San većine mladih košarkaša sigurno je da jednog dana zaigraju u NBA. Retko ko je (bio) u stanju da odloli izazovu najjače lige na svetu, ali bilo je i takvih. Madridski sportski dnevnik “As” odabrao je jedan imaginarni “dream team” igrača koji nisu želeli da odu u NBA. Evo tog spiska, sa kratkim biografijama izabranih igrača. Svaki poznavalac košarke mogao bi da napravi svoj spisak, ovo je onaj koji je napravio kolega Rikardo Gonzales.
Nikos Galis
Njegovo puno ime je Nikolaos Georgalis, rođen je u Nju Džersiju u grčkoj imigrantskoj porodici. Otac mu je bio bokser, Nikos je krenuo njegovim stopama ali ga je majka nagovorila da promeni sport. Kada se ukazala prilika vratio se u pra-domovinu Grčku, dobio grčki pasoš i pomogao da Grčka 1987. postane prvak Evrope. Igrao je u Arisu koji je tih godina bio jedna od najboljih evropskih ekipa, učesnik F4 turnira. Bio je neverovatan strelac, kada je dao manje od 30 poena računao je da “nije igrao”. Bio je mašina za davanje koševa, prvi evropski igrač sa godišnjom platom od milion dolara. Na kraju karijere igrao je za Panatinaikos ali najbolje partije pružao je u dresu Arisa i reprezentaciji Grčke. Sa Panajotisom Janakisom činio je sjajan tandem.

Teodoros Papalukas
Posle Galisa i Janakisa, Grčka je novog lidera imala u Teu Papalukasu, sjajnom pleju koji je predvodio Grčku do titule prvaka Evrope 2005. u Beogradu i srebra na Svetskom prvenstvu 2006. u Japanu. Kulminacija njegove sjajne karijere bila je u Moskvi gde je sa CSKA dva puta osvajao Evroligu. Vratio se u Olimpijaklos i tamo završio karijeru. U najboljim godinama odbio je ponude Lejkersa i Bostona.

Serhio Ljulj
Za njega još nije kasno da se oproba u NBA, ali za sada je odbijao sve ponude. Dobro mu je u Real Madridu. Jednom je rekao da njegov san “nije bilo igranje u NBA, već u Real Madridu”. Imao je ponudu Hjuston Rokitsa, ali je ostao kod kuće. Igrač odluke, strelac mnogih pobedonosnih koševa sa sirenom, raznovrstan u igri, od šuta sa distance do ulaza pod koš.

Dimitris Dijamantidis
Ako je neko kao Dijamantidis bio MVP regularne sezone, MVP F4 i najbolji odbrambeni igrač, sve to 2011, nije čudo što su se klubovi iz NBA interesovali za njega. Sve je odbio, ostao je u Panatinaikosu do 2016. kada se povukao kao jedan od najtrofejnijih evropskih igrača. Bio je levak, visok 196 cm sa rasponom ruku 215 cm. Rekao je da mu NBA “nikada nije oduzela san”.

Seregej Belov
Za najboljeg sovjetskog košarkaša svih vremena ne zna se pouzdano da je imao konkretnu ponudu nekog NBA kluba, ali se zna da bi teško otišao i da je takve ponude bilo. On je igrao u vremenu u kome su sovjetski igrači teško mogli da regularno odu u neki evropski klub, o NBA nije bilo ni govora. FIBA ga je 1991. izabrala za najboljeg evropskog igrača svih vremena, ispred Dražena Petrovića i Arvidasa Sabonisa. Bio je prvi strani igrač koji je izabran u Hall of Fame u Springfildu. Bio je polivalentan igrač sa sjajnim šutem i odličnom vizijom igre. Zadovoljstvo je bilo gledati ga, još veće poznavati i pričati sa njim.

Miki Berkovic
Još jedan koga sam gledao, poznavao, intervjuisao. Zapazio sam ga na juniorskom Prvenstvu Evrope u Zadru 1972. kada je Jugoslavija sa Kićanovićem i Delibašićem bila prva. Miki je bio izraziti strelac, godinama motorna snaga Makabija sa kojim je dva puta bio prvak Evrope, prvi put u Beogradu 1977. Bio je blizu odlaska u NBA, 1979. trenirao je sa Atlantom ali imao je ugovor sa Makabijem koji nije želeo da ga pusti. Vratio se kući gde je dočekan kao nacionalni heroj.

Dražen Dalipagić
Još jedan koji je bio u kampu NBA, posle Olimpijskih igara u Montrealu 1976. trenirao je sa Boston Seltiksima, izborio se za ugovor ali nije potpisao. Kasnije je pričao da bi odlaskom u NBA izgubio status amatera, ne bi više mogao da igra za reprezentaciju, a i njegova supruga je bila pred porođajem. Ostao je u Evropi, igrao u Real Madridu, bio trostruki prvak kontinenta, prvak sveta i olimpijski šampion, više nego dovoljna kompenzacija za poropuštenu priliku u NBA. Nadimak “nebeski skakač” omogućio bi mu da i u NBA ne bude statista, ali pošto nije probao ostaje samo uverenje da bi trijumfovao i u najjačoj ligi sveta jer je imao kvalitete i, što je najvažnije, fizičke karakteristike neophodne za uspeh u NBA.

Huan Antonio San Epifanio
Ne delim mišljenje mog prijatelja i kolege Rikarda Gonsalesa da bi Epi uspeo u NBA. Po mom sudu, bio je previše “nežan” za fizički veoma zahtevnu ligu. Njegova snaga bila je u šutu, imao je “laku ruku”, pogađao iz uglova terena, mogao je da istrči kontranapad ali nije bio odbrambeni igrač i nije trpeo kontakt igru. Nema sumnje da je bio sjajan strelac i, pošto je ovo izbor kolege iz Asa, prenosim ga u celosti.

Oskar Šmit
Za njega nemam dilemu, da je otišao u najboljim godinama bio bi zvezda i u NBA kao što je bio u svom Brazilu, ili u Evropi gde je proveo najveći deo sjajne karijere tokom koje je dao skoro 50.000 poena. Tačnije 49.737. Zvali su ga “Sveta ruka” jer je šutirao naizgled lako i neverovatno precizno. Za njegov trijumf u Evropi zaslužan je Bogdan Tanjević koji ga je doveo u Kazertu. Godine 1984. imao je ponudu Njujork Netsa ali je odbio garantovani ugovor da bi mogao da igraza svoj Brazil. Više puta sam razgovarao sa njim, ostavio je sjajan utisak.

Dejan Bodiroga
Nadimak Beli Medžik dovoljno govori i pleju sa 205 cm, još jednom produktu Boše Tanjevića. Sa 19 godina, na nagovor Kreše Ćosića koji je Bodirogu iz rodnog Zrenjanina odveo u Zadar, Boša je Dejana pretvorio u Trstu u najmlađeg profesionalca u Italiji. Kasnije je trijumfovao u Real Madridu, Panatinaikosu, i Barseloni, naravno i sa reprezentacijom Jugoslavije. Osvojio je tri Evrolige, tri Evrobasketa, dva Mundijala, olimpijsko srebro… Mogao je da igra na svih pet pozicija. “Imao sam ozbiljne ponude iz NBA ali odlučio sam da ostanem u Evropi i igram košarku onako kako ja volim”, objasnio je zašto nije otišao. Zahvalni smo mu na tome.

Radivoj Korać
U vreme trijufma nezaboravnog “Žućka” NBA je bila zatvorena tvrđava za igrače iz ostatka sveta. Koliko znam, ni Korać ni drugi asovi njegove generacije nisu imali ponude, niti bi mogli da odu. Druga je stvar da li bi, i kako, igrali u NBA. S obzirom na Koraćevu konstituciju i mnogo koševa iz kontakta, verujem da bi mogao da igra u NBA. Njegovih 99 poena u dresu OKK Beograda protiv Alvika u Kupu šampiona januara 1965. i dalje su individualni rekord takmičenja. Igrao je u Italiji i Belgiji i bio najbolji strelac. Jedan je od najzaslužnijih za dizanje jugoslovenske košarke od početka 60-ih godina prošlog veka.

Kliford Luik
Za ovog Amerikanca sa španskim pasošem kolega Gonsales kaže da je “verovatno najvažniji igrač u istoriji Real Madrida”. Doveo ga je Pedro Ferandiz, čuveni trener Reala. Ostao je 16 sezona, osvojio 6 titula prvaka Evrope, 14 španskih liga, 10 kupova….Bio je sjajan centar, brz, spretan, sa dobrim šutem i tajmingom za skok. Ferandiz ga je “ukrao” jer je 1962. bio pred potpisom za Nikse iz Njujorka. Pedro ga je video na nekoj probnoj utakmici u predsezoni i nagovorio da dođe u Madrid. Kasnije je igrao za reprezentaciju Španije i bio trener Reala. Još je u Madridu.

Dino Menegin
Sjajna karijera u Evropi, od 16. do 45. godine odigrao je 836 utakmica i dao 8.560 poena. Sa Varezeom je igrao deset uzastopnih finala Kupa šampiona, od kojih je pet osvojio. Sa Italijom je bio prvak Evrope 1983. Pred kraj karijere igrao je za Olimpiju Milano i Trst, a kuriozitet je da je igrao i protiv sina Andree. Atlanta ga je 1970. draftovala, ali nije želeo da proba avanturu NBA.

Kresimir Cosić
Listu zaključuje genijalni Krešo Ćosić za koga sam siguran da bi trijumfovao i u NBA. Nije imao fiziku, ali je imao znanje, retku košarkašku inteligenciju kojom je nadmudrivao snažnije rivale. Lejkersi su ga birali na draftu 1973. ali nikada, koliko znam, nije bio u ozbiljnom iskušenju da se oproba u NBA. Igrao je NCAA i bio uspešniji od mnogih koji su kasnije postali velike zvezde u NBA. Za mene je, uz Dragana Kićanovića, bio i ostao najbolji košarkaš eks-Jugoslavije.

Photo: Twitter
1 komentar
Zaboravili ste Mirzu Delibašića. Imao je sve kvalitete da igra u NBA.