Košarkaški veterani OKK Beograda… septembarski randevu… druženje kao i obično, tu, negde, oko i u blizini naše plave ,,avlije“,
Ova nesretna korona ubi nas ovih godinu i po dana. Odnela nam je mnogo dragih prijatelja bili oni sportisti – fudbaleri, rukometaši, odbojkaši, novinari, ili estradni – glumci, pevači, radio ili TV radnici, koji su itekako voleli košarku, družili se sa nama, na utakmicama davnih 50-tih i 60-tih godina, po šljaci i betonskim terenima na Kalemegdanu, na Krstu, u klonfersko-plavoj ,,Avliji“, na tašmajdanskom bazenu… A onda u večernjim satima nastavljali bi druženje na daskama – u beogradskim pozorištima poput Narodnog, JDP, Beogradskog dramskog… Male i velike scene odrađivali smo zajedno, poslednje kadrove i, što je moglo brže, preletali na kraju do fajronta na Taš, u našu ,,Poslednju šansu“ (moja malenkost je često spominje!), da ispratimo dan, da ne kažem tačnije – da dočekamo svanjivanje. Život me nekako odredio i ,,zadržao“ da se svaki dan vrtim u tom ,,začaranom korona – tašmajdanskom“ krugu.
Evo, i ovih dana ova nesreća od korone luduje, obara rekorde, odnosi nam svaki dan po nekog dragog. Ne može gore, nema joj kraja – dokle više?!

Nema ih, svakim danom odustaju, da se onako sportski pozdravimo, mahnemo, dobacimo i prebacimo ono naše, u našem stilu… Nema Zorana R, Pere K, Gage, komšije Predraga E, i Ivana B, glumčine, pa, mog OFK-ovca Petka – Ilije, Laze G – odbojka … a, uh, veliki spisak! Slava im!
A opet mi, nekoliko nas, preostalih, matorih, košarkaški već ,,zastarjelih i dotrajalih“, beogradsko plavih klonfera – metuzalema OKK Beograda: Bruno, Rico, Moma, Koki, Đura, Nenad…. u društvu smo sa košarkaškim legendama Partizana – Batom Radovićem (igrao jednu sezonu za naš OKK davne 1956.), i Nemanjom Đurićem iz Radničkog (igrali zajedno na turnejama po Italiji i Francuskoj za naš OKK). Inatimo se, ,,igramo“ i dalje našu ,košarkaško – životnu igru”, poštujući ,zvanične upute… Baš onako otvoreno, sportski, kako smo i navikli… Dok traje – traje! Generacijski gledano malo nas je ostalo, siguran sam, čak i na prostorima naše nam bivše, i za mene drage i u divnom sjećanju Ex-Yu. Ne predajemo se, volimo se, družimo se, sjećamo se – „uspomeniramo“ i redovno, početkom septembra, najavljujemo novu sezonu. U istom sastavu, dok izdržimo, dok se može… Ama, stari se, ali ne damo se, idemo do kraja!

A, gdje? Pa, kao i obično, kod našeg dobrog domaćina Neše, u njegovom i našem ,,Cafe Gioconda“, u zgradi našeg velikog prijatelja, pokojnog Milana Terzića – Barona, nekadašnje legende sportskih prenosa RTS-a, tu na ćošku kod prvog semafora… Toliko blizu naše ,,plave avlije“, ispod Tašmajdana, da se možemo loptom dobaciti, doviknuti!
Šta će biti ubuduće – ma, niko ne može da izvrača ovaj nesretni kraj krajeva korone, a opet, polako se i stari, dotle….

Kao i obično, ovaj put, razlog je druženje sa našim dragim, velikim, Slobodanom -Ricom Gordićem, pred njegov put na jedan od njegovih davno ,,životno“ izabranih letova prema Briselu i Belgiji. I, šta drugo, već – čekamo te Rico, vidimo se uskoro, oko nove godine, i opet se družimo, i družićemo se!
Sretno ti Rico, a vama veliki pozdrav od ovih matorih košarkaša za koje ste možda čuli, pa i nekad davno ih gledali. Pozdrav od vašeg Kokija.
Photo: Privatni album