Početna BLOGDrugi o nama: Srpski put do uspeha

Drugi o nama: Srpski put do uspeha

od Ivan Jevtović
13 pregleda

Jeste poznato, ali lepo je kad te drugi hvale…
Ovim rečima me je urednik Koša i moj “novinarski otac” Vlada Stanković ubedio da tekst koji je objavio italijanski dnevni list “Il Foglio” vredi prevesti našim čitaocima. Smatrao sam da je o uspesima Jokića i Djokovića, uz istovremeni podvig Djordjevića, Teodosića i Markovića u italijanskom prvenstvu, već dovoljno rečeno. Medjutim širi kontekst koji su Italijani analizirali, uz neskrivene simpatije i divljenje srpskom mentalitetu, zaista vredi preneti. Možda sam se navikao na ovakve završetke sportskih sezona posle trideset i više godina praćenja košarke, fudbala, vaterpola i odbojke na Apeninima, koji se neretko završavaju tako što uz italijanski “trikolore” na tribinama se često vijori i naša trobojka. Vlada me je podsetio da naš sportski patriotizam nije isto što i dublja analiza fenomena zvani “Srbi u sportu” u očima stranaca.
Italijanski “Foljo” (iliti List) je dnevna novina na nacionalnom nivou, posebno cenjena u intelektualnim krugovima. Ne bavi se hronikom već dubljim analizama, a tek ponekad sportom. Zato je značaj teksta, koji započinje već na naslovnoj strani, još veći.
Naslov je “SRPSKI PUT DO USPEHA”
A podnaslov: Zemlja posebnih šampiona
Šta imaju zajedničko Novak Djokovic, Nikola Jokić, Saša Djordjević, Miloš Teodosić i Stefan Marković? Dolaze iz Srbije, zemlje od nepunih sedam miliona stanovnika, koja proizvodi posebne ljude i specijalne šampione. U roku od samo nekoliko dana Nole je osvojio devetnaesti grend slem, i to u Parizu na Nadalovoj šljaci; Nikola je izabran za najboljeg igrača NBA lige na parketu Amerikanaca; Saša, Miloš i Stefan su vratili “skudeto” u Bolonju pobedama nad velikim favoritom Milanom, čak dva puta u gostima. Možda je sve ovo slučajnost i neponovljiv splet okolnosti, ali u jednom vikendu je izgledalo da je jedini put do uspeha – onaj srpski.
“Srbija je tamo gde živi i jedan Srbin” je nacionalistički slogan koji mnogo govori o narodu koji teško uspeva da bude svima simpatičan, ali je ubitačno konkretan u svemu što radi, kako nam več godinama pokazuje Siniša Mihajlović.
Vlade Divac, prvi evropski igrač koji je ostavio trag u NBA, jednom prilikom otkrio je tajnu: “Primim loptu blizu koša, fintiram crnca i on poleti. Dok je on u padu ja pogodim koš, ne moram ni da skočim. To je sve”. Rečenica koja je politički veoma nekorektna, i danas bi bila zabranjena u bilo kakvoj konverzaciji, ali oslikava i jedan arogantan stav prema zivotu.
“Taj narod zaista smatra da su centar sveta i da se sve radja i odigrava zbog njih, tako da je normalno da je ostatak sveta inferioran, i da oni treba da pokazu put napretka civilizacije svima” pisao je pre nekoliko godina u svojoj knjizi “Kako je Jugoslavija osvojila svet” novinar Serdjo Tavčar, rodjen u Opićini kod Trsta pedesetih godina u još podeljenoj pograničnoj zoni, komentator TV Kopra tokom sedamdesetih i osamdesetih, poznavalc ne samo sporta već i kompleksne balkanske istorije.
Tavčar je ovako opisivao Čačak, grad koji je tokom godina iznedrio talente poput Kićanovića i Obradovića: “Ako zamislite američke koledže koji se baziraju na strogim pravilima koja treba da rezultiraju u istovetnom tehničkom i ljudskom razvoju za sve igrače, sa sve pranjem mozga… onda je Čačak sušta suprotnost. Nije bilo dvojice igrača koji igraju na isti način, koji imaju istu tehničku postavku ili pristup utakmici. Ostavljali su im potpunu slobodu” objašnjava Tavčar.
“Srbi su oduvek bili majstori da pretvore najveći poraz u slavnu pobedu, tako da su intimno ubedjeni da su superiorni i nepobedivi” dodao je Tavčar. Pritom njegov komentar se nije odnosio na preokret Djokovića od 0-2 protiv Musettija i Cicipasa, prvi igrač kome je to uspelo dva puta tokom istog Grend slem turnira.
Kako bi se razumelo šta Srbi nose u sebi potrebno je učiti njihovu istoriju i setiti se rečenice koju često ponavljaju: “lako ćemo”. Medjutim, Djoković se ne vodi tom parolom. Ostvario se kroz velika odricanja, odstupio je od stereotipa o sprskoj krutosti, antipatičnosti, osećaju superiornosti nad drugima. On je redak Srbin koji je Hrvatima javno čestitao ulazak u finale SP u fudbalu.
“Što se Hrvata tiče, njih drugi jugoslovenski narodi smatraju punim sebe, ubedjenim da su superiorni. Ne znam da kažem da li se oni sami zaista tako osećaju. Primera radi, možemo uporediti Slovence sa Nemcima, Hrvate sa Francuzima, a nas Italijane sa Srbima” objašnjava Tavčar u drugoj knjizi. “Zlatno doba jugoslovenske košarke je bio zbir karakteristika njenih naroda: čarobnjaci Srbi koji sve mogu sa loptom, genijalci Hrvati i radilice Slovenci”.
Zamislite reprezentaciju za koju nastupaju Dražen Petrović, Djordjević, Danilovic, Bodiroga, Kukoč, Paspalj, Stojaković, Divac, Radja, Vranković…. Teško da bi izgubili protiv Amerikanaca, čak i bez Divčevih trikova. Ali to je neka druga istorija.
Danas je važna priča o srpskom putu do uspeha: onaj koji je trasirao Nole u Parizu, nastavio Jokić u Denveru gde je postao prvi MVP koji je izabran ispod 15. pozicije ma draftu (bio je 41.), a sublimirao trio u Bolonji koji je pretvorio bajku Virtusa u košarkašku priču godine u Italiji, izludevši Etorea Mesinu.
Sada na predolimpijskom turniru Italija mora da traži kartu za Tokio baš protiv Srbije na njenom terenu. Ženska reprezentacija je poražena protiv Srbije nakon što je vodila sve do minut i po pre kraja. Baš kao i Musetti protiv Djokovića.
Srpski put do uspeha je upravo to.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar