Početna ISTORIJAHusto Konde: Avantura u Beogradu 1961.

Husto Konde: Avantura u Beogradu 1961.

od Husto Konde
20 pregleda

Sa najvećim zadovoljstvom predstavljamo još jednog saradnika našeg sajta, sigurno najstarijeg. Gospodin Husto Konde ima 92 godine, živi u Siđesu pored Barselone, živa je legenda španske košarke i španskog sportskog novinarstva. Autor je više knjiga. Španska Federacija priredila mu je 2014, u godini Mundijala, omaž u Barseloni kome sam prisustvovao, i sa koga su ove kolorne slike. One crno-bele načinio je sam gospodin Konde 1961. u Beogradu tokom Evropskog prvenstva o čemu je njegova priča.

***

Kakva je to avantura bila! Nekolicina španskih novinara i ja imali smo privilegiju da nam te 1961.  Frankova vlada dozvoli da pređemo “gvozdenu zavesu” i posetimo svet komunizma. Bili smo u pratnji košarkaške reprezentacije Španije koja je učestvovala na Šampionatu Evrope u Beogradu. Uzgred, bilo je to moje prvo putovaje u inostranstvo kao novinara.

Husto Konde

Prvo iznenađenje bilo je kada su nam zatražili da pasoše koje smo imali ostavimo u policiji. Dobili smo nove, specijalne, samo za put u SSSR i ostale zemlje istočnog bloka, u koje se ubrajala i Jugoslavija o kojoj smo malo znali mada se pričalo da je “drugačija”. Te specijalne pasoše morali smo da vratimo po povratku i pokupimo naše originalne putne isprave. Ta operacija se ponovila još nekoliko puta tih godina.

O direktnom letu na relaciji Barselona-Beograd nije bilo ni reči. Ako se ne varam, trebalo nam je tri dana da stignemo. Prvo smo leteli za Madrid, odande za Frankfurt, pa onda jugoslovenskom kompanijom do glavnog grada Jugoslavije.

Dok smo krajem aprila izlazili iz aviona u Beogradu u nama se mešao osećaj radoznalosti, neizvesnosti, možda i straha. Svašta smo slušali a ništa nismo znali o komunizmu na istoku Evrope… Prvo iskustvo bilo je prilično negativno, moj kofer je stigao gotovo razvaljen. Pokušavao sam da protestujem, ali niti su me razumeli, niti su me ozbiljno shvatili. Sećam se detalja – na aerodromu nas je čakao Boris Stanković, tada funkcioner jugoslovenske federacije, ali već aktivan u FIBA.

Katolička crkva i – parada

Ubrzo smo se uverili da priče o “drugačijem komunizmu” nisu bile bez osova, da je režim u Beogradu bio mnogo mekši, lakše “svarljiv”. U to sam se kasnije, tokom drugih putovaja na Istok, višestruko uverio. Bili smo smešteni u hotelu “Metropol” za koji nam je rečeno da najbolji u gradu. Zaista, hotelu se nije imalo šta prigovoriti, od soba do restorana i, posebno, hrane koja nam se dopala. Bila je različita od naše “mediteranske”, bilo je mnogo mesa, ali sve je bilo vrlo ukusno.

Više iz znatiželje, gotovo ne verujući da odgovor može biti pozitivan, pitali smo postoji li u gradu katolička crkva. Iznenadismo se kad nam rekoše da postoji. Bila je nedelja, otišli smo na misu. Usput nam se činilo da nas stalno prate, nije bilo prijatno ali svakim  časom provedenim u gradu osećali smo se prijatnije i slobodnije.

Drugo iznenađenje doživeli smo 1. maja. Nije nam bilo dozvoljeno da izađemo iz hotela. Razlog je bio velika prvomajska parada. Stotine vozila svih tipova, najviše vojnih, i hiljade ljudi prodefilovalo je pored nas dok smo mi radoznalo gledali sa prozora hotelskih soba.

Koliko se sećam, mi smo sa novinarskim akreditacijama imali gratis prevoz u gradskom saobraćaju. Sećam se da sam dosta pešačio, tako se najbolje vidi. Čak sam otišao i na jednu fudbalsku utakmicu, Jugoslavija protiv Mađarske. ne sećam se rezultata, ali pamtim da je utakmica bila lepa, i da su pobedili Mađari.

Ne sećam se više kako smo išli do Sajma, gde su se igrale utakmice šampionata. Čini mi se da smo kombinovali taksi i tramvaj koji je prolazio pored hotela. Španija je bila u grupi C i nije se proslavila, prvo je izgubila od Belgije (67-70) a zatim i od SSSR (49-82). Mislio sam da će publika zviždati našoj reprezentaciji zbog  nepostojećih diplomatskih odnosa između naših država, ali iznenadio sam se kada sam primetio da se više zviždalo ekipi Sovjetskog Saveza… Sa dva poraza Španija je morala da igra za plasman od 13. do 19. mesta, i tek tu je osetila slast prvih pobeda. Najpre je savladana Grčka sa 73-66, a potom i Engleska 99-50. Na kraju je nadigrana i SR Nemačka (62-49) što je na kraju bilo dovoljo za 13. mesto.

Parada asova

Sa zadovoljstvom sam gledao sve utakmice i otkrio niz sjajnih igrača. Jugoslavija je imala odličan tim koji se u finalu dobro nosio sa Sovjetskim Savezom. Pamtim prepunu dvoranu, možda je bilo i svih 20.000 ljudi, za ono vreme, pa i današnje, impresivna poseta. Radivoj Korać je bio najbolji strelac Prvenstva, odmah iza njega naši Emilio Rodrigez i Nino Buskato. U našem timu, uz njih dvojicu, bili su Lolo Sainz, kasnije slavni trener Real Madrida i selektor Španije, zatim centar Alfonso Martinez, Lorenco Alosen, Hose Luis Kortes… Mislili smo da imamo odličan tim, ali bilo je boljih.

U ekipi SSSR briljirao je univerzalni Genadij Voljnov, plej Armenak Alačačan radio je sa loptom majstorije koje do tada nisam video, Valdmanis, Zubkov, Petrov i Muižnieks bili su odlični igrači ali pažnju svih privlačio je Janis Kruminš, prvi džin evropske košarke.

Jednog dana sretosmo se ispred hale, ja sam bio sa španskim reprezentativcima koji su poželili da se slikaju sa njima. Sporazumevanje je išlo rukama, pristao je bez problema. “Škljocnuo” sam mojom kamerom i to je ova slika na kojoj je Kruminš između Alosena i Alonsa Martineza.

Kruminš izmedju Alosena i Martineza

Bilo je još dobrih igrača, u ekipi Čehoslovačke Bobrovski, kod Bugara Mirčev i Radev, u timu Belgije zapažen je bio Žan Stevenijers, kod Francuza pamtim Žan-Pola Benjoa, Grci su imali Amerikanosa…

Za povratak sam morao da kupim novi kofer, onaj sa kojim sam došao ne bi preživeo još jedno putovanje. Kad smo se vratili, danima smo prijateljima prepričavali utiske “iz komunizma”. Malo su bili sumnjičavi kada smo im govorili da smo videli relativno normalu zemlju, sa ljubaznim ljudima, lepim devojkama, dobrom hranom… Sve što sam doživeo, sa akcentom na košarku, objavio sam u vanrednom broju revije “Rebote” (Skok) u kojoj sam tada radio. Bilo je puno slika koje sam napravio u Beogradu.

Husto Konde i Vladimir Stanković

Kasnije sam još nekoliko puta bio u Beogradu, ali to prvo putovanje bilo je višestruko nezaboravno. Hvala mom prijatelju Vladimiru za  priliku da ga se pišući ovaj tekst prisetim.

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar