Početna ISTORIJABuca Djordjević: Godine romantike (2)

Buca Djordjević: Godine romantike (2)

od Predrag Djordjević
41 pregleda

Ranko Žeravica je bio igrač i trener seniorki. Kao igrač bio je brzanjac – trčao je kontre ili prodirao kroz reket i polagao lopte u koš. Od seniorki je postupno stvarao buduće prvakinje Jugoslavije. Bora Cenić je trenirao juniore i “Ciga Vasojević juniorke“.

„Katica za sve“ je bio Lole Antić koji je radio sve što danas radi desetak ljudi za košarkaški tim, i još više: ako je falio četvrti za basket, on je uskakao, vraćao je šuterima lopte, individaulano radio sa centrima, pokazivao im vic finte i uvek bio nasmejan i zadovoljan. Posvetio nam je sve svoje vreme i dao dušu na dlanu.

Naši roditelji su branili isključivo samo o našoj ishrani. Čak su bili oslobođeni troškova našeg oblačenja,kao i  naših izlazaka i džeparca, o čemu ću malo kasnije.

Seniorke naše drugarice, devojke i buduće životne saputnice Boska Pešić, Milica Radovanović, Ljubica Radulović, Biljana Nešić – za 12 godina bile su četiri puta druge po jednom 4. i 3. i sedam puta prvakinje Jugoslavije. Najbolje su bile kad su pridošle Nada Jovičić, Jelica Kalenić, Zaga Simić, Mira Miloradović, sestre Matić, Rada Đurić, pa još Spomenka Milojević, sestre Ćurulić (Dragica i Zorica), Slavenka Ćurić, Biljana Džekić i druge mlade. Iz Radnilkog je bilo trinaest stalnih reprezentativki zemlje koja je imala oko 18 miliona stanovnika. Na tronu su zamenile Crvenu zvezdu, a Crveni krst je Vračar i Zvezdaru preselili su na košarkaško igralište Radničkog. Od 1956. do 1967. Mica Radovanović je bila nosilac igre i košgeterka sa izvanrednim skok šutom iz svih pozicija, trčanjem u kontru, prodorima kroz reket. Kada je otišla u Francusku 1967. godine, Zaga i Jelica su nastavile timskom igrom da osvajaju prvenstva. Naravno, ne manje zasluge imaju sve reprezentativke, kao i sve ostale izvanredne klupske igračice. Posebno njihovi stvaraoci Ranko, Ciga i Bora uz „Papa Vukotu“ i „Katicu za sve“ Loleta.

Prve vespe

Paralelno sa rastom igre seniorki, juniori su sa Borom Cenićem bili tri godine najbolji u Srbiji, a 1958. i vicešampioni Jugoslavije. Ranko i Bora su praktikovali zajedničke muško-ženske treninge, te smo jedni drugima kroz igru doprineli da napredujemo. One nama košarkaške finese, a mi njih smo terali da fizički ojačaju.

Juniori Radničkog 1958, vicešampioni Jugoslavije

Seniori KK Radnički su do 1956. igrali Srpsku ligu i bili su nekoliko puta blizu ulaska u Prvu ligu Jugoslavije, u koju su 1957. ušli, i odmah ispali. Po broju odigranih utakmica Dragoljub Pljakić (84), Miroslav Pešić (65), Marko Popović (38), Miša Reljin (36), Vladan Marković (26), Srđan Krsmanović, Rade Kopčalić i Miodrag Sija Nikiolić (17), Ranko Žeravica, Cviki i Rodin (11) su bili nosioci igre. Dolaskom Nece Đurića (89), Slobodana Ivkovića (54), Bate Đorđevića (74), Aleksandra Prelevića (125), kojima smo se pridružili Vlada Bondarčuk (31), Predrag Đorđević (2), Dragoslav Ražnatović (275), Dragan Skendžić (9) i Bane Kovačević (6), uspeli smo odmah u novembru 1958. u Skoplju da pobedimo Rabotnički i da ostanemo u Prvoj ligi. Pamtim Pivinu provokaciju posle utakmice: „Šta je mungosi, moraćete da putujete u Beograd da gledate Prvu ligu“. Gomila je krenula i pretukla bi nas da Neca nije slomio pivsku flašu i stao ispred nas i zaustavio razjarene navijače.

U maju je počelo prvenstvo. Druga utakmicu sa Crvenom zvezdom je bila za mene poslednja utakmica prvenstvena i prijateljska, jer sam bez dogovora sa Rankom položio (ponelo me) svih šest ispita na prvoj godini rudarsko-geološkog fakulteta i usledilo je njegovo: „Ja na tebe ne mogu više da računam, iduće godine ćeš opet da nas ostaviš. Možeš da treniraš“. Što sam i uradio bez pogovora, do 1964. kad sam diplomirao i zarobio se u Energoprojektu.

Na Crvenom krstu su tada odrastali i postajali reprezentativci u još jednom sportu – odbojci. Braća Grozdanović Sava i Laza, Braća Bojić, braća Žihović i braća Popović koji su sa Crvenom zvezdom i Železničarem osvajali prvenstva Jugoslavije, plus Zoran Petrović, braća Uzelac koji su inicijalno pogurali jugoslovensku odbojku ka evropskom i svetskom uspehu. Sa njima smo se družili, a zajednička su nam bila putovanja do Trsta i Venecije preko kojih smo sebi obezbeđivali određenu dobit i finansijski oslobodili roditelje troškova oblačenja i izlazaka. Pa i prve vespe u Beogradu su stigle na Lion i Krst.

Kostur reprezentacije

No, da se vratim košarci. Pored reprezentativki, Radnički je pod rukovodstvom trenera juniora Bore Cenića i Ranka Žeravice kao trenera seniora, jugoslovenskoj košarci podario praktično prvu postavu reprezentacije: Neca, Sija, Ražanj i Miško Čermak su sa Gedžom Koraćem, Ricom Gordićem i Batom Radovićem započeli pobednički uspon. Naravno, uz Ivu Daneua, Josipa Đerdju, Krešu Ćosića, Vladimira Cvetkovića, Ducija Simovonića, Skansija i Plećaša osvojili su evropska, svetska i olimpijska zlata i srebra od 1960-1970 godine.

Neca Djurić je u Zvezdi proglašen kao neperspektivan, a u Radničkom i reprezentaciji je postao  nezamenljiv centar. Bora je svakodnevno individualno radio sa njim, kod Ranka je igrao svih 40 minuta, i da je Sija ostao muški tim Radnički bi se pridružio seniorkama, i osvojio sa Ražnjom, Sakijem i drugima možda i dva-tri prvenstva, umesto OKK Beograda. Neca je sa Gedžom i Ivom Daneuom obeležio epohu, bio nosilac, prva postava uz Gordića i Siju od 1960-1967. godine.

Pod rukovodstvom Ace Nikolića igrala se u reprezentaciji jaka odbrana (Neca i Rica), brzi kontranapad (Gedža) skok šut sa distance (Sija i Daneu), a posebno iznenađujuće za protivnika bila je improvizacija. Ta reprezentacija je osvojilia najviša odličja i podigla jugoslovensku košarku u sam vrh evropske i svetske, i budućim generacijama je zadala nivo igre ispod koga je sve neuspeh. Ražanj (1962) i Miško (1963) su se pridružili Siji i Neci. Od Olimpijade u Meksiku, zajedno sa Cveletom, obeležili su i bili su nosioci igre sve do 1970. godine, a Miško Čermak je dao ozbiljan doprinos osvajanju Svetskog prvenstva u Ljubljani 1970. i završio reprezentativnu karijeru u Minhenu na Olimpijadi 1972. Umesto prvog mesta, osvojili su tada peto zbog afere dopinga Portorikanaca.

Ranko, Bora i Ciga

Kasnije sam pratio i dalje, na TV, nastupe novih zvezda Radničkog – Jarića, Marovića, Ivkovića i Damnjanovića. Znao sam da će neko drugi nastaviti tradiciju, a njih su stvorili kao juniore Vladan Marković i Bata Djordjević, a Piva sklopio i uigrao – uz Ražnja. U medjuvremenu Miško je prešao u Partizan. Igrali su Pivini momci  „trči i pucaj“, najatraktivniju košarku, lepšu i od Sijinog i Gedžinog OKK Beograda, i od Ćosinog i Đerđinog Zadra, jer su sva petorica podjednako učestvovali u realizaciju i pobeđivali lako i atraktivno.

Ranka Žeravicu moram da označim kao najproduktivnijeg trenera tokom dvadesetak godina. Prvo je sa seniorkama, a posle sa seniorima prenosio i donosio najslavnije uspehe Radničkog i reprezentacija Jugoslavije.

Njemu uz rame je Bora Cenić trenirajući kao juniore Siju, Ražnja i Miška, Dudu posebno, individualno je radio sa Necom, a i svi ostali prvoligaški košarkaši Radničkog su kod njega stasali. Potom bi ih preuzimao Ranko. Mnogi od njih su nastavili usavršavanje kao košarkaški treneri: Bata, Piva i Duda su napravili vrhunske razultate sa klubovima i reprezentacijama u zemlji i inostranstvu.

O Dudi i Pivi nema smisla da pišem, jer ih je Lale u svojoj knjizi „Čuburci i Krstaši“ bajkovito opisao. Pa i o Mrki, mogu samo da dodam da je Papa Vukotu zamenio u Radničkom i da je u mom prisustvu za pet minuta obezbedio novac za Trofej Beograda. Pozvao je telefonom Dragana Tomića, pa D.T. iz Vranja, Matkovića i ne sećam se četvrtog, i naredbodavno im rekao da uplate po 100.000 maraka na račun „Trofej Beograda“. „Fali mi direktor“ – reče mi Mrka. „Pozovi Batu“, kažem mu ja. Bata je pozvao Miška, ustupio sam im kancelariju u Molerovoj i uskoro su Duda, Željko i Pešić doveli svoje timove na Trofej, uz Partizan i Zvezdu.

Dve-tri godine Beograd je bio košarkaški centar Evrope na zadovoljstvo svojih građana i Srbije pod sankcijama. Ništa bez „Krstaša“, a sve je počelo od Vukote, Ranka, Bore, Loleta, Cige, Mite i drugara kojima je Radnički bio centar sveta. Zato još jednom ponavljam da ne mogu da zamislim bolje društvo za odrastanje.

Dugogodišnji predsednik kluba Vukota Ćetković

Sećam se, igrali smo prijateljsku trening-utakmicu u dvorani starog DIF-a sa Crvenom zvezdom. Njihova bekovska postava Mića Belić i Paja Adler, centar Vićentijević, krilo Uvalin. Kod nas Vlada Bondarčuk i Predrag Buca Đorđević kao bekovi, centar Ražnatović, krilo Skendžić. Egal igra do pred kraj, svi smo dali po par koševa, Ražanj je prelomio, izludeo je Viću fintom na jednu stranu i brzim vraćanjem i polaganjem odozdo u koš.

Prvenstvenu utakmicu protiv Zvezde smo takođe dobili, i to na Kalemegdanu. Tada smo Skenja i ja kontrama i šutevima iz daljine iznervirala Bracu Atlagića, njihovog trenera, kao i pomoćnog trenera, nervoznog Branu Kontića, a Mića Belić je dostojanstveno podneo poraz i čestitao mi s osmehom, te je naše rivalstvo prešlo u prijateljstvo do kraja života.

Dušanovačka Sloboda, sa braćom Milutinović, Ganovićem i Milićevićem, bila je dostojan protivnik. Bili su fizički jači, ali trener Zdravko Kubat je redovno čestitao pobedu našem Bori Ceniću. A Gane je bio ljut, pa je u Energoprojektu okretao glavu, kao ne vidi me. Dok je Đorđe Milićević, kao i Mića, sportski podnosio poraze i još se rado viđamo.

Kao prvak Srbije, Radnički je organizovao prvenstvo Jugoslavije za juniore 1958. Igrala je i Olimpija, koju smo lako pobedili u dve utakmice, a u finalu, opet sa njima, odigrali smo, verovatno psihički opterećeni, lošu utakmicu koju je odlučio Logar preciznim šutevima iz daljine.

Kod nas centar Relić očajan u odbrani, mi ostali nedovoljno borbeni, Ražanj razočaravajuće neprecizan, propustili smo priliku da budemo prvi tim Radničkog koji je postao prvak Jugoslavije. Seniorke su već bile druge, a seniori su te godine ispali iz Prve lige. Ali sa nama petoricom iz juniorske ekipe, pobedom nad Rabotničkim u Skoplju, zadržali su prvoligaški status.

Ranko, Bora i Ciga su najzaslužniji ne samo za uspehe KK Radnički, već i za uspehe reprezentacije Jugoslavije u periodu od 1955. do 1975. Stvorili su 13 reprezentativki i četiri reprezentativaca . Međutim, mora da se istakne da su uz njih, od tih njihovih igrača, stasali treneri koji su nastavili istim putem. Piva, Bata, Neca, Pljaka, Vladan, Mića i kao kruna, šlag na torti, Duda. Nadam se da će Mrka, Dami ili Ražanj da napišu nastavak o njihovom radu, i o stvaranje Pivine generacije koja je i seniore dovela na tron muške košarke u Jugoslaviji. A sa reprezentacijom nastavila da igra ključnu ulogu u Evropi i svetu.

Pored troje ključnih ljudi moram da spomenem Sakija Prelevića, koji je posle duge sportske karijere postao sekretar košarkaške selekcije, da bi do penzije bio generalni sekretar SD Radnički. On i Pljaka su bili zafrkanti, Pivu i Batu, pa i ostale su stalno čačkali. Neki su se nervirali, a drugi su uzvraćali tako da je uvek bilo pozitivno, vedro i nasmejano raspoloženje. Mlađi Prelević, kao mlađi brat košarkaške reprezentativke Branke, donosio je na žureve, koji su održavani uglavnom kod Vlade Rusa, male singl ploče, tek pristigle iz Italije, kao i  „superga“ patike koje nije skidao. Svi smo mu zavideli jer smo mi ostali igrali u nekim belim „borovo“ patikama, a Piva je čak igrao i bos. Jednom smo prešli kod Pive na matine – žurku, i taman kad se stvorilo prijatno raspoloženje ušao je Perkan, otac. Iznenađen, povišenim tonom reče: „Kakav je ovo skup besprizornih tipova?“. Jedan po jedan smo prolazili izlazeći napolje, a zadnji Aca Đavo je dobio i šut u zadnjicu, njega Perkan nije mogao da smisli.

Često smo Bata, Saki, Piva i ja upadali nepozvani na žureve, naravno ploče bi odobrovoljile iznenađene domaćine. Momci su nas popreko gledali, a devojke su parile oči gledajući Pivu – Jasenjina i Batu – Rudolfa, dok smo se Saki i ja kao šatro izvinjavali i opuštali društvo domaćih. Pa kad su čuli „O Kerol“ i „Uhvati zvezdu u padu“, svi su slušajući najnovije hitove uživali.

Za mene su leta 1957/58/59 godine bila kreščendo našeg druženja i finale odrastanja. Definitivno 1960. i 1961. godina su bile tihi razlaz, a posle ženidbe 1962. okrenuo sam se završetku studija i baš sam samo trenirao do zaposlenja 1964.

(Nastaviće se)

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar