Bilo je to ranog, ali vrelog ljeta 2010 godine u Zagrebu. Bio sam u, od legendarnih Smogovaca, proslavljenoj ulici Naselak u istočnom dijelu grada. Uz mene je bio Marin, prijatelj iz srednjoškolskih dana, kao i ja, spreman na jedan od najvećih klasika u povijesti sporta, sedmu utakmicu NBA finala, Lakersi protiv Celticsa. Bolje ne može! O samoj utakmici ću malo kasnije, a prije toga, malo o glavnom protagonisti te utakmice, naravno, ime mu je Kobe Bryant.
Bryant: predigra
Kobe Bryant se pojavio u vrijeme dominacije Michaela Jordana. Svi su znali za njegov talenat, no nitko nije mogao garantirati da taj igrač neće biti isto što i gomile drugih, usporedjenih s Jordanom, samo još jedna prolazna, možda i propala priča. U prvo vrijeme prolazna priča, ili sporedna, svakako je bio u toj drugoj polovici devedesetih godina. Glavno ime Lakersa tad je bio Shaq, a uz njega Jones, Van Exel, pa i Fox. Iza svih njih, stidljivo, povremeno, bljesnuo bi mladi Kobe, koji tada nije napunio ni dvadeset godina. U sezoni 1997/1998, vrlo zapaženoj, zbog Jordana 2020. godine, vidjeli smo prve naznake stvarne veličine igrača, ne samo talenta, Kobea Bryanta. No, naravno, gazda lige i dalje je bio Jordan, koji se ubrzo umirovio po drugi puta, na kraju te sezone. Bryant i Lakersi su morali pričekati novo tisućljeće i slavlje Spursa prije toga, da okuse slast pobjede. Slast pobjede je došla s Philom Jacksonom, uz glavnog igrača Shaqa i velikog mu pobočnika Bryanta, te je trajala tri ljeta zaredom (2000-2002. godine). Četvrti naslov zaredom nisu dočekali i ubrzo su se raspali, odlaskom Shaqa u Miami. Tko je kriv za taj razlaz, da budem pristojan prema pokojniku, i kažem, možda svi pomalo, egoistični Kobe, infantilni Shaq i previše bleferski raspoloženi Jackson, svatko na svoj način.
Nakon toga, Kobe je djelovao otprilike kao Jordan 80-ih, individualno nadmoćno, a klupski, momčadski nedostatno, podkapacitirano, pa i kada je bilo najbitnije, neuigrano. Bili su tu igrači koje Kobe nije previše poštovao i nije se libio o tome govoriti javno. Kwame Brown, Smoosh Parker, kao najpoznatiji primjeri.
U povijesti sporta, dugo će se pamtiti 81 poen Raptorsima iz tog vremena i relativno česte bravure preko 60 poena u sezoni 2005/2006. No, velim, falilo je ono što je Kobe najviše želio, novi prstenovi, za početak, jednako, možda i više od bivšeg mu brata Shaqa. Za tu ambiciju trebali su mu pravi igrači, konkretno Pau Gasol, Ron Artest i neki drugi, o kojima ću reći nekoliko detalja kroz par redaka.
Sedma utakmica: kronologija
U sezoni 2008/2009 Jackson, Bryant i prijatelji su sredili Howarda i Magic, nedostatnu ekipu u tom trenutku, koliko god naivac kao ja navijao za njih. Obrana naslova odvela je, ponavljam, do sportskog klasika, rijetko vidjenog u sportu općenito, sedme utakmice izmedju Lakersa i Celticsa.
Lakersi su gubili 3:2 u tom finalu i pokazali su karakter, prvo u šestoj, a zatim i u sedmoj utakmici tog finala. Na ruku im je išla ozljeda Kendricka Perkinsa, no, vidjeli smo 2019. godine, a bome i krnje 2020, zdravlje uvijek moramo uzeti u sportsku računicu uspjeha. U toj sedmoj utakmici, Lakersi su se mučili, skupa s Bryantom, sve do početka posljednje četvrtine, kad su se odvojili i nisu ispuštali prednost do samog kraja. Utakmica, slična onoj sedmoj izmedju Chicaga i Indiane već spomenute 1998. godine, ovog proljeća ponovno proživljene, produkcijom boga košarke, Zeusa Jordana.
Nije to bila lijepa utakmica, možda na mahove, ali dramatična, nadasve. Velim, uz mučenje, u toj je utakmici dominirao Bryant. Malo o njegovim brojkama, naravno, kao MVP-a finala: 40℅ šuta za 41 minutu igre, 31 % za tri poena, 8 od 8 iz slobodnih, 8 skokova, 4 asistencije, 2 ukradene lopte, 1 blokada i 29 poena. Apsolutno zasluženo, uz konkurente, kao što su Paul Pierce, Kevin Garnett, Ray Allenn, Rajon Rondo i Kendrick Perkins. Uz velikog nasljednika Kukoča, Gasola, Paua, i obrambenog velikana, novijeg, boljeg Rodmana, Rona Artesta. Tu je bio i Fisher, stari Bryantov suputnik, a uz njega i bitne karike Odom, Bynum, i manje bitne Brown, Farmar, Mbenga, Powell, Vujačić i Walton. O Bryantu iza toga, u nekoliko redaka.

Bryant: nakon
Knjigu svodimo, kao i na Jordanovu u Washingtonu, pumpanje osobne statistike, za povijest, ni blizu nekoj ozbiljnoj ekipnoj igri, posljedično tomu ni blizu ozbiljnoj ekipi. Ipak, bilo je tu bljeskova, pozitive, hrabrosti uz ozljede i puno poštovanja. Trajalo je to nekih pet godina, nakon toga, Kobe je napustio sport i otišao je u film, gdje je i dobio Oscara u jednoj manje znanoj kategoriji, ali svejedno, velika bravura i u filmskoj produkciji, nema bolje! Strpljivo je gradio filmsku karijeru, usput, košarkašku karijeru mlade Gianne, na pragu tinejdžerstva. Sve te ambicije su stale prije nešto više od pet mjeseci, o tome svi sve znamo i teško je u zaključku biti pametan. Ipak, želim reći, usrećio me Kobe te 2010 godine, 17. 06, mada je u evropi u to vrijeme već bio 18, gotovo u dan će biti deset godina otada. Izdignuo me iz neke osobne obiteljske tragedije, uz onaj blesavi SP u Africi. Prikladno, ovo je godina Bryanta i Jordana, starijeg i mladjeg simboličkog brata, velikana ove igre, koji su nas inspirirali u ovoj dramatičnoj godini. O mrtvima sve najbolje, sad je negdje gore, s Chamberlaineom, raspravlja tko je bolji strijelac, igrač, ženskar i prepire se skupa s tim drugim egoistom. Sretno im u toj maratonskoj raspravi. Sretno, riječ, slična riječi sreća, nečemu što su nam obojica priuštili u našim malim i često tmurnim životima. Na tome im hvala, počivali u miru!
Photo: NBA
1 komentar
81 poen raptorsima strasno, on se jedini priblizio jordanu.ono finale 2010 je bilo super