Početna ISTORIJAGodine plave, godine slave

Godine plave, godine slave

od Aleksandar Ostojić
38 pregleda

U septembarskom broju časopisa Trener, koji izdaje Udruženje košarkaških trenera Srbije, pored obilja drugih interesantnih priloga nalazi se i prikaz monografije o OKK Beogradu. Ova knjiga, objavljena povodom jubileja – 75 godina postojanja ovog kluba, okriva brojne zanimljive detalje iz istorije popularnih “klonfera”  koju su najvećim delom ispisali najveći trener i sportski funkcioner koga smo ikad imali – Bora Stanković, i najbolji evropski košarkaš svog doba – Radivoj Korać, kluba koji je četiri puta bio šampion Jugoslavije.

***

Večiti mladoženja, a tako su dugo u posleratnim godinama zvali košarkaše tima koji se najpre zvao Metalac, a potom BSK, postao je vrlo poželjan mladoženja početkom šezdesetih godina prošlog veka. Odjednom je u Beogradu postalo pomodno navijati za klub iz Ulice Zdravka Čelara, šetati uveče pored Radivoja Koraća na uglu kod bioskopa “Jadran”, i reći: Ja nisam ni za Zvezdu, ni za Partizan. Ja sam za OKK Beograd!

Naravno, reč je o istom klubu sa više različitih imena – od Metalca do četvorostrukog šampiona Jugoslavije OKK Beograda. I pored svih titula i asova koje je iznedrio, nekako je uvek bio mladji brat i Zvezde i Partizana. A to nije tačno. “Klonferi”, a tako najčešće nazivaju OKK Beograd, stariji je od oba beogradska velikana! Osnovan je 25. februara 1945, dakle nedelju dana pre Crvene zvezde. Da ne govorimo o Partizanu, čija osnivačka skupština je održana “tek” u jesen te godine.

Ovaj zanimljiv podatak, kao i “mali milion” drugih, poput dosad nikad ispričanih priča velikana OKK Beograda, mogu se pronaći u nedavno objavljenoj monografiji “75 Plavih godina”. Autor je novinar i publicista Aleksandar Miletić, koji je ranije objavio dela poput “Borislav Stanković – moje olimpijske igra” i “Džez basket”.

Monografija posvećena 75. godišnjici postojanja OKK Beograda je zaista kapitalno delo. Na velikom formatu i na najfinijem papiru, na 340 strana smestilo se čak 560 slika! Mnoge od njih potiču iz privatnih arhiva nekadašnjih igrača i rukovodilaca ovog kluba, i nikada ranije nisu objavljene. Listanje ove knjige predstavlja prelistavanje košarkaške istorije onoga što se danas naziva region, a nekad je imalo ime Jugoslavija. Ta Jugoslavija je, prema tvrdnji najvećih autoriteta, decenijama imala drugu najjaču košarkašku ligu u svetu. Odmah iza NBA. A u toj ligi OKK Beograd je četiri puta bio prvak.

Šampionski tim OKK Beograda iz 1964.

U knjizi “75 Plavih godina” dominiraju – a čudo bi bilo da je drugačije – dve verovatno najvažnije ličnosti za celokupnu evropsku košarku 20. veka. Reč je o Borislavu Stankoviću i Radivoju Koraću. Praktično, svi najveći uspesi kluba vezani su za njih, ali oni su akteri i brojnih anegdota na putovanjima, druženja i sedenja u kafani “Složna braća”, slavlja i tužnih trenutaka, rastajanja i ponovnih sastajanja… Svega toga u ovoj monografiji ima u izobilju.

Naravno, Miletić nije mogao sam da pripremi ovako kapitalno delo, pa je naveo i sve koji su mu pomogli: Zoran Radović, Zoran Kovačević, Filip Bajović, Zoran Dundjerski, Blaž Kotarac, Milan Tasić, Miroslav Milovanović, Dragan Martinović, Branko Vukićević… Tu su i brojni prijatelji širom bivše Jugoslavije, porodice igrača i trenera, javne i privatne arhive… Trebalo je sve to prekopati, prekopirati, pronaći i razgovarati, zabeležiti i skinuti sa trake, a to je baš ogroman posao. Zato i kažem da je ovo delo Aleksandra Miletića od kapitalnog značaja.

Aleksandar Miletić: Čita se kao roman

Autor monografije “75 Plavih godina” ugledni je sportski novinar “Politike”, dobitnik brojnih novinarskih nagrada. Njegova knjiga “Džez basket” poslužila je kao inspiracija i osnova za film i TV seriju “Bićemo prvaci sveta”. Kako sam kaže, naslov nije izmislio nego mu ga je prosto nametnuo Ljubodrag Duci Simonović, koji mu je jednom prilikom rekao: “Mi nismo igrali košarku, igrali smo džez”.

Autor monografije Aleksandar Miletić

“Knjiga ’75 plavih godina’ jeste monografija OKK Beograda, urađena u velikom formatu, modernom dizajnu. Knjiga koja u svakom pogledu može da parira najboljim sportskim monografijama u Evropi. Stvarana je prethodne dve godine i na njoj je radio tim ljudi, od profesionalaca do entuzijasta, prijatelja kluba, članova porodica kluba, kao i sami igrači OKK Beograda. Normalno, svako je pomogao u meri u kojoj je mogao, neki dragocenom ličnom dokumentacijom, neki važnim informacijama, svedočanstvima, sugestijama…” – kaže Aleksandar Miletić u razgovoru za časopis Trener.

Kako je došlo do ideje da se ova knjiga napravi?

– Inicijativa je potekla od nekadašnjeg igrača OKK Beograda Zorana Radovića koji je poslednjih godina uložio veliki trud da bi napravio impresivnu bazu podataka vezanih za ovaj klub, koja može da se vidi i na sajtu OKK Beograda. Ideja je bila da se kroz reč i sliku predstavi život kluba koji je u jednom trenutku bio jedan od najboljih u Evropi, a zatim prošao kroz teške dane i nekako opstao u vremenima kad su mnogi klubovi bili na izdisaju. Cilj nam je bio da biografiju kluba odvojimo od suvih brojki koje su smeštene u poslednjem poglavlju knjige, a da se prednji deo čita kao „roman” obogaćen svedočanstvima ljudi koji su stvarali istoriju kluba ili bili njegovi rivali i hroničari.

Napravili ste delo na koje zaista možete biti ponosni.

– Čast mi je što sam imao priliku da budem autor ove monografije i zahvalan svima koji su radili na njoj. Privilegija je pisati knjigu čiji je urednik dr Vladimir Roganović, a čiji dizajn potpisuje akademski slikar Aleksandar Pribićević.

Otkud naziv “klonferi”?

OKK Beograd je nastao od Sportskog društva Metalac. To je bio jedan od prvih klubova koji je posle oslobodjenja 1945. osnovan u Jugoslaviji. Bio je to klub metalskih radnika, zapravo ogranak sindikalne organizacije metalaca. Imao je i fudbalski klub koji je bio prvoligaš. I onda se zbog nedostatka novca Metalac ugasio i postao Beograd. Tu smo mi kao kaošarkaški klub, odnosno košarkaška sekcija, imali velike evropske domete i i doveli OKK Beograd u ravan sa takvim silama kakav je bio Real. Ali, ostao je nadimak “klonferi” koji je bio nasledje iz vremena kada smo pripadali metalcima. Jer, govorilo se da metalci “klonfuju”, prave “klonfe”… Taj izraz se i danas upotrebljava. I onda su nas prozvali “klonferi”. Jedan od kumova tog imena bio je naš košarkaški saborac iz pionirskih dana jugoslovenske košarke Vasa Stojković, kasnije vrsni novinar, koji nas je nazivao “klonferi”, i preko dnevnog lista Sport lansirao to ime – priča u ovoj knjizi pokojni Bora Stanković.

Selidba u Zdravka Čelara

Betonski plato izmedju Crkve Svetog Marka i zgrade Televizije nekoliko godina služio je kao košarkaško igralište, ali to nisu bili ni približno dobri uslovi za razvitak kluba. U jednom delu zgrade, koja nije bila završena, nalazile su se svlačionice. Kad je to zemljište prodato, trebalo je stvoriti uslove za selidbu u Zdravka Čelara broj 12. Taj teren otvoren je 1956 – u godini kad je klub posle dosta trzavica ispao iz lige. Krajem novembra 1957. klub menja ime u OKK Beograd.

Od prodaje terena na mestu gde je danas zgrada RTS klub je dobio odštetu 25 miliona tadašnjih dinara. Ogromna para! Zahvaljujući tom novcu počeo je da se gradi tim, dolazili su igrači iz Radničkog: Bogomir Rajković i Sija Nikolić, iz Željezničara stigao je Trajko Rajković… Nažalost, onih 25 miliona bilo je investirano u izgradnju terena u Ulici Zdravka Čelara, tako da se sledećih desetak godina igralo isključivo za ljubav i slavu. “To su bili za mene, u mojoj karijeri, najlepši dani koje sam imao u sportu” (Bora Stanković).

Rica Gordić: Moje prve patike

“Tada se igralo kožnim loptama koje bi postajale pretesne za obruč kada bi se natopile vodom, a bilo je nemoguće dati koš od table po kiši jer bi lopta skliznula i odletela kao torpedo. OKK Beograd je imao prugaste belo-plave majice, pravi romantičari. A prvu opremu, s kojom smo mogli bez stida da odemo u inostranstvo, dobili smo od atašea američke ambasade, koji je bio naš navijač. Dolazio je na utakmice, delio nam žvakaće gume, išli smo čak kod njega na Dedinje da gledamo kaubojske filmove. Hranio nas je vinston cigaretama i raznim drugim stvarima koje su bile pravo bogatstvo u ono vreme. Bili smo pravi hit kad nam je doneo plavu opremu, čak i šorsteve sa onim ‘protektorom’ ako padneš da ne povrediš kuk. Trenerke su bile uvezene iz Italije. Kad smo se pojavili prvi put tako obučeni, govorilo se: Stig’o cirkus u Beograd! Svilene, lihplave! Dugo je OKK Beograd imao najbolju opremu.

Slobodan Rica Gordić

Moje prve patike bile su borovo, naravno. Dva treninga, i onda moram da stavljam karton unutra da ne bih bos gacao po betonu. Onda su nam kupovali u Italiji, od para koje je klub dobijao na turnejama. Bile su to italijanske patike superga. Morao si da igraš 10 utakmica za 14 dana da bi došao do patika…  (Slobodan Rica Gordić).

Photo: UKTS, OKK Beograd, Politika

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar