Baš nekako u ovo doba 1976. (negde se navodi 4, a negde 9. april) u Vašingtonu je prvi put prikazan film (pročitaj naslov), koji je vremenom postao prekretnica u sagledavanju mnogih oblasti javnog života, od novinarstva, preko umetnosti do politike. U tom, istinskom remek delu Alena Pakule prikazana je (kroz naravno umetnički durbin) Afera Votergejt, čiji je ishod bio prva, i za sada jedina ostavka nekog predsednika Sjedinjenih Američkih Država. Republikanac Ričard Nikson 9. avgusta 1974. odstupio je sa dužnosti, a čim ga je nasledio, Džerald Ford ga je pomilovao, kako i onako planetarna bruka ne bi bila dodatno uvećana pritvaranjem, a verovatno i dugogodišnjom robijom prvog čoveka Amerike (kako lepo napisa mudri Meša u “Dervišu i smrti” – bruka nije ono što se čini, a pogotovu što se ne učini, već ono što se razglasi).
A da se nepočinstva svih predsednikovih ljudi razglase postarala su se, tada, dva mlada i darovita novinara Vašington Posta – Bob Vudvard i Karl Bernstajn (umalo ne napisah Aca Ostojić i Vlada Stanković), koje su u filmu igrali izuzetni Robert Redford i Dastin Hofman. Oni su otkrili skandal u kojem su uhapšeni provalnici u sedište Demokratskog nacionalnog komiteta (to mu valjda dodje Glavni odbor Demokratske stranke) u hotelu Votergjet u Vašingtonu. Da ne dužim, kanapče tog klupka zavera, špijunaže, prisluškivanja i šta sve uz to ide, koje se raspetljavalo u tom slučaju, vodilo je do Bele kuće, i tako se zateglo da je Nikson podneo ostavku kako ga taj svileni gajtan ne bi, skoro pa doslovno, na kraju i zadavio.
Pošto u takvim, a i u mnogim drugim situacijama, postoji jedna tačka kroz koju prolaze svi pravci dešavanja, tako je to čvorište u filmu bilo “duboko grlo”, izvor informacija dvojici žurnalista, a to krajnje neobično kodno ime pomenuti izvor dobio je po naslovu, u to doba, vrlo popularnog porno filma. Taj čovek, a ispostaviće se tek u ovom veku da je to bio pomoćnik direktora Federalnog istražnog biroa Mark Felt, davao je Vudvardu i Bernstajnu informacije na kašičicu, a oni su, vođeni njima, iščačkali šta je bilo moguće; to moguće, pretvorilo se u stvarno, kada je Vašington Post objavio njihove tekstove o aferi, što je izazvalo težak politički zemljotres, a potom je i u komitetu senata američkog kongresa za slučaj Votergejt pokrenuta, pa posle dve godine i završena istraga, što je dovelo do već pomenutog ishoda, ostavke 37. predsednika Amerike.
Iz njihove, uvek opasne i tajnovite komunikacije, ostala je replika Follow the Money – prati novac, ili, možda u najboljem, suštinskom prevodu – sledi tokove novca. Filmski Vudvard i Bernstajn su upravo tom instrukcijom otkrili ono što ih je proslavilo, ostavivši zaveštanje svima koji traže odgovor na staro novinarsko pitanje zašto (se nešto dešava)?
I ako bismo samo malo zagrebali ispod površine (ne mora to da bude neko dugotrajno arheološko istraživanje), videli bismo da će i iz aktuelne pandemije neko da se dobrano obogati. Ko je to? Ima ih više. Poslušajmo šta je govorio čovek zvani “duboko grlo” i pratimo kojim podzemnim (mada i ne mora – može i vidljivim) tokovima ide lova, gde izvire i gde uvire, i sve će biti malo bistrije i jasnije. Eto, recimo, baš videh “zanimljivu” vest (pošto kupio, poto prodao) da svetski gigant u proizvodnji nikotinskih proizvoda Britiš-Amerikan Tobako već radi na potencijalnoj vakcini protiv virusa korona, pomoću proteina iz lista duvana. Jedan njihov ogranak iz Kentakija mogao bi da od juna proizvede od jednog do tri miliona vakcina nedeljno, uz podršku vladinih agencija, a razvoj cepiva bio bi na neprofitnoj osnovi. Samo mi nije jasno šta ovo poslednje znači. Duvandžije da ne zarade? Prvo te truju cigaretama, a posle te leče vakcinom da ti očiste pluća od virusa koji baš nasrće na ista! Lepo s njine strane!
Kako se to reflektuje na basket? Klupska košarka Evrope, pocepana u dve, poodavno zavadjene struje, na žalost doživljava sudbinu svojih, virusom zaraženih najugroženijih gradjana. Klinička slika je ozbiljna, daj bože da se ne završi na respiratoru. Opet će tokovi novca u sastavljanju timova za sledeću sezonu pokazati kome je virus (bio) rat, a kome brat.
Na drugoj strani Atlantika,unosnom cirkusu zvanom NBA, prema procenama novinara španske Marke, zbog drugog “Cirkusa Korona”, gubitak se procenjuje na više od 900 miliona dolara, ali siguran sam da će neko i u toj tuči da zaradi. Ne možda na tribinama, i od reklama tokom TV prenosa, ali naći će se već nešto.
Iako nije direktno vezano za pandemiju, koja je usporila nenormalno ubrzani svet, na ljudskoj nesreći i tragediji može se itekako profitirati. Nemam nikakve informacije ni dokaze za ovo što iznosim, već samo, sa manje ili više intuicije, pretpostavljam (pa ako grešim, nek je na moju dušu), ali ubio me bog ako sada neko u Holivudu već ne piše scenario za film o Kobiju Brajantu, radnog naslova, recimo “Mamba” (da je nesrećnik poživeo do ovih dana, scenaristi bi ga već nekako “zarazili” koronom, a ako ne njega, onda nekog njemu bliskog, ali bi on to nadljudskom borbom prebrodio , kao što holivudski lik mora na kraju da bude pobednik); a ne bih bio iznenadjen ni da su u toku izbori glumaca, poznatiji kao kastinzi, prvo nekih dečaka, jer za takvu sudbinu filmskom tržištu treba ponuditi biografiju od malih nogu, a možda i od upoznavanja roditelja (prekratko je živeo, treba film da potraje). Producenti već prave planove za prikazivaje po festivalima, a o nominacijama za Oskare da ne pišem… Uostalom, Nikson se povukao u avgustu 1974, a nisu prošle ni dve godine, i ceo svet video je “All the President’s Men ”.
Istoriju treba praviti, lickati, ulepšavati, dopisivati, čak i nanovo ispisivati i filmom, i naravno na tome ućariti. Sećam se da sam na “onom” Studiju B, devedeset i neke, gledao jedan crno-beli film o “velikom heroju otpora” u okupiranoj Evropi tokom Drugog svetskog rata Draži Mihailoviću; naravno snimljen je u Holivudu u sred sukoba 1943. Đenerala je igrao neki tadašnji ćosavi lepotan, koji je sa Dražom imao sličnosti samo što su istog roda, ali zar je bitno da li si Bred Pit tog doba? Važno je napraviti priču u kojoj publika, što nikada nije čula za ove krajeve sveta, sluša vapaje žene junaka kada ga zlotvori Nemci uhvate – Ou, Draža, Draža, sa sve onim karakterističnim anglosaksonskim izgovorom naših imena, posebno glasa R! I bez obzira što je Draža u to vreme kada je film sniman bio živ, spasavajući baš američke pilote sa neke livade u Pranjanima, kod Gornjeg Milanovca, zbog čega je bio i odlikovan, u filmu na kraju herojski gine. Tada im je takav valjao, moglo na njemu da se zaradi,
Ne treba gubiti vreme, kao što mi gubimo čekajući da se ova ujdurma sa virusom nekako i nekada okonča (uz negde manje a negde više preminulih), jer vreme je novac, a “tog zelja ima koliko hoćeš” (kako za muškarce reče živopisna Zora Šišarka iz komada Ace Popovića “Bela kafa”). Samo ga treba ubrati, a ima onih koji to znaju da urade u svakoj prilici i u svakom vremenu! Follow the Money, i što reče čika Jova Zmaj, kašće ti se samo!
Photo: IMDB