Početna REGION, EX-YUVjekoslav Perica: Bolja prošlost u Kući slave (1)

Vjekoslav Perica: Bolja prošlost u Kući slave (1)

od Vjekoslav Perica
46 pregleda

Profesor Vjekoslav Perica, doktorirao je istoriju na američkom Univerzitetu Minesota – Twin Cities i živi u SAD od 1991. Autor je brojnih knjiga, a njegov tekst o košarci prenosimo sa sajta https://www.pescanik.net uz njihovu dozvolu i našu zahvalnost. Zbog dužine originalni tekst smo podelili u dva nastavka.

***

U pauzi živih sportskih zbivanja u pandemijsko proljeće 2020, svjetski i balkanski mediji bavili su se kontraverzama iz povijesti sporta. Jedna od tema bio je globalno gledani američki televizijski dokumentarac „Posljednji ples“ o najboljem košarkaškom timu svih vremena, čikaškim Bikovima iz devedesetih. Tu su igrali najbolji američki i svjetski košarkaš Michael Jordan i najbolji evropski, Splićanin Toni Kukoč. Po jednom hrvatskom portalu, „ESPN-ova i Netflixova uspješnica ‘The Last Dance’ o posljednjoj šampionskoj godini Chicago Bullsa stvorila je od Tonija Kukoča posljednjih tjedana globalno prepoznato lice, ali i povukla raspravu o njegovom zapostavljanju u seriji, iako je sasvim jasno da je njegova uloga bila iznimno važna u tim Bullsima“. U serijalu se Kukoča, piše Slobodna Dalmacija, „nepravedno izguralo u status epizodista“. I neki objektivniji promatrači u Americi Kukoča su vidjeli kao objekt nekorektnog odnosa suigrača, makar bili i svjetske klase poput Jordana i Pippena. NBA je kao odgovor na marginalizaciju Kukoča u filmu objavila na službenim Facebook stranicama selekciju Tonijevih vrhunskih poteza iz vremena kad je igrao za Bullse. Prozvanom se osjetila producentica filma Nina Krstić, koja se opravdavala na srbijanskom portalu Telegraf da film tobože nije prikazao u negativnom svjetlu menadžera Bullsa Krausa, glavnog arhitekta ovog košarkaškog projekta (koji je inače Tonija doveo u NBA). Ali jest, film baš to čini, podilazi Jordanu i Pippenu koji su s Krausom bili u sukobu. Film je uostalom neskrivena apoteoza i konstrukcija kulta ličnosti Jordana. Na kraju ipak dolazi happy end. Kukoč je uz dobru plaću i godišnju nagradu za najboljeg „Šestog igrača“ izdržao nekoliko godina s tiraninom poput Jordana, a ovaj je za to vrijeme prodao svijetu nekoliko milijarda pari patika, dresova, bejzbol kapa i donjeg rublja. Kukoč je došao do tri titule prvaka svijeta u timu s Jordanom što u biografiji nitko od evropskih igrača nema. Neshvatljivo je stoga kako još nije primljen u košarkašku Kuću slave a neki njegovi evropski kolege već su tamo iako nikad nisu imali čast da se Jordan izdere na njih.

Kuća slave, odnosno The Naismith Memorijal Basketball Hall of Fame (u daljnjem tekstu NMBHF), svjetski je poznati muzej osnovan 1959. Iz NMBHF se može dosta naučiti ne samo o sportskoj nego i o društvenoj, političkoj i kulturnoj povijesti. Kuće slave su poznate institucije američke popularne kulture, ima ih na temu bejzbola, američkog nogometa, jazza, country glazbe, rock’ n’ rolla, bluesa, mjuzikla i tako dalje. NMBHF je i dalje primarno američka nacionalna institucija kao i NBA liga, ali su obje u procesu internacionalizacije i globalizacije. U kulturnom smislu NMBHF je pod jakim utjecajem afroameričke popularne kulture, utoliko što je i košarka postala simbolom afroameričkog identiteta. Stranci, napose Evropljani, tu dakle nisu u „svojoj kući“. Njihova sa sjedištem u Madridu od 2007. po svojim kriterijima bira najslavnije u ovom sportu pod kapom Međunarodne košarkaše federacije FIBA. Američka je međutim starija i prestižnija jer se u SAD-u igrala i igra se najbolja košarka na svijetu. Stranci su u NMBHF počeli stizati po svršetku Hladnog rata. U toj američkoj kući najbolji izvan Amerike su pozvani punopravni članovi, priznati i poštovani jer su pridonijeli progresu košarkaškog sporta i prerastanju NBA u bogatu globalnu korporaciju. Jugoslavenska škola košarke s osam predstavnika ima najviše inauguriranih laureata poslije SAD i uopće najbrojnija je strana skupina izvan Sjeverne Amerike koju će bilo koja država ikad uspjeti nadmašiti jer se očekuje barem još toliko inauguriranih u idućih desetak godina i svi su bez obzira na sadašnje državljanstvo i etničko porijeklo, izdanci i produkti istog sustava i iste škole stvorene oko državne reprezentacije i Prve nacionalne lige od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Neugodne vijesti za etničke nacionaliste s Balkana: Jugoslavija je besmrtna. Pomirite se s njom i međusobno ako možete.

Ovo je kuća za nas?

Već dvije godine traju kontraverze oko toga zašto naš najtrofejniji i najslavniji Toni Kukoč još nije ušao u najprestižniju Kuću košarkaške slave iako je uz sve brojne evropske i međunarodne i u Americi dobio najsjajnije trofeje, tri NBA titule, a tamo i živi. Na Balkanu mu u rijetkim iskazima jedinstva pružaju podršku sve nekadašnje članice SFRJ. Kukoču je tu definitivno mjesto, ali, iako je osam puta bio kandidatom, do danas nije izabran. Stvari su se dodatno zakomplicirale kad je, od 2003. do 2019., prije Tonija, Međunarodni odbor NMBHF, kanonizirao čak 11 evropskih i drugih internacionalnih košarkaša od kojih ni jedan nije osvojio ni blizu svega onog što je Kukoč, a pogotovo ne tri NBA zlata igrajući s najboljim od najboljih Jordanom. Među tom jedanaestoricom su i naši Dražen Petrović, neosporavan zbog tragične prerane smrti, ali i Dino Rađa i Vlade Divac, Tonijevi suigrači iz iste generacije juniorske i seniorske reprezentacije SFRJ s kojima je osvajao svjetska prvenstva i olimpijske medalje. I oni su naravno košarkaški velikani, pa su pošteno sami komentirali da je Kukoč čudno preskočen i dali mu podršku kao prijatelji. Hrvatski portal Index nedavno je dao pregled teorija zavjere koje su u opticaju o Kukočevom slučaju. Uz pomoć kustosa Kuće slavnih kojeg su intervjuirali, Indeks otkriva da je procedura komplicirana a kriteriji nedorađeni. Postoje tako odvojeni „Sjevernoamerički“ i „Internacionalni“ odbori od po sedam članova koji studiraju nominacije i šalju glasove administraciji Kuće slave. Tu ih čeka Predsjednik ove institucije, bogati osamdesetogodišnji američki Talijan Jerry Colangelo, koji je bio vlasnik ili menadžer desetak profesionalnih sportskih franšiza. Mister Colangelu se ne ide u penziju, pa se bavi ocjenjivanjem podobnosti košarkaških legendi naviknutih na slavu, koje se nadaju besmrtnosti kroz NMBHF. Ali Colangelo ne odlučuje, samo objavljuje odluke, iako nije tajna da se pri ovom procesu lobira. Na pitanje tko može nominirati igrača, Index doznaje, doslovno bilo tko s pristupom internetu. Tako su Kukoča 2014. nominirali Chicago Bullsi. Ali, otkriva Index, za Rađinu nominaciju i uspjeh iz 2018, nisu odgovorni ni Boston Celticsi, ni KK Split, ni Hrvatski košarkaški savez, nego izvjesni Božidar Vrdoljak iz kluba Adriatic, prvaka Hrvatske u košarci 3X3, a s Rađom su igrali splitsku gradsku ligu. I Rađa je tako zahvaljujući igranju sa splitskim uličnim basketašima upao prije Kukoča koji je igrao s Michaelom Jordanom! Da su Kukoč i Divac ovo znali i javili se gospodinu Vrdoljaku, ušli bi možda s Rađom u paketu, tada, na stogodišnjicu osnutka Jugoslavije kao što je i red, jer bez nje nikad ništa ne bi postigli u životu. A da se Vrdoljak sjetio kandidirati sam sebe, možda bi upao on a izvisio Rađa.

Za Kukočeve peripetije razumijevanja imaju i srbijanski mediji. „Ovo više nije slučajnost! Toni Kukoč je osmi put ‘izvisio’ za ulazak u kuću slavnih!“ pisao je beogradski Blic Sport. A Sport Klub donosi u naslovu Tonijevu hamletovsku dilemu: „Kukoč: Kuća slavnih? Ko li to odlučuje, da mi je znati“. Srbijanski su tabloidi prošle godine proslavili ulazak u Kuću slave Vlade Divca, što su uzeli kao svjetsko i američko priznanje Srbiji. Objavili su tim povodom da su se Srbi po broju članova u instituciji košarkaške svjetske slave izjednačili s Hrvatima, 4:4, iako bi ta krvna zrnca trebalo poslati u laboratorij na dodatne pretrage jer i tu su kriteriji nedorađeni. Pošteno je priznati da su tom prigodom srpski podržali Divčevu regionalnu mirovnu inicijativu. Vlade je naime u svom inauguralnom govoru poručio narodima zapadnog Balkana: mi smo familija bili i ostali, makar trenutno u zavadi, pomirićemo se jednog dana! Normalni hrvatski mediji ove su poruke pozdravili. Tako Tportal.hr javlja: „Vlade Divac održao govor u kojem se prisjetio legendarnih Hrvata; riječi kojima se dotakao rata i mržnje na Balkanu su odjeknule“. Ali hrvatski su proustaški portali poput notornog Naroda, otkrili „tipičnu velikosrpsku podvalu“, kao Divac pokušava asimilirati Hrvate u neku novu Jugoslaviju i miriti se bez da prvo prizna velikosrpsku agresiju na Hrvatsku iz devedesetih, što je po njima najvažniji događaj u povijesti poslije epa o Gilgamešu. Kao nema ovaj glavni menadžer bogatih Sacramento Kingsa iz NBA lige pametnija posla nego asimilirati Hrvate. Da je Vlade Divac, kao evidentni velikosrbin od 2 metra i 16 centimetara, uz 150 kila, bio bizantinski vješt kakvim ga ovi hrvatski tabloidi prikazuju, asimilirao bi on na NBA draftu 2018. Slovenca Luku Dončića, globalnoga supertalenta, danas jednog od najboljih u NBA, koji je kalifornijskim Kraljevima Divčevom greškom izmaknuo.

Kako smo dakle mi na Balkanu povišću pritrujeni znatno više od Amerikanaca, koji ne jedu povijest za suvu šljivu pjevajući onu Sam Cookeovu „Don’t know much about history…“, strastveno primamo i sportske povijesne kontraverze i obavezno ih pomiješamo s političkim, religijskim i tako dalje. Onomad smo vrlo strastveno popratili dokumentarni film „Nekoć braća“ (Once Borthers, iz 2010.) o ratom narušenom prijateljstvu Vlade Divca i Dražena Petrovića. Po Divcu, koji usvaja perspektivu danas zvanu (veliko)srpskom, oni su obojica članovi iste obitelji bliskih naroda, zavađena braća. Po Draženu, da je živ i da prihvaća ideologiju Tuđmanove Hrvatske, njih dvojica predstavljaju Srbe i Hrvate kao otuđene, inkompatibilne narode koje je netko prisilio u zajedničku državu. Ali po striktno košarkaškim kriterijima, povijesne činjenice kažu da je ta zajednička država postojala, imala reprezentaciju čiji su članovi igrali kao složna braća i pobjeđivali. I školu košarke koje je najbrojnija poslije američke u Kući slave. Da nije bilo među njima posebne „kemije“, ne bi uspjeli pobijediti nikoga.

Kriteriji: više od igre

Dok Kukoč sjedi u čekaonici, članovi Sjevernoameričkog odbora NMBHF su baš ovog proljeća uspjeli riješiti jednu dugogodišnju i nimalo zabavnu trakavicu: slučaj Rudyja Tomjanovicha. Slučaj treba pogledati da bi se razumjeli kriteriji i politika izbora u Kući slave. Priča o Rudyju T-iju nije dobro poznata svijetu ali je za Ameriku važna. Rudy Tomjanovich je nesporna legenda košarke, svjetski uspješan kao igrač i trener. Peterostruki Houstonov All Star sedamdesetih, trofejni trener, dvostruki NBA prvak s Rocketsima iz devedesetih i glavni trener osvajač zlatne olimpijske medalje s američkom reprezentacijom 2000., Tomjanovich je bio nominiran dvanaest puta, a ušao je tek ove godine. Razlog, nikad citiran, prepričavao se po kuloarima, mirisalo je na rasizam, za Ameriku najdelikatniji problem. Da već nema četvorice Hrvata u Hall of Fame, čovjek bi pomislio da je po srijedi neka protuhrvatska urota jer je Mister Tomjanovich potomak senjskih uskoka. Kao jedan od ponajboljih NBA igrača, te 1997. godine ovaj je američki uskok hrabro ali nesmotreno uskočio u jednu tučnjavu na terenu usred važne utakmice. Iz te makljaže izišao je s teškim tjelesnim ozljedama od kojih se oporavljao pet godina uz niz kirurških zahvata, jer mu je nasilnik, igrač Lakersa po imenu Kermit Washington, doslovce „promijenio lični opis“. Da je Tomjanovich, kako su neki mediji navodili, ušao u tučnjavu kao pomiritelj da razdvoji Washingtona i njemu slične koji su se mlatili, taj je Washington trebao dobiti deset godina zatvora za pokušaj ubojstva i nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Čak i da je Tomjanovich njega napao i prvi udario što nije, s obzirom na težinu ozljeda i opet izgledni pokušaj ubojstva, Washington je trebao odrobijati barem pet. A dobio je 60 dana suspenzije od NBA lige i 10.000 dolara kazne. Kako je gospodin Washington pripadnik afroameričke zajednice kao i nogometaš O.J. Simpson koji je 1991. optužen za ubojstvo supruge pa oslobođen zbog nedostatka dokaza, nije osuđen da bi se smirile rasne tenzije. Na koncu, Tomjanovich je konačno primljen u NBA Hall of Fame ove godine a odbijen je Toni Kukoč, i sam na neki način također umješan u američki crno-bijeli svijet.

Toni Kukoč vjerojatno neće čekati toliko dugo kao Tomjanovich. Tonijevo iskustvo mješavina je priče o onom Smojinom liku, nogometašu Peguli, i standardne imigrantske priče. Amerika, zemlja imigranata, diskriminira imigrante. Kad seliš u Ameriku, ponos ostavi na Balkanu a viruse u Wuhanu. Amerika diskriminira bogate i siromašne, tako to funkcionira. Teže je uvijek, dakako, siromasima, mnogo njih je zbog toga izgubilo glavu, a bogati useljenici tek nešto novca i taštine. Mit o zemlji šansi i uspjeha ipak funkcionira jer povijest bilježi samo uspješne priče a zaboravlja i skriva neuspješne. Chaplin, Tesla, Kukoč, kao i milijuni drugih, imali su slična imigrantska iskustva koja uključuju početne teškoće. Kukoču je kao sportskom bogatašu bilo u startu lakše, manje je patio od milijuna običnih, anonimnih imigranata iz istočne Evrope. Njih predstavlja Joe Magarac, udarnik iz pitsburških čeličana. Joe je plamene zore živio cijeli život, a od Tonija su ljubomorni kolege samo u nekim epizodama pokušavali napraviti magarca.

Kukoču je bila otežavajuća okolnost i to što je iz u Americi uvijek nepopularne Istočne Europe. Još otkad su američki nacionalisti progonili useljenike iz tog dijela svijeta krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, kao borce za radnička prava i glasnike boljševičke revolucije, do prezira prema balkanskim ratovima na koje američki porezni obveznici moraju trošiti novac, krajem dvadesetog vijeka, Istočna Evropa (što se često izjednačava s Rusijom) tradicionalno je nepopularna u Americi. Ipak, sportski i ostali visokoobrazovani ljudski kapital iz Istočne Evrope i Rusije dobro je došao Americi na kraju Hladnog rata. Profitirala je od toga NBA i Sjevernoamerička hokejaška liga i američki univerziteti i mnoge druge djelatnosti. Kvalitetan ljudski kapital ima veliku vrijednost. Balkanizirana Jugoslavija ga je izgubila i nikad ga neće nadoknaditi. Tada kad su u NBA doletjele prve košarkaške laste također diljem svijeta nastaje i postjugoslavenska dijaspora, najobrazovanija emigracija sa zapadnog Balkana u povijesti.

Od košarkaša jugoslavenske škole prvi dolaze Divac, Paspalj i Petrović, potom Rađa i Kukoč. Do danas će ih slijediti još pedesetak, možda i više. Opet, ova je regija dala NBA najveći broj stranaca. Neki su igrali više, neki manje. Do statusa All Stara će prvi doći Vlade Divac, ali tek nakon deset godina čekanja uz kvalitetnu i konzistentnu dobru igru. Toni Kukoč osvojiti će nagradu najboljeg „Šestog čovjeka“ što je prestižno priznanje i odnosi se na cijelu sezonu plus playoff, a All Star samo na pola sezone. Tonijeve teškoće je djelomice uzrokovao i njegov atipičan profil. Malo je bilo bekova i malih krila takve centarske visine i uz nju bekovske tehnike. Magic Johnson je bio tada jedini u vrhu, ali Kukoč nije imao njegovu atletsku snagu. Bullsima bi tada bolje odgovarali tipični igrači jasne pozicije, poput centra Divca ili „četvorke“ Dina Rađe. Tip igrača poput Kukoča još je bio projekt za budućnost: danas najbolji Kevin Durant sličan je Toniju. On će doći i dominirati ligom tek trideset godina poslije. Tu je viziju puno ranije imao Krešimir Ćosić, naš genijalni inovator, „košarkaški Tesla“, kad je sredinom osamdesetih stavio šesnaestogodišnjeg Kukoča u reprezentaciju. Kukoč je tada Ćosiću izgledao kao poboljšana verzija njega odnosno onog što je on htio biti, a danas Kevin Durant izgleda kao poboljšana verzija Kukoča. Tu je viziju početkom devedesetih imao menadžer Chicago Bullsa Kraus, dok Jordan unatoč svoj svojoj veličini nije. Ali Michael Jordan je ipak bio nesporna veličina i kao igrač i kao historijska ličnost. Kao ovo drugo daleko značajniji od mnogih američkih predsjednika koji su bili bezlični i povijesno relevantni samo kao štetočine. Jordan je uz to i nacionalni simbol Amerike a napose historijske emancipacije afroameričke nacije.

Što Balkanci mogu naučiti od Afroamerikanca?

Osim standardnog imigrantskog iskustva, najvažniji za balkanske došljake u Ameriku bio je susret s afroameričkom kulturom. Ona danas kroz igračku većinu dominira NBA, ali je ujedno i dio globalno dominantne američke popularne kulture. Pitanje je međutim da li su i što plemeniti balkanski divljaci naučili od američkih „crnaca“ pored atraktivnih zakucavanja lopte u koš, repanja, nošenja kape naopako i čudnih rukovanja. Ti su se u suštini imbecilni običaji brzo širili svijetom kao i takozvana „gangsterska“ supkultura. Ali za evropske igrače u NBA, čim su savladali „high five“ i druge pozdrave, posao je tražio mukotrpno prilagođavanje stilu i školi, pristupu igri. Kukoč sam u filmu priznaje da mu je odmah bio jasan naglasak na obrambene obaveze. To je za njega i sviju išlo teže od svega ostalog jer trebalo je pojačati i motivaciju i atletske sposobnosti. Dublje shvaćanje afroameričke kulture za balkanske došljake nije bilo na dnevnom redu, barem nema svjedočanstava o tome. Zahvaljujući globalnom medijskom fokusu na balkanske ratove devedesetih, više su Amerikanci htjeli naučiti o Balkanu nego Balkanci o američkoj kulturi i povijesti. Tako u jednom intervjuu priča Kukoč kako je trener Phil Jackson zadavao „Bikovima“ intelektualne izazove. Tako red dođe na Bridge on the Drina Ive Andrića. Kukoč se izvukao kazavši da mu je to u srednjoj školi bila obavezna lektira pa da je pročitao, što vjerojatno nije jer su ljetne obaveze kadetskog reprezentativca SFRJ bile veće od američkih košarkaša u istoj sezoni.

Dino Radja na prijemu u Kuću slavnih u Springfildu

Najteže je vjerojatno balkanskom mentalitetu shvatiti da su današnji Afroamerikanci kompletna, prava, formirana nacija, što današnji Srbi, Hrvati i ostali osim možda Slovenaca – nisu. Afroamerikanci su svjetski utjecajna nacija od 43 milijuna ljudi, prema kojoj je i SFRJ mala a pogotovo balkanizirani etno-konfesionalni „entiteti“ izgubljeni u bespućima nakon njenog raspada. Od Afroamerikanca ovi balkanski „Indijanci“ koji su sami sebe etničkim čišćenjem strpali u rezervate, mogu naučiti puno više od košarke. Na primjer, kako koncipirati i emancipirati naciju unutar višenacionalne države. To su doduše mogli i u SFRJ, ali su zaboravili kroz ratove devedesetih. Zatim, kako organizirati i provesti nenasilni emancipatorski društveni pokret. Dalje, kako kulturni nacionalizam zadržati u sferi kulture izvan ideologije i politike. Zatim, kako koristiti religiju u plemenite svrhe za smirivanje rasnih tenzija, za borbu za ljudska i građanska prva, za humanitarni rad, borbu protiv pošasti droge i kriminala u siromašnim gradskim četvrtima Amerike, a ne za opravdavanje zločinaca i posvećenje revidirane iskrivljene povijesti. Zatim, kako konstruirati jaki atraktivni kolektivni identitet s naglaskom na muziku i sport, a ne na državu i vojsku. I kako se liječiti od rasizma, šovinizma i mitova o idealnim etnički kompaktnim državama očišćenim od drugih naroda.

Kuća slave čita povijesne promjene

NBA nije samo tvornica dolara nego i američka institucija koja promiče patriotizam i simbolizira nacionalni identitet. Ova je institucija znala i još i danas zna biti nacionalističkom. Ipak se zbog liberalnog menadžmenta odvjetničke firme iz Čikaga, koju je stvorio i vodio pokojni David Stern, i ogromne crnačke većine s većim brojem igrača društvenih aktivista, uspjela pozicionirati lijevo od centra nasuprot desničarskoj nogometnoj NFL. To se pokazalo i u odnosu na desničarskog predsjednika Trumpa kojemu su vodeće zvijezde NBA više puta poručile da na Afroamerikance ne računa ni za izbore ni za posjete Bijeloj kući dok je on tamo. Takva se NBA mogla uspješno internacionalizirati i globalizirati. Doza negostoljubivosti koju su iskusili došljaci iz Istočne Evrope nije ništa prema onom što bi doživjeli da su igrali profesionalni nogomet i dolazili u NFL. Većina zbog teškog invaliditeta ne bi ni došli do Hall of Fame. Dalje, ekonomska orijentacija NBA prema Kini donijela je goleme profite i rastuću popularnost košarke u Aziji. Spajanje s Evropom i Južnom Amerikom kroz uvoz najboljih njihovih košarkaša osvježilo je robusni američki stil koji je naglašavao obranu i agresivnost i inspirirao i vodeće afroameričke zvijezde da teže većoj ljepoti igre s više asistencija i dalekometnih pogodaka. Kao simbole „istočnoevropske invazije“ poslije Hladnog rata, NBA će posebno istaknuti dvojicu predstavnika jugoslavenske škole koja se u hladnoratovskoj eri formirala i afirmirala na međunarodnoj sceni kao ravnopravan partner dvjema supersilama.

Zadranin Krešimir Ćosić, koji posthumno ulazi 1995., najznačajniji je simbol ovih promjena. Osim toga, Ćosić je anticipirao i neke značajne promjene u košarkaškoj igri. Ovaj „košarkaški Tesla“ bio je među prvima koji su uvodili i testirali nove igračke pozicije, poput bekova centarske visine s bekovskim driblingom, i centra playmakera, visokog posta, dodavača i organizatora igre. Jučer Toni Kukoč a danas Nikola Jokić, predstavili su Americi i svijetu ove inovacije u najboljem svijetlu. Ćosić je povezao Ameriku i Istočnu Evropu kao zvijezda evropske profesionalne i američke koledž košarke sedamdesetih. Igrao je za Brigham Young University (BYU), jedno od najuglednijih privatnih američkih sveučilišta s velikom košarkaškom tradicijom. Bio je izabran na draftu kao profesionalac dva puta, ali je odbio iz vjerskog idealizma da bi se bavio misionarskim radom u komunističkoj Istočnoj Europi. Osnovao je prve mormonske zajednice i sagradio nove hramove u Jugoslaviji, Bugarskoj i još nekim tada komunističkim zemljama. Postao je mormonskim biskupom za taj dio Europe. Zbog toga ga smatraju u ovoj bogatoj i utjecajnoj američkoj crkvi izuzetnim vjerskim liderom svetačkog nadahnuća. Ove 2020. godine u svibnju BYU je komemorirao 25. godišnjicu Krešine smrti valorizirajući njegovu ulogu u historijskom kontekstu. Sjećaju se u Salt Lake Cityju ovog „legendarnog superstara BYU i internacionalne košarke“ i njegovog izuzetnog „neortodoksnog“ igračkog stila, uspoređujući ovog vižljastog centra s genijalnim bekovima poput Peta Maravicha i Johna Stocktona. O Kreši kao izuzetnoj ličnosti, košarkaškoj legendi, prijatelju i vjerskom lideru, govorio je Doug Richards, danas Državni odvjetnik države Utah a nekada Ćosićev suigrač, bek BYU-a i jednu godinu KK Zadra. Njegovo je svjedočanstvu sačuvano na Odsjeku za povijest BYU gdje postoji i Ćosićev arhiv. O Kreši je snimljeno više dokumentarca a nedavno objavljena knjiga Beverly Campbell o njegovom religioznom životu i misionarskom radu „Kresimir Cosic: One Man’s Spiritual Journey“. Sedamdesetih i osamdesetih Ćosić je briljirao u Evropi kao igrač i trener. Godine 1995., odmah po preranoj smrti od karcinoma, dok je bio na diplomatskoj dužnosti u Washingtonu, inauguriran je u Hall of Fame. Zasluge su neupitne, čak se čini da Amerika nije bila svjesna o kakvom se košarkaškom geniju radi. Ćosić je bio inovator i vizonar igre. Prvi je sam zaigrao a zatim i pomagao razvoj visokih igrača na bekovskim pozicijama te izmislio ulogu „centra playmakera“, ono što su poslije igrali Toni Kukoč, Dejan Bodiroga, a danas NBA All Star Nikola Jokić.

Godine 2002., nakon izvrsne NBA sezone i tragične smrti 1993. i tri nominacije, ulazi u NBHF Dražen Petrović. Karijera mu je bila kratka da bi zadovoljio visoke kriterije za izravni prijem u Hall of Fame. Po ocjeni visokog NBA menadžmenta, ušao je kao jedan od pionira kapitalističke globalizacije i transformacije američke NBA lige od devedesetih godina dvadesetog vijeka do danas. NBA je povijesna tvorevina, kapitalistička korporacija nastala fuzijom dviju američkih profesionalnih liga sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i poletom iz devedesetih pokrenutim uvozom desetina stranaca, od kojih su najvažniji bili zvijezde iz Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, bivših komunističkih država košarkaških velesila hladnoratovske ere. Koliko je taj polet bio za NBA važan, svjedoči bivši glavni administrator lige gospodin David Stern obrazlažući na portalu NMBHF inauguraciju u Hall of Fame iz 2002. tragično preminulog Dražena Petrovića:

„Dražen Petrović bio je izuzetan mladi čovjek, istinski pionir globalizacije košarkaškog sporta. Znam da će trajni dio njegove sportske ostavštine biti to što je on bio među prvima koji su otvorili put ostalim internacionalnim igračima da dođu i uspješno se natječu u NBA. Njegov doprinos košarci bio je ogroman. Svi smo ponosni na činjenicu da smo ga poznavali.“

Doslovce najveći simbol globalizacije košarke (po visini nesporno), ulazi 2016. u Hall of Fame: Yao Ming iz Šangaja. Ovaj 2 metra i 30 cm visoki centar, košarkaš koji je u SAD stigao devedesetih iz Kine, povećao je u milijardama dolara i stotinama milijuna novih fanova NBA korporaciji televizijsku gledanost i prodaju sportske opreme i suvenira. On po sportskim dostignućima i striktno sportskim kriterijima nije ni blizu Draženu, a kamoli Kukoču. Ali Yao je dao NBA globalni image i potaknuo interes za američku košarku u mnogoljudnoj Kini, pa je dok je on igrao profit NBA korporacije vrtoglavo rastao. Tradicionalno protuzapadna Kina obožavala je Michaela Jordana i Shaqille O’ Neala i ostale NBA superheroje, naročito atletski superiorne atraktivne Afroamerikance. Milijardu gledatelja uključilo bi u Kini televizore da poprati dvoboj Shaqa „cara Zapada“ i Yao Minga „cara Istoka“ kako ih je NBA propaganda predstavljala. Po tome divovski Yao Ming košarkaš iz gigantske države ima gigantski značaj. Na stranicama NMBHF objašnjava se povijesna uloga Yao Minga: „Yao je bio kulturni i fizički fenomen s ličnošću da uravnoteži zahtjeve igranja u stranoj zemlji na najvećoj pozornici i premosti socijalni, ekonomski i politički krajolik dva vrlo različita svijeta.“

Hladnoratovsku eru u međunarodnoj košarci predstavljaju sovjetska i jugoslavenska škola s kojima je kao glavnim rivalima američka košarka igrala sportsko-političke igre historijskog značaja. Tako početkom devedesetih ulazi u NMBHF kao prvi strani igrač Sergej Bjelov, playmaker i kapetan Zbornaye komande, reprezentacije SSSR-a, osvajač svega sto se u košarci dalo osvojiti na svijetu u to vrijeme. Bio je i najbolji igrač svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970., gdje je počeo uspon SFRJ i sreća da smo izbjegli Sovjete jer ne bi osvojili zlato. Za povijest svjetske košarke još važnije je da su Sergej Bjelov i njegov prezimenjak pokojni Aleksandar, vodili Sovjete u prijelomnoj minhenskoj drami protiv SAD, kad su Amerikanci prvi put izgubili zlato na kojeg su bili pretplaćeni. Godinu dana poslije Bjelova, 1993, povijest stvara ulaskom u Hall of Fame i prva međunarodno slavna košarkašica Uljana Semjonova, Ruskinja rođena u Sovjetskoj Latviji. Visoka 213 cm, dominirala je međunarodnom ženskom košarkom sedamdesetih i osamdesetih. Prije nje ušla je Lusia Harris-Stewart, a 1995. ulaz Cheryl Miller, i potom ostale zvijezde koje najavljuju afirmaciju ženske košarke u dekadama koje dolaze. Godine 1995. inauguriran je i legendarni trener, otac sovjetske košarkaške škole, pukovnik Aleksandar Jakovljević Gomeljski. Ovaj ruski Židov vodio je Zbornayu komandu do svih svjetskih titula od šezdesetih do kraja države, osim sto je bio spriječen u Münchenu 1972. pa ga je zamijenio Vladimir Konadrašin, također na lsiti čekanja za NMBHF. Kasnije će ući i Litvanci Arvydas Sabonis i Šarunas Marčulonis zvijezde sovjetske ere, obojica će zaigrati i za suverenu Litvu i u NBA.

Paralelno u Hall of Fame ulaze reprezentativci jugoslavenske škole, s tim da je Bora Stanković, menadžer FIBA-e ušao već 1991., što je bilo priznanje njegovim naporima za povezivanje američke i evropske košarke. Slijede ga igrački velikan Krešimir Ćosić, otac jugoslavenske košarke trener Aleksandar Aca Nikolić i tragično preminuli Dražen Petrović. Amerikanci su tako priznali dvije njima ravnopravne škole međunarodne košarke izvan SAD, koje se se razvile u hladnoratovskoj eri, sovjetsku i jugoslavensku. Izborom Bjelova kao prvog te Gomeljskoga odali su počast reprezentaciji koja ih je prva pobijedila na Olimpijadi a onda su priznali i Jugoslavene koji su znali potući i Sovjete i Amerikance na važnoj sportskoj fronti u doba Hladnog rata. Dva igrača iz jugoslavenske škole, Krešimir Ćosić i Dražen Petrović, vidjeli smo, izbrani su ne samo po dostignućima nego i zbog preranih smrti i kao simboli historijskih promjena i preteče masovnog dolaska stranih igrača u NBA. Godine 2002. prerana smrt uzima košarkaškoj svjetskoj zajednici košarkašku legendu Mirzu Delibašića, koji je vodio sarajevsku Bosnu do prve klupske evropske titule, potom osvajao Evropu i s madridskim Realom, a s jugoslavenskom je reprezentacijom osvojio sva zlata i srebra što su se u onoj zlatnoj eri sedamdesetih i osamdesetih dala osvojiti. Uz to je Mirza heroj obrane Sarajeva u ratu 1992.-1994., kad se zahvalio pozivu iz Španjolske da napusti grad pod opsadom i dođe raditi kao trener u Real. Međutim, 2004. godine, u Baskteball Hall of Fame ne ulazi Mirza, kako bi se očekivalo, nego Dražen Dalipagić. Preskočen je tada trener Ranko Žeravica, koji kao i Aca Nikolić zaslužuje titulu jednog od očeva osnivača jugoslavenske košarke, ali je prije njega izabran trener reprezentacije i zagrebačke Cibone Mirko Novosel. Ulaskom Kukoča, vjerojatno dogodine, a mogao bi mu praviti društvo i Ranko Žeravica, dominacija Jugoslavije kao škole košarke izvan SAD s najvećim brojem predstavnika u NMBHF će se još pojačati. U idućih deset godina mogli bi ući još slijedeći predstavnici iste škole i iste historijske države u čijem su sastavu i njihove sadašnje države pa mogu usput predstavljati i njih ali nipošto ekskluzivno: Josip Đerđa, Radivoj Korać, Petar Skansi, Zoran Slavnić, Dragan Kićanović, Željko Jerkov, Dušan Ivković, Svetislav Pešić, Dejan Bodiroga, Žan Tabak, Predrag Danilović, Božidar Maljković, Duško Vujošević, Željko Obradović i tako dalje. Kad za jedno dvadeset-trideset godina dođe red na Slovence Gorana Dragića i Luku Dončića (do tada bi košarkaška Kuća slave mogla preseliti u Šangaj), oni će predstavljati Sloveniju, ali ova zemlja ni ne želi poricati kontinuitet sa školom košarke kojoj su historijski počeci bili u Ljubljani 1970.

(Nataviće se)

Photo: NBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar