Pošto nas je sve (ili većinu) velika žalost zavila u crno, čini mi se da nije red da se oglašavamo pre prve daće, a to će biti baš evo sedam dana posle tragedije koja zadesi celu našu familiju. Skupismo se da odamo počast velikom dobrotvoru, “odista takvom čoveku”, kako kaže bankrotirani trgovac Tanasije, posle pomena pokojnom Mati, u Nušićevoj ” Ožalošćenoj porodici”. I tako se ovih dana zapomaže, kuka, leleče i jeca od tuge i bola, zbog upokojenja naših nada da ćemo na Olimpijskim igrama, osim ženske i 3×3, gledati i mušku košarkašku reprezentaciju Srbije, u našim (nerealnim, somnabulnim) razmišljanjima, već vidjenu u finalu sa, naravno, Amerikancima, koje bismo, da se Nikola Jokić posvetio lopti a ne konjima, i Bogdan dobro odmorio, prebili k’o mačke. Medjutim, neki tamo Italijani, dadoše nam više od 100 poena u sred Beograda, pa se, onako uzgred pitam, kako je to moguće, da, kada, pred odličnom publikom, koja je zdušno navijala i u neverici gledala šta se dešava na parketu, date čak 95 poena, ne pobedite? Ali, dodaje Agaton Arsić ” Što ti je čovek, bože moj! Kao da ga nije ni bilo!”, a Proka Purić priudara: ” Tako ti je to, moj Agatone! Danas jesmo, sutra nismo!”.
I onda ti Nušić zakotrlja kome(N)diju, tokom koje svašta mi saznamo i vidimo; te tako najviše za umrlim plače Prokina žena Gina, pomislio bi čovek rod najrođeniji, kad… Proka je sa pokojnikom rod PO PRVOJ ŽENI, a ova druga, kuka li kuka, i usput još mazne srebrni escajg, da bi “sačuvala uspomenu “ na preminulog, doduše ne svog, već rođaka sopstvene prethodnice u braku sa Prokom; udovica Sarka žali, i ozbiljno je gnevna što je na parastosu služio samo jedan sveštenik, pa taj bol nadomestila kradjom srebrnog budilnika, koji joj u sred “akcije” zazvoni i tako oglasi neutešnu bol za umrlim (i njegovom imovinom), a sreskog načelnika u penziji Agatona Arsića, “steg’o neki reumatizam” u obliku srebrnog poslužavnika, baš na leđima, ali vešt je A.A, nit’ će on da oda Sarku, nit’ ona njega, samo kukumavče, i pate, više u srebrnini, nego u crnini!
A kada se iščita testament, i kada shvate da su dobili šupalj nos do očiju, po pokojniku opale iz svih oružja i orudja, pljuju mu sliku (i svetli lik), i odjednom, “pa i nismo baš neki blizak rod”. Podmukli Agaton spreman je da, zbog koristi, otvoreno lažući, i mladog advokata proglasi svojim vanbračnim sinom i da ga nekako obrlati ne bi li se on oženio vanbračnom pokojnikovom ćerkom, kojoj je prepisana sva vredna imovina, a ima je ihaj, samo da bi se dokopao kuće i svega u njoj, pored, naravno, onih dućana na Terazijama.
Sve u svemu, gledam Nušića, gledam nas! Isto smo se hvalili kako su nam košarkaši najbolji na svetu, sem tih Amera, a i njih ćemo…. mada nam činjenice godinama, čak dve decenije govore gde smo na reprezentativnom nivou!
Nacija se potresla što srpskih košarkaša neće biti u Tokiju, ali se nešto ne sećam tolikog očaja kada se isto desilo i odbojkašima (kao da su tamo nečiji, a ne naši), koji su, uzgred da dodam, na 13 Evropskih prvenstava od 1995. do 2019. osvojili čak 10 medalja, od toga tri zlatne, dok su košarkaši u ovom veku bili zlatni 2001. na EP u Istanbulu, SP 2002. u Indijanapolisu, i imali srebro iz mandata Dude Ivakovića 2009, i isti takav komplet Saše Đordjevića sa kontinentalnog, Svetskog i olimpijskog turnira. Zaman kao onaj escajg što ga je, sva u suzama za preminulim (ne svojim rodjakom) ponela sa sobom Gina, ili onaj budilnik koji Sarki zazvoni baš kad ga je “sklonila” da (joj) ga neko ne uzme, a sve servirano na poslužavniku kojim Agaton leči kostobolju! Nisu se zbog odbojkaša relevantni ljudi pozivali na gostovanja po TV stanicama, niti su za novine iznosili svoja vidjenja, kao što ovih dana, povodom neuspeha košarkaša u olimpijskim kvalifikacijama vidjamo, slušamo i čitamo po medijima, bilo na papiru,ili u elektronskom obliku.
U porodici najpopularniijih ekipnih sportova, majka Srbija rodila je petoro dece – tri sina (fudbal, rukomet i vaterpolo) i dve ćerke (odbojku i košarku). Fudbal, to ti je uvek bila vucibatina, bitanga, ali je mangup, onako krivonog, crnomanjast, vole ga žene; rukomet – drugo dete uvek zanemareno, ponekad dobije neku dobru ocenu, a vaterpolo – ma sa njim mi je najlakše, najmladji je, ali je najbolji đak, sve petice, i njega ne treba posebno ni da vaspitavam, pa i kada se desi neki incident (kao recimo 2008. u Pekingu) ma dobro, dečija posla. A ćerke: e, pa ona odbojka je uvek bila bistra za matematiku, fiziku, uopšte prirodne nauke joj idu od ruke, drugačija je nekako (istina, sport bez kontakta), pametnica tatina, a košarka… to ti je šmizla, samo se šminka, ali je ljubimica, mamina mezimica. I prema njoj sva braća su bolećiva, ne daju na nju, šta god da uradi! I tu, ni to što se pokazalo da je odbojka đak generacije, najbolji student… ma ništa se ne menja.
I – šta ćemo sad? Kao i uvek, ništa. Kukaćemo kao Gina i Simka, pošto se Sarka udovica, već dovoljno isplakala za svojim pok. mužem, ali se ič neće promeniti. Jer da bi se nešto promenilo, mora se biti surovo objektivan, bolno iskren bez ostatka, nikako ne smemo sebe da lažemo (a to je baš teško), i da našu ljubimicu smatramo nevinom, dok su svi drugi krivi što ima keca k’o vrata. Ali nećemo; ona, jeste da ima braću i sestru, ali je kao jedinica, malko razmažena. Zbog nje ćemo i na zdrav zub da stavimo pozlatu, kao što to radi najpoznatiji lik iz Nušićevih komedija, Gospodja ministarka Živka Popović, za koju saznadosmo da joj je pravo ime Živana kad joj je na kućnu adresu stiglo, naručenih u posebnom zlatotisku, ni manje, ni više nego 600 vizit karti, koje će ona da podeli familiji, a Soja će svoju da udene u ram od ogledala. Kad bismo se bar pogledali i videli sebe u tom i takvom ogledalu, pa makar i sa vizit kartama zakačenim za okvir, možda bismo uočili da taj zlatan zub odavno nije modni detalj kojim se otkriva otmenost, već znak naše teške zablude da je sve što sija zlato i da je zlatu svuda mesto. Na zubima odavno nije!
Vasa Micić – najbolji igrač Evrolige, Nikola Jokić NBA lige, Teo Evrokupa, ma sve puca od najboljeg, a ovamo – čabar! Ti njihovi lični, pojedinačni uspesi, ostvareni su van srpske klupske košarke, kojom se bavi NIKO! Recimo, kako osmisliti sistem takmičenja koji bi, u okolnostima sunovrata izazvanog sukobom FIBA i Evrolige, bio najoptimalniji za razvoj igrača i igračica? Nemojte to da pitate mene, ni Acu Ostojića ni Vladu Stankovića, jer sve i da vam kažemo bilo kakve ideje, pa bile one i sasvim korektne i primenjive, nema ko to da prihvati, nešto ne vidim da se neko sekira zbog bilo čega. Ljudi kojima je u opisu posla da se bave RAZVOJEM košarkaškog sporta, postoje i ponašaju se kao mandarin Si Po Po tj. Živkin muž Sima Popović, čovek ministar, koji kao da je opsena, duh Hamletovog oca; njega vidimo tek na kraju komada, mada je ON na Vladi, a NE Živka, no kako je kod nas sve okrenuto naglavačke, važnija je ona, i ta se za sve pita. On ćuti, i na kraju samo jedva prozbori da je dao ostavku zbog Živke i njenog ludila i pomahnitalosti.
Sve se promenilo, mi i dalje živimo u prošlosti, misleći da će se sve samo od sebe udesiti, dovoljno je samo da se pojavimo, ostalo se podrazumeva.
Izgubismo li od Švajcarske u kvalifikacijama za sledeći Evrobasket? Ej, od Švajcarske, pa nismo se sa njima u skijanju ili bobu nadmetali! Mi ko Živka, zet Čeda joj više ne odgovara, ne pristaje da on takav kakav je, a jeste probisvet, bude sa njenom ćerkom u braku, i hoće svoju Daru da vrati sebi nazad, to je sada ministarska porodica, pristaje joj neka bolja prilika, kao recimo počasni konzul Nikarague. Zaboravljamo da je svaki neuspeh pokazatelj neke slabosti, kao što u laboratorijskoj analizi krvi može da se jasno uoči ima li u organizmu neke upale ili ne.
Mislimo da smo košarkaška velesila, a pogledajte ko ode u Tokio – hokejaška Češka, fudbalska i rukometna Nemačka, skijaška Slovenija, i ovi … bog ih ubio da ih ne ubije. Da vas pitam, iskreno kažite: da li znate kakav je sistem takmičenja na Olimpijskim igrama, ali odgovorite sebi sada, odmah, dok ovo čitate, ne kada pogledate na sajtu Olimpijskih igara? Promenjen je, nema više dve grupe sa po šest, već su tri grupe sa po četiri, pa prve dve ekipe iz svake grupe, plus dve bolje trećeplasirane iz grupa idu u 1/4 finale. Verovatno su se mnogi od vas iznenadili zašto je tako, ali FIBA je odlučila da pokuša da promeni sistem “nameštanja” lakših rivala u eliminacionoj fazi, to je bila osnovna ideja, barem zvanično objavljena. To šta je napravljeno sa tzv. kvalifikacionim prozorima je druga priča, no i to je potvrda promena, u ovom slučaju na gore, ali birokratija ima svoju priču, sa njima se inače teško izlazi na kraj.
A kad dodje sledeće jeseni to Prvenstvo Evrope, opet ćemo po starom, pošto sumnjam da ćemo išta naučiti, mada bih iskreno voleo da sam u debeloj zabludi. I biće ono što kaže Živka Ministarka, na kraju svog bolnog sunovrata:
“A što se vi cerekate mojoj sudbini? Ne zaboravite da sad nisam ministarka pa ne moram više da budem otmena, i onda neka vam ne bude krivo ako raspalim jezikom po vama! ‘Ajde idite kući, idite, nećete valjda do kraja da mi stajete na muku. Idite i nemojte đavo da vas odnese da me ogovarate, jer, ko zna, danas-sutra mogu ja opet biti ministarka. Samo dok se zaboravi ovo nešto malo bruke, evo mene opet, pa posle da ne budete: što nam nisi kazala. ‘Ajde ‘ajde, idite sad!…“
Photo: FIBA