Trebalo bi da je nedostižno Zvezdino vođstvo od 2-0 u finalu plej-ofa protiv Budućnosti, ali dva najbolja regionalna kluba baš u ovom finalu dokazala su da su u stanju da učine i naizgled nemoguće stvari. Kao, na primer, da povedu sa “nedostižnih” 20 poena razlike, a ubrzo da se spašavaju da protivnik ne ode na dvocifrenu prednost. Nisam ovo izmislio, baš to se dogodilo u utakmici br. 2.
Po meni, najjači utisak posle dva meča u Beogradu jeste – nervoza. To se pre svega odnosi na igrače oba tima, jer se nekako normalnim smatra da treneri svakog minuta doživljavaju nervne slomove. Međutim, igrači su pokazivali neobjašnjivu nervozu, i to u trenucima kad je trebalo da budu najmirniji. Ne, nisu se tukli međusobno nego su zajedno tukli po živcima sopstvenih navijača. Igrači Budućnosti su nervozu pokazivali tako što, ne slušajući uputstva svog trenera Milojevića, zapadnu u deficit iz koga pokušavaju da se izvuku sve većom brzopletošću i sve većim brojem grešaka. Na drugoj strani, momci trenera Radonjića su takve poklone protivnika pretvarali u vođstva koja su se činila nedostižnim, pa bi onda neobjašnjivo upadali u “crne rupe” nižući grešku za greškom i pružajući protivniku ruku da se izvuče iz provalije u koju je upao. Dakle, karakteristika ove dve utakmice su neobjašnjivi momenti nervoze kod oba tima.
Verujem da je razlog nervoze veliki ulog, a on se zove Evroliga. Mada iz Barselone stižu stalna uveravanja prvog čoveka Evrolige Đordija Bertomeua da šampion ABA lige ne ide automatski u to takmičenje, već onaj ko dobije poziv. Naravno da to unosi dodatnu nervozu, mada sam uveren da su ljudi u Barseloni toliko razumni da neće izazvati sportski rat na relaciji Beograd-Podgorica. A baš to bi se dogodilo ukoliko poziv Evrolige ne stigne na adresu prvaka, nego izbor padne na poraženog finalistu. Čak smatram da je to u ovom trenutku nemoguće, i samo u domenu teorije.
Zvezda Ognjena Dobrića
Stručnom oku brojnih trenera nije promaklo da je za obe Zvezdine pobede najzaslužnija Radonjićeva taktika maksimalno agresivne igre u odbrani na bekovima Budućnosti. To je dalo rezultate, ali je to igra koja maksimalno iscrpljuje igrače, pa su zato i padovi na napadačkoj strani bili logični. Uz to, nijednog trenutka ne sme se zaboraviti da je Crvena zvezda bila lišena pomoći Korija Voldena i Marka Jagodić-Kuridže. Obojica su starteri, a njihov učinak je nadomestio, i to obilato, Ognjen Dobrić.
Više puta smo pisali na ovom našem sajtu o Dobriću, jednom od najkorisnijih i u isto vreme najpotcenjenijih igrača u celoj ABA ligi. Ovaj 26-godišnjak je u dve finalne utakmice postigao ukupno 50 poena. Šutirao je 15 trojki a postigao četiri. Neko bi rekao – malo, ali svaka je bila krucijalna. Pogotovo ona poslednja, u 40. minutu utakmice br. 2 kojom je uzvratio na trojku Nikole Ivanovića, i vratio vođstvo na Zvezdinu stranu.

Namerno sam potencirao da Ognjen Dobrić ima 26 godina (u oktobru će napuniti 27). Predugo je on čekao svoju šansu, previše su treneri verovali u druge igrače a ne u Dobrića. Zato mi i nije bilo teško da zamislim “šta bi bilo kad bi bilo”, a inspiraciju za to mi je dao ko-urednik ovog našeg sajta, moj dragi kolega Vlada Stanković. Pišući pre nekoliko dana o startu reprezentacije Jugoslavije na legendarnom Svetskom prvenstvu u Ljubljani 1970, podsetio je da je tri godine ranije, dakle 1967, Ranko Žeravica, koji je bio trener i u Ljubljani, vodio nacionalni tim na Evropskom prvenstvu u Finskoj. Tamo je Jugoslavija zauzela razočaravajuće deveto mesto, a u timu su bili tada tinejdžeri, šestorica osamnaestogodišnjaka i devetnaestogodišnjaka: Simonović, Kapičić, Ćosić, Šolman, Plećaš i Jelovac. Zamislite: reprezentacija Jugoslavije je na Evropsko prvenstvo otišla sa šest juniora u sastavu! E – sva šestorica su bili tri godine kasnije u nacionalnom timu koji je u Ljubljani postao prvak sveta. Mada ni u Ljubljani nisu bili neki veterani, imali su 22-23 godine. Četiri godine manje nego što danas ima Ognjen Dobrić. Alo, treneri!!!
Photo: ABA