Početna BLOGDan Piterson: Moj naklon Aci Nikoliću

Dan Piterson: Moj naklon Aci Nikoliću

od Dan Piterson
7 pregleda

Da, već sam dvaput pisao o Aci Nikoliću: kao jednom od trenera koje sam upoznao koji su osvajali medalje sa reprezentacijama na važnim FIBA takmičenjima, i kad sam pisao o trenerima iz Jugoslavije. Ali on je “The Proffesor”. Zaslužuje KNJIGU! U Evropi nikad nije bilo poštovanijeg trenera. Postao je član Nejsmitove Kuće slavnih davne 1998. Dok je bio trener Injisa taj tim je dobio razne nadimke: “Žuta lavina”, “Ekipa koja lomi stene”, “Preduzeće za rušenje Inc.” Za četiri godine, koliko je proveo sa Injisom, taj tim je protiv najboljih evropskih ekipa ostvario skor 141 pobeda i 22 poraza. Najčešće ih nazivaju najvećim timom u košarkaškoj istoriji Evrope.  

Imao sam priliku da 1983-84 sa mojim timom Olimpijom iz Milana igram protiv bivšeg igrača Injisa Dina Menegina. Tada smo se sastali sa njegovim Skavolinijem iz Pezara u Kupu pobednika kupova. Aca je došao do mene, i zamolio me rekavši: “Dan, mogu li pozdraviti Dina?” To vam govori kakav je džentlmen i sportsmen bio. On me je zamolio. A nije morao da moli. Pa ipak je zamolio. Pozvao sam Dina, i rekao mu: “Dino, Profesor želi da te pozdravi”. Razmenili su par reči i rukovali se, potapšali jedan drugog po ledjima. Ne mogu vam rečima opisati sa kakvim je poštovanjem Dino razgovarao sa njim.Kao da je reč o osobi na najvišem mogućem položaju.

Veliki treneri moraju biti zahtevni. U ovom podsećanju moram ispričati nešto što mi je možda i najdraže. Bilo je to 1974-75, igralo se prvenstvo italiianske Serije A. Ja sam trenirao Virtus iz Bolonje, a Aca Nikolić našeg gradskog rivala Fortitudo. Bolonjska dvorana “Il Palazzo dello Sport” bila je jedne nedelje zauzeta jer se tamo održavala revija “Holiday on Ice”. Zbog toga je Fortitudo morao da odloži svoju utakmicu sa Rejerom iz Venecije za utorak uveče. Bio sam na toj utakmici, bila mi je to idealna prilika da skautiram oba tima. Nije bilo više od hiljadu gledalaca, tako da ste mogli da čujete svaku reč koju trener i igrači razmene. Sedeo sam iza klupe na kojoj je bio Nikolić, otprilike deset redova iza.

Fortitudo je vodio sve vreme, i pobeda je bila skoro sigurna. Dve sekunde pre kraja utakmice rezultat je bio 81-66 za njih. Dve sekunde! Valter Fabris iz Fortituda je tada šutnuo na koš protivnika, i bio je fauliran. Dobio je dva slobodna bacanja. Ja inače nikad ne odlazim sa utakmice pre zvaničnog kraja, jer uvek može da se vidi nešto interesantno na samom kraju ili posle njega. Ni pre, ni posle kao ovaj put. Shvatite, dve sekunde su ostale, i ja sam gledao gde je izlaz iz arene. Iznenada, začuo se Nikolićev urlik “Benevelli!”. Vikao je na Amosa Benevelija, jednog od igrača Fortituda koji su u tom trenutku bili na terenu i već su proslavljali pobedu. Beneveli nije čuo Acu.

Onda se dvoranom prolomio još prodorniji urlik “Benevelli!!!” Amos je i dalje slavio, i ponovo ga nije čuo. Usledio je treći gotovo krik “BENEVELI!” Konačno, jedan saigrač je rekao “Amos, Profesor te treba”. Ja sam u sebi mislio “Šta, dodjavola, hoće od Benevelija? Utakmica je gotova”. Dve sekunde su ostale. Fabris se spremao da izvede drugo slobodno bacanje. Beneveli je pritrčao klupi, a Nikolić mu je pokazao na protivničkog igrača ispod koša Fortituda. “TVOJ ČOVEK!” Hej, dve sekunde do kraja! Vode sa 17 poena razlike. Ma nema veze! Kod Nikolića ste morali da odradite svoj posao svih 40 minuta. Bio sam zatečen i oduševljen njegovim gestom. Ustao sam, i zapljeskao mu.

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar