Tokom druženja sa Bjelovom više puta mi je pričao da je želeo da zaigra u beogradskom Partizanu i da u njemu bude trener. Verovao je da će ga jedino tamo pustiti CSKA, mada Partizan odavno nije bio armijski klub. Ali, u to vreme je Sergej bio potreban armejcima i odlazak u Partizan ostao je samo san. Beograd je bio privlačan Sergeju jer ga je impresionirao tadašnji život u našoj zemlji. Standard je bio znatno viši nego u SSSR-u, kao i neuporedivo veća građanska sloboda. Osim toga, Bjelovu se sviđala atmosfera u kojoj se igrala košarka u Jugoslaviji, za razliku od SSSR-a u kome su tribine uglavnom bile prazne, ili poluprazne.
O kakvom se asu radilo najbolje govori podatak da je Sergej Bjelov bio prvi ruski košarkaš koji je izabran u Kuću slavnih u Springfildu, još 1992. U Kuću slavnih FIBA izabran je 2007.
Iako je igračku karijeru završio 1971. jer su počele da ga muče povrede, zbog velikog međunarodnog ugleda koji je uživao vlasti SSSR-a su odlučile da baš on 1980. upali olimpijsku vatru u Moskvu na stadionu ,,Lenjina“ u parku Lužnjiki.
Glavni trener zborne komande Rusije postao je 1994, i sa njom je u Torontu na Svetskom prvenstvu osvojio drugo mesto. Osim CSKA i ruske reprezentacije bio je, u periodu 1999-2004, glavni trener kluba Ural grejt iz Perma. Jedan od njegovih poslednjih uspeha bio je 2009. u Beogradu, kada je sa reprezentacijom Rusije na Univerzijadi osvojio drugo mesto.
Šverc je uništavao karijere
U vreme postojanja SSSR širila se fama među strancima kako sovjetski vrhunski sportisti, kulturni i naučni delatnici, nemaju nikakvih materijalnih problema i žive raskošno. U stvarnosti ipak nije bilo tako, pa su se mnogi od njih koji su imali prilike da putuju u inostranstvo bavili švercom.Taj dopunski ,,biznis“ je bio vrlo opasan jer su povremeno bile rigorozne kontrole posle kojih su neki završavali u zatvoru. U krugovima vlasti se mogla čuti reč ,,neviezdnoj“ što u bukvalnom prevodu znači da neko nije mogao da putuje u inostranstvo. A među košarkašima je takvih bilo mnogo.
U ekipi CSKA u košarci igrači su mogli da doguraju do čina kapetana, a u hokeju i fudbalu do majora. Prve dve godine igranja u CSKA Sergej Bjelov je dobijao stipendiju Sport-komiteta. Pet najboljih igrača reprezentacije dobijali su stipendiju po 250 rubalja mesečno. Poređenja radi, to su bile dve plate lekara. Kasnije je u CSKA, kao vojno lice, dobijao sa dodacima oko 350 rubalja. Kao oficir je imao pravo da jednom godišnje ide u odmaralište Ministarstva odbrane SSSR.
– Za pobedu na Svetskom prvenstvu 1967. dobio sam nagradu 1.200 rubalja, a za Šampionat Evrope 500 rubalja. Za trijumf na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. igrači su odmah dobili po 150 dolara, a zatim po povratku kući još tri hiljade rubalja – kazivao je svojevremeno Sergej..
Privilegija je bila to što je posle godinu dana igranja za CSKA dobio stan u Moskvi, o čemu su maštali milioni stanovnika ruske prestonice. Na kraju karijere za nagradu je dobio trosoban stan u blizini metro stanice Sokol.
Sovjetski igrači su znali kakva primanja imaju njihove kolege u Italiji i Španiji, i to ih je iritiralo. Zato su se mnogi sovjetski spotisti bavili švercom. U inostranstvo su nosili kavijar, votku i fotografskie aparate, a u zemlju su vraćali stvari koje su kasnije prodavali. Taj šverc je bio riskantan, što su na svojoj koži osetili i neki veliki igrači. Sa sovjetskim ekipama su uvek putovali i oficiri KGB koji su pratili kako se ko ponaša. Sovjetski gorostas Vladimir Tkačenko je sedamdesetih godina imao problema jer je sa putovanja doneo u zemlju veliki broj gramofonskih ploča zapadnih popularnih grupa.
Najlakše su carinu prolazili hokejaši zbog velike popularnosti njihove reprezentacije. Kao anegdota se pričalo kako je legendarni sovjetski hokejaški trener Anatolij Tarasov prekorio nekog ambicioznog i revnosnog mladog carinika kome je rekao:
– Zar ti hoćeš da proveravaš Crvenu armiju?
Prvi veliki skandal sa košarkašima na carini dogodio se 1969. godine, kada se CSKA vraćao iz Španije, gde je trijumfovao posle dva produžetka protiv Reala u finalu Kupa evropskih šampiona. Nije bilo direktnog leta iz Španije, pa se CSKA vraćao preko Pariza. Umesto da sleti u Moskvu, avion se iz nekog razloga spustio u Lenjingrad. Sve igrače i trenere su detaljno pregledali, pa je to trajalo od devet uveče do četiri ujutro. U stvarima nije bilo ničega sumnjivog, ali ostali su neki paketi koje niko nije hteo da prizna kao svoje. Na kraju se ispostavilo da su to stvari koje su kupili dva najviša igrača, Vladimir Andrejev i Alžan Žarmuhamedov. U njima je bilo po deset ženskih kostima. Zbog toga su te reprezentativce lišili zvanja „zaslužni majstor sporta“.
Sedamdesete godine prošlog veka za šverc je bio kažnjen i trener Aleksandar Gomeljski. Po povratku iz Ljubljane, sa Svetskog prvenstva, bio je uhvaćen sa „viškom robe“ i godinama nije mogao da putuje u inostranstvo. Medjutim, Gomeljski je bio veliki „igrač“ i van terena, pa je uspeo da posle određenog vremena postane glavni trener CSKA, bez obzira što nije mogao da putuje u inostranstvo. I već 1973. ponovo je mogao na finale Kupa evropskih šamiona u Liježu. Tada je bio vrlo oprezan jer je znao da ga prate ljudi iz KGB, pa je za njega robu kupio Sergej Bjelov.

U proleće 1973. selekcija SSSR išla je da igra prijateljske utakmice u SAD. Zbog povrede Sergej Bjelov nije putovao u SAD, nego se našao u Peruu na medjunarodnom košarkaškom festivalu. Po povratku iz Perua, Bjelov se sreo sa svojim saigračima iz reprezentaciuje koji su bili u SAD, pa su se zajedno vratili u Moskvu. Hotelske sobe su bile prepune kupljenih stvari. Aleksandar Bjelov je, osim stvari nabavio i – malog majmuna.
Po sletanju u Moskvu na aerodromu Šeremetjevo carinici su napravili krug oko košarkaša. Posebno su detaljno proveravali reprezentativce iz Lenjingrada. Na meti je bio Ivan Dvorni, koji im je već bio poznat kao švercer velikih razmera. Da nevolja bude veća, u jednom koferu našli su – pištolj. Niko nije hteo da prizna da je njegov. U gotovo histeričnoj atmosferi skočio je onaj majmun Aleksandra Bjelova, ali carinici su ga brzo ,,uhapsili“. Na kraju se ispostavilo da je pištolj doneo Žarmuhamedov, ali je on tvrdio da mu ga je neko „ubacio u kofer“.
Zbog šverca su Aleksandar Bjelov i Miša Korkija bili lišeni zvanja „zaslužnog majstora sporta“. Korkija se pravdao da neke kasetofone za automobil „nosi kao poklon rođacima u Gruziju“. Protiv Dvornog i Žarmuhamedova je pokrenuto krivično delo. To je automatski značilo prestanak igranja u reprezentaciji. Ivan Dvorni je čak proveo u zatvoru godinu i po dana.
Sumnjiv zbog druga
Kasnije je i Sergej Bjelov postao ,,neviezdnoj“, ali ne zbog šverca već zato što se 1982. godine u Brazilu sreo sa svojim drugom.
– Za vreme turneje po Južnoj Americi 1968. upoznao sam se sa Nikolajem, koji je poreklom bio Rus a živeo je u Brazilu. Nikolaj je bio rodjen u Harbinu u Kini, i tamo je živeo do 1953. kada su Kinezi u roku od 48 sati oterali sve Ruse. Bez obzira što u Rusiji nikada nije bio, Nikolaj je voleo domovinu svojih predaka. On je bio najverniji navijač SSSR-a kad smo mi boravili u Južnoj Americi..Nikolaj mi je bio simpatičan zbog ljubavi prema Rusiji – pričao mi je Sergej, a to je kasnije objavio i u memoarskoj knjizi.
Prvi put u životu Nikolaj je došao u Moskvu 1982. Naravno, sreo se sa Sergejom koji ga je vodio na utakmicu CSKA, a zatim ga je pozvao kod sebe kući. To je za Sergeja bilo kobno jer su u KGB raširili priču kako će pri prvoj prilici pobeći iz SSSR-a.
– Iako je svima bilo jasno da su optužbe glupe, jer da sam hteo da emigriram mogao sam pre toga mnogo puta, zbog tih optužbi sam morao da pređem na dužnost rukovodioca kompleksa dečije sportske škole CSKA – pričao je Sergej Bjelov.
Kasnije, u vreme Gorbačovljeve perestrojke, ljudi iz KGB su morali da shvate da je Bjelov bez razloga bio kažnjen jer nije nameravao da beži .U vreme perstrojke vratio se na kormilo CSKA i želeo je da napravi moderan klub. Za to nije imao podršku, pa je 1990. potpisao ugovor sa Basket Kazinom, ekipom iz Druge italijanske lige.
Već 1993. u Moskvi su ga nagovorili da se vrati u zemlju i izabrali ga za predsednika Košarkaške federacije Rusije. Tu dužnost je obavljao pet godina i istovremeno je bio trener reprezentacije.

Proročanstvo Ranka Žeravice
U razgovorima i intervjuima Sergej Bjelov je često spominjao ,,proročanstvo Ranka Žeravice“. Tvrdio je da je za njegovo samopuzdanje i brzi razvoj važna bila ocena jugoslovenskog trenera Ranka Žeravice, koji je u januaru 1966, posle povratka iz SSSR-a gde su igrali reprezentacija Ruske federacije i reprezentacija Beograda, izjavio da se u ruskoj ekipi pojavio igrač velikog potencijala. I zaista, već 1967. Sergej Bjelov je postao vodeći igrač sovjetske zborne komande.
Sergej Bjelov je veoma cenio jugoslovensku košarku. Smatrao je da se ona brzo razvijala i postala uspešna jer je u zemlji bio veliki broj visokih ljudi, plus odličan rad jugoslovenskih trenera koji su igračima dozvoljavali slobodu u igri i insistirali na njihovoj kreativnosti.
– Dok smo igrali protiv Jugoslovena nismo pravili razliku među njima, nismo znali ko je koje nacionalnosti. Saznali smo tek kasnije. Oni su se svi borili za svoju jugoslovensku zastavu, čast i prestiž. Izgarali su na terenu. Imao sam utisak da su posebno bili i politički motivisani u susretima protiv SSSR-a. Jugosloveni se nisu stideli da uče od drugih, pa su još šezdesetih godina počeli da odlaze na turneje u SAD, i da pozivaju inostrane trenere u letnjem periodu -isticao je Sergej.
Iako je priznavao da je Jugoslavija imala blistavu reprezentaciju, sa nizom vrhunskih igrača i on je, kao i mnogi drugi sovjetski reprezentaivci, opravdanje za poraze zborne tražio u nakolonosti sudija prema ,,Jugi“. Bez obzira na visoke ocene jugoslovenske košarke, Sergej Bjelov je smatrao da su u vreme vladavine Borislava Stankovića sudije bile naklonjenje njegovim zemljacima..
Bjelov je mislio da je bilo mudro to što se u Jugoslaviji dozvoljavalo da posle 28 godine igrači mogu da odu u pečalbu. Po oceni Bjelova, Partizan se bio pretvorio u „akademiju za pripremu legionera za celu Evropu“, a kasnije su i drugi klubovi postali veliki izvoznici igrača.
– Mi smo posle Svetskog prvenstva u Ljubljani morali da shvatimo da treba da modernizujemo rad u našoj košarci – govorio je Bjelov.
On je isticao da je Jugoslavija na vreme razmišljala o smeni generacija i pripremi mladih igrača. Jugoslavija je stvorila odličnu trenersku školu koja je znala da ukomponuje dobre taktičke varijante sa blistavom individualnošću igrača.
Sergej Bjelov je pamtio i čarke sa jugoslovenskim igračima, posebno sa Zoranom Slavnićem koga „kao provokatora“ spominje u svojoj memoarskoj knjizi.
– Ja sam se tešio i govorio sebi: Ako me tuku, pljuju i štipaju, znači da me se boje – govorio je Sergej Bjelov.
On ipak ističe da je većina jugoslovenskih reprezentativaca bila oličenje ferpleja.
– U osnovi je igra sa Jugoslovenima uvek bila poštena muška borba – govorio je Bjelov.
On se dičio time što je u Jugoslaviji bio vrlo popularan, i što su ga ljudi prepoznavali na ulici. Govorio je sa ponosom:
– Jugosloveni su cenili i razumeli kvalitetnu košarku, a ja mislim da sam im uzvraćao dobrim igrama..
Nije se ustezao da javno kaže da je košarka u Jugoslaviji bila bolje organizovana, što je donosilo daleko bolje rezultate.
Gomeljski i Kondrašin
Sergej Bjelov nije skrivao da je, blago rečeno, imao „komplikovan odnos“ sa Aleksandrom Gomeljskim. Nikada nije negirao da je u vreme Gomeljskog postao standardni, nezamenjivi reprezentativac. Posle smene Gomeljskog nakon neuspeha u Ljubljani na Svetskom prvenstvu 1970. Sergej je bio igrač prve petorke i kod novog selektora Vladimira Kondrašina. Bjelov je bio psihološki vrlo stabilan igrač, nije se plašio da preuzima odgovornost u važnim trenucima. Pričao mi je da su mu ispod koševa četiri puta lomili nos.
Smatrao je da su i Aleksandar Gomeljski i Vladimir Kondrašin bili veliki trenri, ali da su imali i mane.
– Pristalice Gomeljskog su mi znale reći da nisam bio zahvalan prema dugogodišnjem učitelju. Ja sam cenio njegove zasluge, ali sam znao i gde greši. On i Kondrašin se međusobno nisu podnosili jer su bili rivali. Bez obzira što sam svestan zasluga Gomeljskog za moj napredak, znam da sam sve stvorio velikim radom i talentom. Gomeljski nije bio altruista i da ja nisam zasluživao tretman koji sam imao on mi ga ne bi dao – bio je jasan Sergej.
Korpa medalja
Ni jedan sovjetski i ruski košarkaš ne može se uporediti sa Sergejom Bjelovom po broju osvojenih medalja. Imao je jednu zlatnu (1972) i tri bronzane olimpijske medalje. Na svetskim prvenstvima je osvojio dve zlatne, jednu srebrnu i jednu bronzanu medalju, a na evropskim šampionatima čak četiri zlatne, dve srebrne i jednu bronzanu .
Na Evropskom prvenstvu 1969. i na Svetskom prvenstvu 1970. je proglašen za najkorisnijeg igrača (MVP). Čak 11 puta je sa CSKA bio prvak Sovjetskog Saveza, a ima i dva Kupa SSSR. Dva puta je sa CSKA bio prvak Evrope, u finalu 1969. u Barseloni igrao je protiv Real Madrida svih 50 minuta. Četiri puta je igrao za selekciju Evrope. FIBA ga je odlikovala Ordenom za zasluge.

Svestrani sportista
Kao đak Sergej Bjelov se bavio akrobatikom, zatim atletikom, a kasnije je bio fudbalski golman. Branio je za ekipu svoje škole. Na školskom takmičenju u košarci primetio ga je trener Georgij Josifovič Reš, i uspeo da ga nagovori da ostavi atletiku i fudbal koji su ga u ranoj mladosti više privlačili. Kao 14-godišnji dečak počeo je da trenira sa studentima Građevinskog fakulteta u Tomsku. Trener je bio Georgij Reš. Brzo napredovao pa je bio pozvan u juniorsku reprezentaciju Ruske federacije. U Moskvu je došao da studira elektrotehniku, ali se vrlo brzo vratio u Sverdlovsk gde je zaigrao za Uralmaš. U CSKA je prešao 1968. i vrlo brzo postao lider. U armijskom timu je i završio karijeru. Umro je od srca u Permu 3. oktobra 2013 u 69 godini..
(Kraj)
Photo: Privatni album