Početna NBALari Bird: Ponos “bele Amerike”

Lari Bird: Ponos “bele Amerike”

107 pregleda

U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi “50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!

***

NBA liga veliki bum s početka 90-ih godina u mnogome duguje istovremenoj pojavi Irvina  Medžika Dzonsona i Larija Birda, dvojice vršnjaka koji su  “ratovali ” kao studenti, zajedno stigli do NBA kojom će naizmenično vladati čitavu deceniju, da bi 1992. u Barseloni praktično stavili tačku na fantastične paralelne karijere.Tada su bili članovi američkog Dream Team-a 1 koji  se prošetao do zlatne medalje.

Zajedno su zaigrali još u proleće 1979. kada su na jednom turniru u Čepel Hilu (SAD) u finalu tesno, sa 6 poena razlike, pobedili Jugoslaviju, tada svetskog prvaka. Mladi Bird i mladi Džonson ostali su u senci naših asova bez obzira na pobedu američke selekcije, ali već od jeseni te godine počeće da ispisuju istoriju NBA. Svojom pojavom potpuno su promenili dotadašnja klasična shvatanja o striktnim pozicijama igrača u skladu sa njihovom visinom. Medžik je sa 2,05 igrao sve, od pleja do centra, Bird je takodje bio univerzalan sa 2,07.

Lari  je bio četvrto od šestoro dece Džoa i Džordžije Bird. Rodjen je u Vest Badenu, u državi Indijani. Košarkom su ga u detinjstvu zarazila starija braća Mark i Edi, ovaj drugi kasnije i sam igrač, naravno ni približbo slavan kao Lari. Otac Džoe imao je drugi hobi – pecanje. Svoju pasiju preneo je na sinove i za Larija je najbolja relaksacija, posle napornih sezona, bio štap u ruci na rekama ili jezerima rodne Indijane. U srednjoj školi Frenč Lik sa 15 godina bio je visok 1,90 m i “vidjen” za centra u školskom timu.

Na Univerzitetu Indijana

Do kraja školovanja Lari je porastao do 2 metra, i sa tom visinom i reputacijom odličnog strelca bio je vrlo zanimljiv za mnoge univerzitete. Kada je bio na maturi, roditelji su mu se razveli, da bi nešto kasnije otac izvršio samoubistvo. Bio je to veliki udarac za Larija, koji je odlučio da ode na najbliži univerzitet kako bi bio što bliže majci. Odabrao je slavnu Indijanu, univerzitet sa velikom košarkaškom tradicijom i super-slavnim trenerom Bobijem Najtom. Ali samo posle 20-ak dana u letnjem kampu Indijane Lari je spakovao kofere i otišao da se više nikada ne vrati. Razlozi nisu nikada razjašnjeni do kraja, niti je on sam želeo da govori o njima, ali najrasprostranjenije  je mišljenje da nije mogao da izdrži despotizam i prgavi kakater trenera. Najt je, navodno, tada izrekao najpogrešniju prognozu u svojoj trenerskoj karijeri: “Takvih kao taj ima koliko hoćeš u Indijani…”

Za upis na drugi univerzitet već je bilo kasno, godina je bila propala. Vratio se kući, igrao basket sa prijateljima i, da bi zaradio koji dolar, radio kao čistač u gradu čija će jedna ulica, samo nekoliko godina kasnije, poneti ime Bulevar Lari Bird…

Ko zna šta bi dalje bilo sa Larijem da Bob King, trener Univerziteta Indijana Stejt nije poslao  Bila Hodžisa da proveri priče o belom momku koji briljira na  “playground ” terenima. King je od prve shvatio da pred sobom ima pravog igrača, i Bird je za sezonu 75/76 postao brucoš  Indijana Stejt univerziteta koji nije imao nikakvu košarkašku famu. Do tada…

Već u prvoj sezoni Lari, u medjuvremenu narastao do 2,05 m, napravio je fantastičan prosek od 32,8 poena i doveo ekipu do titule prvaka u Ligi. Iste godine pojavio se u ekipi SAD na Univerzijadi u Sofiji. Bird je toliko blistao na univerzitetu da ga je Boston izabrao na draftu 1978. iako je morao da ga čeka još jednu celu godinu dok ne završi studije. Lukavi i nepogrešivi Red Oerbah svesno je žrtvovao nekog “gotovog” igrača da bi 1979. dobio Birda. Vreme je pokazalo koliko je bio u pravu.

Rivalstvo sa Medžikom Džonsonom datira od studentskih dana

U poslednjoj studentskoj sezoni Bird je doveo do finala plej-ofa svoj univerzitet, ali je titula pripala Mičigen Stejtu sa Medžikom Džonsonom na čelu. Tada je rodjeno rivalstvo i prijateljstvo koje i danas traje. Zanimljivo, te godine nije bio najbolji strelac lige (spustio se na  “samo” 28,6 poena) jer je pokvario prosek igrajući povredjen protiv Univerziteta Bredli kome je dao samo dva poena, najgori skor u čitavoj karijeri. Pretekao ga je Lorens Batler, dok je treći bio Nikos Galis, igrač koji će se kasnije proslaviti u Grčkoj, zemlji svojih predaka.

Proslava titule Bostona sa trenerom Redom Oerbahom

Prvi ugovor sa Bostonom doneo mu je po pola miliona dolara za svaku od pet sezona na koliko je potpisao. Boston ga je trebao ne samo zato što je bio dobar, već i zato što je bio – belac.Tradicija Bostona bila je da je oduvek bio više beo, ili manje crn, od svih ostalih NBA timova, a u Birdu je našao savršeni spoj onoga što je tražio – velikog igrača bele puti. Kasnije će Ajzeja Tomas nekom prilikom reći  za njega da bi “da je bio crnac bio samo jedan dobar igrač”, ali su Medžik Džonson i Karim Abdul Džabar odmah stali u Birdovu odbranu, mada se i Tomas korigovao rekavši da nije baš tako mislio.

U drugoj sezoni u Bostonu doveo je ekipu do 14. šampionske titule sa prosekom od 21,2 poena. U njegovom rodnom Frenč Liku, onom istom čije je ulice cištio šest godina ranije, rešili su da se oduže slavnom sugradjaninu odlukom da se jedna od glavnih ulica nazove Bulevar Lari Bird…

Boston je ponovo bio prvak 83/84 i 85/86, dok je finale 86/87 pripalo Lejkersima. Jedan bostonski list optužio je Birda za gubitak titule jer se uoči šeste utakmice finala potukao u nekom baru i povredio prst. Lejkersi su dobili šesti meč u Bostonu sa 111-100, i rezultatom 4-2 osvojili titulu. Nekoliko meseci kasnije Bird je bio oslobodjen svake krivice jer je na sudu ustanovljeno da se u kafanskoj tuči samo branio.

Bird je bio veliki zato što je bio rodjeni pobednik. Za njega je u sportu postojala samo jedna reč: pobeda. Bio je izrazito inteligentan igrač, odličan strelac, dobar skakač, solidan asistent i nadasve lider, igrač kome se veruje, koga saigrači traže kad je “gusto” jer znaju da će on komplikovanu situaciju najbolje rešiti.

Pred kraj karijere počela su da ga muče ledja, pauzirao je sve češće, odmarao se sve više, često je utakmice posmatrao ležeći potrbuške kraj klupe jer mu je taj položaj zadavao najmanje bolova u ledjima. U sezoni 91/92 odigrao je samo 45 utakmica ali je smogao snage da udje u Dream Team 1 za Barselonu, i briljatnu karijeru završi velikim trofejom koji je nedostajao – zlatnom olimpijskom medaljom. Možda je u tom času već bilo i boljih igrača od njega, ali ne i zaslužnijih. Šefovi NBA priredili su i njemu i Medžiku, koji više nije bio aktivan zbog toga što je prethodnog  oktobra objavio da je nosilac virusa side, svojevrstan omaž. Iz tima je mogao da ispadne bilo ko, čak i jedan Džordan koji je imao olimpijsko zlato iz Los Andjelesa, ali ne i njih dvojica.

Bird, Džordan i Medžik kao članovi Drim tima 1

Njegova biografija bila je dugo jedna od najtraženijih knjiga u SAD, sa Džulijus Irvingom napravio je fantastičan video zvani “Jedan na jedan”, sa Medžikom je snimio muzički spot, obožava kantri muziku Kenija Rodžersa… Za njegovo ime vezani su mnogi rekordi Bostona, od 60 poena protiv Atlante 12. marta 1985, do  prvog igrača u istoriji NBA koji je u jednoj sezoni (86/87) imao šut iz igre 50% i slobodna bacanja 90%. Tokom 1985. nanizao je 71 penal bez promašja, a u svojoj oproštajnoj sezoni 15. marta 1992. odigrao je jednu od najbriljantnijih utakmica postigavši 49 poena protiv Portlanda, uz 14 skokova, 12 aistencija i 4 ukradene lopte. Rezultat? 152-148 za Boston, posle dva produžetka. Igrao je 54 minuta.

Čak 69 puta u karijeri ostvario je tripl dabl (dvocifreni  brpoj poena, skokova i asistencija), 52 puta dao je više od 40 poena, u finalu plej-ofa 1981 uhvatio je čak 21 loptu, jedini je igrač Seltiksa koji je postigao 2.000 ili više poena u tri uzastopne godine, lider svih vremena Bostona u osvojenim loptama (1.556).

Po završetku igračke karijere Bird je bio trener Indijana Pejsersa od 1997. do 2000. U sezoni 1997-98 doveo je Pejserse do finala plej-ofa, a on dobio priznanje za trenera godine u NBA. Potom je do 2017. bio direktor košarkaških operacija u Indijana Pejsersima, posle čega se povukao i povremeno komentariše utakmice za televiziju.

Biografija:

Ime: Larry Joe Bird

Rodjen: 7.12.1956. u Vest Badenu (Indijana)

Visina: 2,05.

Univerzitet: Indijana Stejt

Draft: 1978. (Boston Seltiks, 6. pik ali za sezonun 79/80)

NBA: Boston Seltiks (1979-1992)

Broj poena u regularnoj sezoni: 21.791

Broj poena u plej-ofu: 3.897

Skokovi: 8.794+1.683=10.477 (9,9)

Asistencije: 5.695+1.062=6.757  (6,4)

Ukradene lopte: 1.556+296=1.852 (1,7)

Utakmice: 1.061 (897+164)

Ol-star: 12 puta (80-92, poslednje dve godine bio je selektiran ali nije igrao)

Priznanja: univerzitetski igrač godine 1979, šampion NBA 81, 84. i 86, MVP lige 84, 85, 86, debitant godine 79/80, u prvoj petorci 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, u drugoj 1990, najbolji igrač plej-ofa 1984. i 1986, rekorder plej-ofa u broju defanzivnih skokova (1.323), najbolji igrač Ol-star 1982, zlatna medalja na Olimpijadi u Barseloni 1992.

Kuća slavnih: od 2006.

Photo: NBA

Možda će vas interesovati

1 komentar

armando May 7, 2020 - 10:25

jedan od najbolji igrac svih vremena znao je dodati da ne gleda.citao akcije imao je memoriju kada treba dodati u pravom trenutku zabijao je koseve uzadnjim sekundama kadse nitko nije usudio pogledati na kos

Odgovori

Ostavite komentar