Početna ISTORIJAŠta je Džordan poručio Žarku Čabarkapi

Šta je Džordan poručio Žarku Čabarkapi

od Jovana Varagić
130 pregleda

Žarko Čabarkapa, trenutno direktor za razvoj igrača u Fenerbahčeu, bio je deo jugoslovenskog tima koji se 2002. popeo na sam vrh. Talentovani krilni centar čiju su karijeru uništile povrede, prestao je sa aktivnim igranjem košarke u 26. godini, uz pokušaj povratka u 28. kada je imao kraću epizodu u podgoričkoj Budućnosti. Prvo su ga kao 17. pika 2003. godine draftovali Finiks Sansi, da bi ga potom ustupili Golden Stejt Voriorsima za koje je u sezoni 2004/05 odigrao 37, a u sezoni 2005/06. čak 61 meč. U proseku je beležio 4,3 poena i 2,1 skok.

Žarko je rođen u Zrenjaninu 21. maja 1981. godine. Igrao je na poziciji krilnog centra. Opisivali su ga kao finog i učtivog momka. Njegova karijera išla je uzlaznom putanjom, ali desila se povreda, zbog koje je nažalost morao da završi igračku karijeru. Međutim, Žarko se nije predao, on nije jedan od onih koji lako odustaju. Jer onaj ko bira da odustane znači da bira lakši put. Hrabrost znači ostati i boriti se.

Uspeo je da na drugi način ipak ostane u onome što voli. Nijedan uspeh ne dolazi tek tako i svaki uspeh propraćen je brojnim neuspesima koji se brišu i zaboravljaju kada ostvariš ono što želiš. Sam Majkl Džordan, kojeg mnogi smatraju najboljim košarkašem svih vremena, omiljeni igrač mnogima od nas pa i Žarku Čabarkapi, rekao je: “Promašio sam više od 9.000 šuteva u svojoj karijeri. Izgubio sam skoro 300 utakmica. Čak 26 puta mi je povjereno da izvedem šut koji bi donio pobjedu i promašio sam. Doživljavao sam neuspjeh za neuspjehom u svome životu i to je razlog zašto sam uspio.” Koja je poruka ovog citata? Poruka je da uspeh poništava sve i da ništa ne treba da nas obeshrabri ako imamo svoj cilj. O svojim uspesima govorio je Žarko Čabarkapa.

Žarko da li Vas je privlačio još neki sport pored košarke?

– U osnovnoj školi sam, pored košarke, aktivno igrao i rukomet za školu, međutim ubrzo sam shvatio da je košarka pravi sport za mene. Nakon prelaska u Beopetrol i Beograd, to sam i potvrdio.

Kako biste opisali svoje početke i period proveden u Proleteru i Beopetrolu?

– Kad se sad osvrnem na taj period shvatam da je taj početak u stvari i najvažniji, tu se stiče ta neverovatna ljubav koja te posle pokreće kroz celu karijeru. Ja sam imao izuzetno lepo detinjstvo u Zrenjaninu koje je bilo preokupirano košarkom, odlično društvo, i ništa nije moglo da me spreči da odem na trening. Kasnije u Beopetrolu sam imao i po tri treninga dnevno, što sa prvim timom, što sa juniorima, ali ništa mi nije teško padalo. Bio sam najmlađi u Beopetrolu i imao sam sreću da sam bio okružen neviđenim momcima koji su me od prvog dana prihvatili i nijednog trenutka se nisam osetio da ne pripadam tu.

Bili ste veoma mladi kada ste otišli da igrate u NBA. Da li je postojao neki strah od toga kako ćete se snaći tamo, da li ćete se uklopiti sa ostalim igračima i šta Vas je zapravo najviše motivisalo?

– Od kad sam počeo da igram košarku NBA je bio moj san, tako da sam u glavi bio spreman za taj korak. Bilo je straha malo u smislu kako ću se snaći u novom gradu, jezik, život, ali na terenu straha nije bilo.

Draftovali su Vas Finiks Sansi 2003. godine kao 17. pika, nakon toga prelazite u Golden Stejt Voriorse gde ste u sezoni 2005/2006 odigrali čak 61 utakmicu. Da li je odlazak u NBA ligu bio ostvarenje Vaših snova i kakve su za Vas bile te godine koje ste proveli u NBA ligi?

– Jeste, to je bilo ostvarenje sna u tom trenutku. Naravno, nisam se samo time zadovoljavao, želeo sam više. Imao sam za te četiri godine provedene tamo i uspona i padova, ali kad se podvuče neka crta nekako se sve svodi na povrede koje su dolazile u nevreme. U prvoj sezoni, posle odličnog starta desio se lom ruke, pa sam propustio zadnji deo sezone. Kasnije, posle prelaska u Golden Stejt krenuli su problemi sa leđima, operacije leđa, zbog kojih sam na kraju i morao da završim karijeru prerano.

Koji igrači u NBA su Vam bili favoriti dok ste igrali tamo i da li ima neki igrač koji Vas sada posebno fascinira?

– Svi smo odrasli gledajući Džordana, naravno i meni je bio omiljeni, ali na moju nesreću završio je karijeru godinu dana pre nego sam ja došao i nisam imao priliku da budem sa njim na istom terenu. Moj drugi omiljeni igrač u detinjstvu je bio Peni Hardavej, i imao sam tu čast da kad sam došao u Finiks sedim pored njega u svlačionici i igram sa njim u timu.

Nakon vrtoglavog uspona u karijeri, dolazi do naglog preokreta, povrede koja je dovela do završetka karijere. Kako je došlo do povrede i kako ste uspeli da se izborite sa tim?

– Bilo je teško kada sam shvatio da je to to, i da ne mogu više da se bavim košarkom. Praktično sa 26, 27 godina sam prekinuo. Imao sam još jedan pokušaj u Budućnosti ali jednostavno leđa nisu mogla da izdrže taj napor koji iziskuje profesionalni sport. Bilo je teško prihvatiti i pomiriti se sa time, ali život donosi nove izazove, a sport nas uči da nikada ne odustajemo. Prezadovoljan sam onim što sam postigao, a siguran sam da mogu još da doprinesem košarci i na druge načine.

Mislite li da Vam je u karijeri falilo više sreće i koliko uopšte smatrate sreću važnim faktorom u životu?

– Sreća jeste veoma važna u sportu i generalno u životu. U suštini ne mogu da se žalim da nisam imao sreće, imam puno drugara iz sveta košarke koji su i mnogo ranije završili karijere iz raznih razloga. Jednostavno, profesionalni sport je takav i povrede su česte.

Šta je moglo da Vas iznervira kod drugih, mislim i kod protivnika i kod Vaših saigrača?

– U principu sam osoba koja se teško iznervira i na koju ne utiču previše postupci drugih ljudi. Dešavalo se da se desi neka glupost na terenu, neko nešto pogreši, uradi suprotno od dogovora, ali to je sve sport i mi nismo roboti na terenu.

Uprkos povredi i preranom kraju igračke karijere, osvojili ste zlato na Svetskom prvenstvu 2002. godine. Možete li nam opisati atmosferu koja je tih dana vladala u timu i pre svega kakav je osećaj bio nakon onakve finalne utakmice?

– Neverovatan osećaj je bio biti u timu sa idolima na koje si se ugledao dok si bio mali. Celo to prvenstvo je bilo specifično, lošiji početak, pa onda nezaboravno  četvrtfinale sa Amerikancima, Gurovićeve trojke, finale sa Argentinom i neviđenih par minuta Dejana Bodiroge… Uvek se rado prisećam svih tih momenata i to je sigurno nešto što se ne zaboravlja.

Reprezentacija koja je u Indijanapolisu 2002. osvojila titulu prvaka sveta

Po čemu se naša reprezentacija izdvajala, to jest razlikovala od ostalih?

– U našoj reprezentaciji je vladalo neverovatno drugarstvo i zajedništvo, odlična atmosfera koja nas je dizala u teškim momentima.

Jako mladi ste se našli u timu sa Divcem, Bodirogom, Stojakovićem…koji su bili pravi košarkaški magovi, pa čak i danas su mnogima prva asocijacija kada je reč o jugoslovenskoj košarci. Kakav je osećaj igrati u istom timu sa njima, i koliko Vam je značilo kao igraču što ste se našli u istoj ekipi?

– Naravno da mi je puno značilo i da je puno uticalo i na moj košarkaški put i razvoj. U tim trenucima gledaš da što više upijaš od njih na treninzima, snimaš svaki pokret, a s druge strane da se i takmičiš sa njima i pokušaš da ih pobediš.

Da li je košarka danas manje popularna u odnosu na period kad ste Vi trenirali i čini li Vam se da se više tretira kao biznis a ne sport?

– Ne mislim da je manje popularna, ali sigurno da deca danas imaju mnogo više nekih drugih stvari koje im odvlače pažnju od sporta generalno. Mene kao malog niko nije mogao u kuću da utera, igrali smo sve žive sportove, dok danas tereni na ulicama uglavnom bivaju prazni.

A profesionalni sport postaje sve više biznis to je tačno, ali ja gledam na to kao na nešto dobro. Ne slažem se sa tim da je u Americi biznis i da tamo košarka nije dobra, nije takmičarska. Kad pogledate, u Americi su pune dvorane, neverovatan novac se vrti, igrači, klubovi, svi zarađuju… pa ko je onda u pravu, oni ili mi?

Smatrate li da danas igračima fali više emocije, timskog duha, jednostavno motivacije, jer čini se da je većini novac jedina motivacija, generalno u svakom sportu ne samo u košarci?

– Mislim da većina ne zavoli košarku na pravi način u ranom bavljenju sportom. Kasnije te ta ljubav nosi, ali naravno da će na kraju igrači gledati kako će i koliko zaraditi, jer to postaje njihov posao kao i svaki drugi.

Koji Vam je najlepši trenutak u karijeri i zašto?

– Sigurno Indijanapolis 2002, mislim da nema potrebe objašnjavati.

Za kraj, koji je životni moto Žarka Čabarkape?

– Nemam neki životni moto, jednostavno se trudim da uživam u životu i porodici, i presrećan sam što imam mogućnost da se bavim poslom koji volim.

(Izvor: ostataksveta

reprezentacija.me)

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar