Kad pre prođe 100 godina!? Kao da je zec protrčao i nestao negde u daljini, tako je proleteo ceo jedan vek kako postoji Sportsko društvo Radnički. Od 20. aprila 1920… Prohujalo je i 75 godina otkad je osnovana njegova košarkaška sekcija.
Moj drug Dugi mnogo je pisao o Radničkom, o našoj zajedničkoj ljubavi prema ovom klubu, o virusu koji nas je zarazio i ta bolest ne popušta, evo već više od pola veka. Uživam u njegovim divnim pričama, ima ih on još mnogo, a povodom velikog jubileja našeg kluba rešio sam da prekopam svoju ličnu arhivu, što po fiokama, što po sećanjima, i napišem nešto od onoga što mi je ostalo u pamćenju.
***
U jesen 1964. u moju osnovnu školu “Jovan Miodragović” došli su kasnije legendarni treneri, u to vreme mladi Bora Cenić i Bata Đorđević. Na velikom odmoru merkali su visoke đake, i ja sa metar i 88 nisam mogao da im promaknem. Priđu mi, i pozovu me da dođem prekosutra na trening u Radnički. Nisam tada znao ni gde je taj košarkaški stadion, jedino sam slušao i znao o fudbalskim legendama Radničkog – Prlinčeviću, Petakoviću, Vidiniću i ostalima.
Nekako nađem ulaz na stadionu na Crvenom krstu, i prvih nekoliko treninga održao nam je Bata. Bila je to poveća grupa klinaca, svi smo imali 14 godina, a valjda je Bata očekivao da ću ja da izrastem do dva metra pa me je postavio da igram centra. Nažalost, ostao sam na 188 cm…

I sad zovem u pomoć moju tajnu arhivu, koju nisam dosad pokazao nikome. Vodio sam dnevnik u koji sam zapisivao sve utakmice koje sam igrao za Radnički. Evo prve: 6. juna 1965. na stadionu OKK Beograda igrali smo protiv Partizana. Rezultat – 140:13 za Partizan! Poluvreme 72-9. Oni su trenirali nekoliko meseci duže od nas, i to je činilo nepremostivu razliku.
Zapisao sam celu “glavu” te utakmice. Naš trener bio je Vladan Marković, kasnije decenijama glavni za mlađe kategorije u Košarkaškom savezu Jugoslavije. Evo i sastava našeg tima, mada imena skoro nikome neće ništa značiti. Ako se neko prepozna – neka se javi redakciji Koš magazina: Firga (nažalost pokojni, bio je kapiten), Kale, Radiša, Pera, Mića, Tolja, Draško, Barala i ja (dao sam jedan koš iz slobodnog bacanja).
Za Partizan su igrali kasniji prvotimci Žarko Zečević, Džakula i Kapetanović.
***
Godinu dana kasnije, 23. juna 1966. mi već iskusni, u znatno izmenjenom sastavu, igrali smo na stadionu BASK-a protiv istoimenog juniorskog sastava. U našem timu bili su Dugi, Crvrca, Speki, Radiša, Luka, Kale, Draško, Miroslav i ja. Pobedili smo 71-34, a ja sam bio “trinaesto prase” jer nismo imali dovoljno dresova. Sedeo sam na klupi u majici, a kad je već sve bilo odlučeno, iz igre je izašao Crvca i dao mi svoj dres. Prevrnuo sam ga i onako potpuno mokrog od znoja obukao i odigrao poslednje minute. Sudija je zažmurio na jedno oko…
Taj Cvrca, to je Mihajlo Manović, u ono vreme najtalentovaniji mladi košarkaš Jugoslavije. Ubrzo je prešao u Split, godinama je bio startni plejmejker tima u kome su igrali Skansi i Šolman. Mnogo kasnije doživeo je ličnu tragediju kad mu je greškom ubijen sin. Pokušao je da živi u Beogradu, poslednjih godina je ponovo u Splitu. Živi od socijalne pomoći, sakuplja plastične flaše, o tome je pisano na ovom našem sajtu.
***
Naravno, mi juniori nismo propuštali nijednu utakmicu prvog tima. U Radničkom su tada igrali majstori Ražnatović, Čermak, Đurić, Vidić, Zimonjić, Prelević, Karati, Gajić, Kreačić… Bio je to izuzetno jak tim, jedan od boljih u onoj velikoj jugoslovenskoj ligi.
Na svakoj utakmici tribine stadiona na Krstu, u ulici Žarka Zrenjanina, bile su pune. A kako svaki kraj grada ima svoje spadalo, tako je i na Krstu to bio neki Mile. Malo “udaren”, ali voleo je košarku. Na početku svake utakmice, kad bi se podbacivala lopta, on bi ustao i prodrao se: “Napred Republiko sa Krsta!”
U ono vreme, šezdesetih, to je bila vrhunska jeres. Nije smelo da se pominje ni da pokrajine Vojvodina ili Kosovo trebaju da budu republike, a kamo li beogradski Crveni krst! Ipak, milicioneri kojih je uvek bilo na našim utakmicama nisu obraćali pažnju na “tamo neku budalu”.
Šta se dogodilo sa Miletom – ne znam, ali odjednom ga više nije bilo na utakmicama. Pa sam ja, sa svojih 16 godina, osetio jaku potrebu da ga zamenim. I pre svake utakmice bih se prodrao: “Napred Republiko sa Krsta!” Jedino što nisam ustajao, pa milicioneri nisu mogli pozdano znati ko to viče zabranjene parole.

***
Na jednoj od brojnih utakmica na kojima sam bio, naš prvi tim igrao je protiv OKK Beograda. Mi jaki, a oni – šampioni. Predvodio ih Radivoj Korać, u to vreme najbolji košarkaš Evrope. Dobro sam ga znao jer sam jedno vreme stanovao u Sremskoj ulici, preko puta Palate Albanije. Dvadesetak metara od ulaza u moju kuću svako veče stajao bi Korać, tamo preko puta ekspres restorana “Zagreb” (nekada “Ruski car”). Malo pogrbljen, najčešće u rolki, a oko njega mogao sam da prepoznam Batu Radovića iz Partizana i Ricu Gordića iz OKK Beograda. Oni su već bili sportske legende, a ja klinac.
Na utakmici koju sam pomenuo Korać nas je “punio” kako je hteo. I levom i desnom, a nije vredelo ni faulirati ga. Izvodio je nepogrešivo slobodna bacanja onim svojim šutem “iz bureta”. Ja sam sedeo u prvom redu, i sve vreme se drao na njega nastojeći da ga dekoncentrišem. Urlao sam “Ua, pojma nemaš, vezaro…” U jednom trenutku na metar od mene Korać je izvodio loptu iz auta. Ja sam počeo da se derem kako pojma nema, a on me je u jednom trenutku pogledao, i rekao: “Idi bre, mali, u pičku materinu”
To je sve što sam u životu “prozborio” sa Koraćem. Kasnije sam napisao stotine tekstova u kojima sam izražavao svoje divljenje prema njemu, kao čoveku i fenomenalnom košarkašu. Smatram da je čast što mi se uopšte obratio, ponosan sam na to, mada se ne ponosim svojim ponašanjem.
Inače, mnogo pre te utakmice ja sam počeo da igram za juniore u dresu broj 5. Koraćevom. Želeo sam da budem efikasan kao on. Godinama sam igrao košarku, u Radničkom, Partizanu, Železničaru, Čukaričkom… Uvek u dresu broj 5.
***
Bilo je i veselih epizoda u Radničkom. Jedne nedelje smo imali trening pre podne. Svi smo se čudili zašto nedeljom? Bilo nam je jasno kad se trening završio. Odveli su nas u salu gde se održavala godišnja skupština Košarkaškog kluba. Mi juniori smo bili tu da popunimo mesta, da izgleda kao da nas je više.
Smenjivali su se govornici, niko ih nije pažljivo slušao, a na kraju je izabran i novi predsednik kluba. Meni nepoznato ime. Niti je bio general, niti političar. Pitao sam trenera Vladana ko je taj. “Pa direktor autobuske stanice!” odgovorio mi je. Sledećih godinu dana sve ekipe Radničkog imale su besplatan autobuski prevoz…
Photo: KK Radnički