Početna DOMAĆA KOŠARKAEkskluzivno: Paspalj o Dudi Ivkoviću

Ekskluzivno: Paspalj o Dudi Ivkoviću

od Aleksandar Ostojić
10 pregleda

Kapiten. To je prva asocijacija na pomen imena Žarka Paspalja. U našim sećanjima i našim srcima on će zauvek ostati kapiten. Predvodio je onu reprezentaciju koja je u epskom finalu Evropskog prvenstva 1995. u Atini pobedila Litvaniju, on je podigao taj šampionski pehar, i ta slika nikad neće izbledeti. Rado se odazvao na poziv da priča o selektoru te reprezentacije Dušanu Ivkoviću.

Gde te je zatekla vest o Dudinoj smrti, i sećaš li se šta ti je prvo prostrujalo kroz glavu kad si saznao da je umro?

– To se dogodilo rano ujutro, i saznao sam preko TV. Šta da kažem? Za neke ljude misliš da će uvek biti tu. To sam mislio i za Dudu, pa mi je vest bila šokantna. Ceo dan nisam bio svestan da se to zaista dogodilo. Znao sam da ima zdravstvene probleme, ali poznajući Dudu rekao sam sebi: OK, još jedna stvar koja može da se reši. Mislio sam da je on jedan od ljudi koji će uvek biti tu. Mi smo proveli neko vreme zajedno, rekao bih jako bitno za njega ali posebno za nas. Ma, još uvek ne mogu da se opasuljim. Još mi se nisu u glavi složile kockice kad je on u pitanju.

Jasno je koliko je to veliki gubitak za svetsku košarku. A šta si ti lično izgubio?

– Izgubio sam prijatelja. Izgubio sam čoveka koji mi je bio selektor ali, po meni, najvažnije je da je taj odnos čoveka koji je bio selektor i nas igrača kasnije prerastao u prijateljstvo. Više od svega ostalog izgubio sam velikog prijatelja.

Godinama si bio kapiten reprezentacije čiji selektor je bio Duda Ivković. Kakav je bio vaš odnos kapiten-trener, da li je on prema tebi imao neki poseban respekt?

– Pretpostavljam da je imao. U stvari, ne pretpostavljam, nego znam. On je nas toliko voleo, i iz tog odnosa trener-igrač je proizašlo jedno ogromno prijateljstvo. I ogromne emocije kad je bilo ko od nas u pitanju. Mislim da kod Dude niko nije imao specijalan status, ali samim tim što sam bio kapiten to govori o njegovom poverenju prema meni kao igraču, ali i kao prema ličnosti. I to je trajalo. Duda je došao u reprezentaciji ’88 godine, i nekako smo zajedno proživeli i naše karijere, i njegovu, sve je to bilo povezano. Proživeli, i proveli ogroman broj dana zajedno, jer je to tada tako bilo normalno. To što smo uradili i postigli kao reprezentacija, manje-više sve se zna. Ali tu ima i mnogo naših privatnih stvari koje govore da je to bilo mnogo, mnogo više od običnog odnosa trenera i igrača.

Mnogo puta sam razgovarao sa Dudom, i on je, govoreći i o najozbiljnijim temama, uvek bio spreman na šalu. Sećaš li se ti neke vesele epizode iz druženja sa njim?

– Malo je ovde prostora i vremena da ispričamo sve o tome kako se Duda šalio, o njegovim začkoljicama i kako je to bilo prihvaćeno od ostalih. Kad sa nekim provodiš tri, četiri meseca zajedno tokom godine, to je, veruj mi, ogromna količina vremena. Da bi u tom vremenu mogao da zadržiš energiju, radnu i prijateljsku, to ne može da prođe bez ogromne količine smeha. Jer smeh je bio najlekovitije sredstvo za ogroman umor i napor koji smo ulagali tokom ta četiri meseca. A najlakše je kad kasnije odeš na takmičenje. Tada znaš da ćeš tu biti desetak dana, da ćeš obaviti ono što treba. Imali smo poverenje u Dudu, i on u nas. A moram reći da smo imali i ogroman kvalitet. Ali prethodno si morao mnogo toga da podneseš. A da bi to podneo, sve je moralo biti prožeto velikom količinom humora. Koliko je to dolazilo od igrača, toliko i od Dude. On je bio velemajstor da oseti ekipu, i da reaguje na pravi način onda kad shvati da je ekipa došla do limita, da je preumorna i da treba da se opusti. On je bio majstor nad majstorima za takve situacije.

Često je iz njega progovarao onaj mangup sa Crvenog krsta. Mangup, naravno, u pozitivnom smislu.

– Ja lično mislim da, posle možda prvih godinu dana upoznavanja sa svim momcima koji su bili deo tog reprezentativnog tima, on je stekao ogromno poverenje u nas. To je velika stvar kad su na istoj relaciji trener i igrači. Normalno, sve nas je on selektirao, sve nas je on pozvao u taj tim, ali pretpostavljam da mu je jako godilo što smo sa njim, i da mu je zadatak bio znatno olakšan baš zbog tih igrača koji su bili tu. Jer, u to vreme u Jugoslaviji je bilo toliko dobrih košarkaša, ali i dobrih ljudi među njima. Oni su kroz Dudu videli i ono što ih je naučila kuća, i škola. U tom delu odnosa i poštovanja, kao i svega što smo radili – mislim da je to bio pravi recept kako treba. Kad se setim svih tih godina, i svog tog vremena provedenog zajedno, ne mogu a da se ne setim hiljada Dudinih anegdota i interesantnih priča.

Dirljive reči o Dudi uputio je Greg Popović, trener San Antonija. Jesi li ga ti upoznao sa Dudom dok si igrao u San Antoniju, ili je to neko starije poznanstvo?

– Ne mogu tačno da se setim. Možda su se oni znali i pre mene, ali nisam siguran u to. U svakom slučaju, najbitnije je da su ostali veliki prijatelji. Kad sam čuo da je Duda preminuo, ja sam u pet ujutro probudio Grega da mu saopštim tužnu vest. Inače to obično ne radim, ali, eto, imam neku slobodu kod njega za tako nešto. Bilo mu je strašno žao, i ona izjava koju je poslao je izjava prepuna emocija. Prepuna suštine značenja, a u isto vreme toliko minimalistička. Toliko je to lepo sročeno i spakovano da mogu reći da to može doći samo od čoveka kakav je Greg Popović. Njihovo prijateljstvo je trajalo dvadesetak godina, i bilo je zaista posebno. Taj odnos i poštovanje Gregov prema Dudi, i Dudin prema Gregu je bio za večito sećanje.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar