Najgore što ti se može dogoditi je da u danu kad si postao šampion Srbije u košarci u Parizu Novak Đoković trijumfuje na Rolan Garosu. Upravo to se dogodilo Crvenoj zvezdi. Cela Srbija je satima gledala Novaka, a kad je on završio malo ko je imao vremena i živaca da pokuša da na kompjuteru pronađe neki live stream iz dvorane “Aleksandar Nikolić”, ili prebaci na Arenu – ako ima taj kanal kod svog TV operatera. Tako je Zvezdina titula ostala nekako u senci Đokovićevog gren slema, uspeha koji niko ne spori niti na bilo koji način umanjuje.
Na drugoj strani, bilo je dosta onih koji bi da umanje upravo Zvezdine tri titule ove sezone. Uglavnom se sve kritike svode na jedno: slaba domaća konkurencija. Plus podsećanje na neuspehe u Evroligi, gde su crveno-beli naišli na zaista jaku konkurenciju. Ipak, i pored toga što će me mnogi sada proglasiti za zvezdaša (a oni koji me bolje poznaju znaju da to nisam) rizikovaću pa ću reći: ovo je fantastičan uspeh jednog izuzetnog i odlično vođenog tima.
Prvo, domaća konkurencija, ako se misli na Srbiju i na ovu najnoviju, treću ovosezonsku titulu, uopšte nije bila slaba. Mega je ekipa sa fizionomijom koju Crvena zvezda većinom sezone nije imala. Mega ima dva igrača koji su na putu da odu u NBA ligu, što Zvezda nema. I Mega se pred domaći plej-of pojačala reprezentativcem Draganom Milosavljevićem, bivšim reprezentativcem Milenkom Tepićem i povratnikom iz španske ACB lige Jovanom Novakom, dok je na drugoj strani Zvezda bila oslabljena neigranjem povređenih igrača (Volden, Lojd, Jagodić-Kuridža…). Velika većina dobrih poznavaoca naše košarke mogli su pred početak finalne seroje plej-ofa da vam potvrde da je favorit – Mega. Jedan čovek se nikad nije slagao sa njima. On se zove Dejan Radonjić.
Crnogorska “mašina za proizvodnju trofeja” stigla je na Mali Kalemegdan posle nekoliko neuspelih meseci Saše Obradovića. Lično mi je žao načina na koji je Obradović tretiran i kako je morao otići, mislim da je on izvanredan trener i čovek koji jednostavno u Crvenoj zvezdi nije dočekao svoje zvezdane trenerske trenutke. Činjenica je je bio onoliko kritikovan zbog igrača koje je doveo u klub, ali je takođe činjenica da Radonjić, kao njegov naslednik, nije doveo nikog. Samo se ratosiljao nekih viškova poput O’Brajena, Terija, Simanića ili Ročestija, ali su mu glavni igrači ostali “Obradovićevi” Volden i Lojd. Međutim, zasluga Dejana Radonjića je potpuno druge prirode, i nema veze sa selekcijom igrača.
Ono što je najuočljivije jeste da je neke igrače koji su tavorili u klubu vratio na glavnu scenu. To se pre svega odnosi na kapitena Branka Lazića, po meni najboljeg igrača finala plej-ofa ABA lige (setite se tih njegovih utakmica i defanzivnih rola protiv Budućnosti), kao i na Marka Simonovića. Mnogi će sada pomenuti i Ognjena Dobrića, koji je dobijao minute i šansu kod Saše Obradovića, ali je činjenica da je igrački procvetao kod Dejana Radonjića. Kolika je tu zasluga trenera, a kolika talenta koji Dobrić poseduje – druga je priča. Eno Dobrića sada u našoj reprezentaciji, i to je još jedna lepa vest.

Uz to, Radonjićev podvig sastoji se u tome što je povredama desetkovan tim doveo do tri trofeja – Kupa Radivoja Koraća, ABA i domaće Superlige. Ove sezone Crvena zvezda odigrala je čak 78 utakmica, što je na nivou američkih profesionalaca. I sve bi to bilo lepo da se ta sezone nije dešavala usred pandemije, da su brojni igrači bili bolesni, a da su se mnogi povredili jer nisu mogli adekvatno da se pripreme – upravo zbog pandemije. Radonjić nije imao previše izbora: iz ono malo karata koje su preostale u špilu izvukao je najjače i bacio ih na sto. Pogodio je, ABA ligu je odlučio Džordan Lojd a Superligu Ognjen Dobrić. Dobro, u Superligi je blistao i Lengston Hol, silom prilika starter, čovek koji je bio na ivici da ga oteraju iz kluba jer nije ispunio baš ništa što se od njega očekivalo. Eto, ispalo je da Hol ipak nešto zna košarku, da ima neko srce i samopouzdanje, i da ipak ume da se bori za dres kluba koji nosi. Mnoge je, pa i mene, prijatno iznenadio.
A navijači ko navijači, pitaju odmah – šta dalje? Posle dva domaća i jednog regionalnog trofeja apetiti su porasli, pominje se Evroliga 2021-22, Top 16, čak i fajnal for… Ja ne bih da se pravim mnogo pametan, jedino što iz ove glave mogu reći – sve te želje mogu biti ostvarene! Uz samo jedan uslov – da se sledeća evroligaška sezona igra pred navijačima. Oni su motor koji može Zvezdu popeti na naizgled neosvojive vrhove, i oni su toliko nedostajala protekle sezone. Sa navijačima, ubeđen sam, Zvezda bi imala duplo više pobeda u Evroligi. Zato sada manje pažnje obraćam špekulacijama ko odlazi, a ko će doći na Mali Kalemegdan. Više razmišljam i interesujem se u kakvom je stanju ta prokleta pandemija, kakvo je njeno zdravlje i hoće li se konačno saplesti, pasti i otići na “listu povređenih” bez nade da će se odatle ikada vratiti.
Toliko, uz iskrene čestitke.
Šhoto: KLS