice majstora trajala je samo jednu sezonu jer je Partizan uspeo da dovede Kiću koji je već u prvoj sezoni u „crno-belom“ dresu dao 467 poena. Malo manje od Dražena Praje Dalipagića koji je ubacio 529. Te sezone 73/74 rođen je čuveni tandem Kića-Praja koji je u Partizanu i reprezentaciji potrajao do početka 80-ih godina, ali verujte mi na reč da je kombinacija Radmilo Mišović-Dragan Kićanović takođe bila fantastična. I nezaboravna.

Radmilo je nastavio da igra do 1978, kada se povukao. Za njim su, opet prema dokumentaciji Dragana Martinovića, ostale 252 ligaške utakmice (više su odigrali samo Drobnjak i Šarančić) i 6.667 poena (26,5 u proseku). Naravno, prvi je strelac u istoriji kluba, sa preko 2.200 poena više od drugoplasiranog Dragana Arsića. Kićanović je ostao na onih 761 poena ali je sa prosekom 29,3 prvi na listi svih vremena. Kićanović je bio prvak sveta, prvak Evrope (tri puta), olimpijski šampion, osvajao je Kup Koraća, igrao u Italiji i Francuskoj, bio (više puta) najbolji igrač Evrope… Mišović, osim nekoliko titula najboljeg strelca u jugo-ligi, nema titule i trofeje, u reprezentaciji ima samo četiri meča na Balkanijadi 1966. u Sofiji (sa Čermakom, Gordićem, Tanjevićem, Maroevićem, …) jer su ga selektori neopravdano zaobilazili (mada je, iskreno, konkurencija bila žestoka), ali da nije bilo njega Čačak, kada je košarka u pitanju, nikada ne bi bio to što jeste.
Za kraj i ova pričica: tamo negde sredinom 90-ih godina prošlog veka zovu me da budem jedan od pisaca biografija najvećih igrača naše košarke. Naravno, odmah pristanem, kažu šalju mi spisak igrača pa da biram o kome ću pisati. Stigne spisak, proučim ga i vidim da nema Radmila. Zovem i pitam gde je Radmilo, kažu „ništa nije osvojio“. Rekoh im da sam očito nešto pogrešno razumeo misleći da je reč o knjizi o najvećim igračima, a ne onima koji su osvajali najviše trofeja…. Knjiga je izašla, bez moje saradnje.
I bez Radmila Mišovića.
Photo: Privatni album