Sale Nacionale, Sale Trojka, legandarni košarkaš Aleksandar Saša Đorđević nije nastao slučajno. On je dugo pripreman projekat jedne grupe ljudi koji su ga deceniju spremali da postane to što jeste, i da hladnokrvno i spektakularno pogodi one čudesne trojke Huventudu u zadnjim sekundama u finalu Kupa šampiona 1992. godine u Istanbulu, kada je Partizan postao evropski prvak, Hrvatima na Evropskom prvenstvu 1997, ili da postigne 41 poen sjajnim Litvancima u finalu Evropskog prvenstva 1995. i donese nam zlato. I naravno, da kao vodja jedne sjajne košarkaške generacije osvoji sve što se osvojiti može u reprezentativnoj košarci. Ponos nacije.
Krajem 80-ih godina prošlog veka košarkaški trener i otac našeg junaka, gospodin Bata Đorđević, pokrenuo je sa grupom košarkaških entuzijasta projekat Mini basket – škola košarke koja je trebalo da masovno okupi mlade košarkaše i uvede ih u trening. Nosilac projekta Mini basket je bio košarkaški klub Radnički, tada jedan od boljih jugoslovenskih klubova.
Saša je igrao za Novi Beograd, i tu je početak jedne legendarne priče. Njega su nakon nekog vremena vitezovi Crvenog krsta pozvali da nastupi u njihovom kadetskom timu mističnog naziva, dostojnog jednog Artura Klarka i njegovih misterija sveta. Tim se zvao Staklene glave. Turnir je organizovala Beobanka na košarkaškim terenima na Kalemegdanu. Tim Staklene glave je bio najmladji na turniru, ali jako vešt. U finalu su se susreli sa čeličnim klincima iz Železnika, koji su svojom snagom dominirali. Zvali su se Džingis Kan. Prvo poluvreme, vitezovi majstori koji su igrali za Staklene glave demonstrirali su superiornost i veštinu kojom su nadigrali snažnijeg i starijeg protivnika. Onda su u drugom poluvremenu pružili priliku mladom Đorđeviću da se izbori sa jačima i starijima od sebe. Na žalost, iako mu je odmah pružena prilika, Sašin doprinos ekipi Staklenih glava nije bio dovoljan za osvajanje prvog mesta na turniru.
Kadetske selekcije u Radničkom Saša Djordjević je proveo igrajući na mestu drugog beka. Mesto plejmekera je bilo rezervisano za prave majstore krstaše, tako da je uz igru sa njima učio sve tajne zanata koje je kasnije demonstrirao u svojoj bogatoj karijeri. U to vreme kadeti Radničkog su bili neprikosnovena kaznena ekspedicija i Saša je mogao da oseti slast pobede i nadmoć koje imaju velike ekipe kada izadju na teren, i svojom pojavom i harizmom zbune i zalede protivnike. U kadetskim selekcijama se jako dobro i stručno radilo, išlo se na košarkaške kampove po Zlatiboru i drugim mestima i stalno se usavršavala bazična tehnika, što mu je kasnije mnogo pomoglo u karijeri. Jer, pored duhovne imao je i odličnu majstorsku školu košarkaškog zanata.
Svega toga sam se setio. Skoro je ponoć u Istanbulu, ovde u Beogradu je sat manje. Razgovaram sa Sašom Đorđevićem, legendom srpskog sporta. Trenutno je trener Fenerbahčea. A tema je – Duda Ivković.
Možda si ti jedan od najkompetentnijih ljudi da nam kažeš kakav nas je to čovek napustio?
– U oovm trenutku sve moje misli su usmerene ka Dudinoj porodici, ka njegovim sinovima i supruzi Neni. Za tim čovekom ostaje jedan veliki žal. Veliki čovek u svetu sporta. Ja sam imao čast da od njegove strane budem izabran u nekim selekcijama, i kao mlad igrač i kasnije kao stariji. Toliko je dao košarci, izuzetno sam mu zahvalan na tome. Nastavljamo njegovim stopama, i stopama njegovih kolega. Dudin odlazak je bio neočekivan, za mene istinski šok.
Tvoj i Dudin životni i profesionalni put su se u mnogome preplitali. Dok si ti učio košarku u Radničkom on je tamo učio da bude trener, kad si ti bio zvezda reprezentacije on je bio selektor, reprezentaciju ti je 2013. predao upravo on?
– Da. Sve je vezano za Crveni krst. To je jedno specifično mesto, beogradski kraj sa mnogo izuzetnih ljudi u svim sferama. Duda je bio tipičan predstavnik Crvenog krsta. I moj otac je bio odande, oni su se družili, moj otac Bata je bio veliki prijatelj pokojnog Pive, Dudinog rođenog brata. Oni su svi na Crvenom krstu odrasli, uradili su mnogo toga i uvek su ostali vezani za Radnički. Da, ukrštali su nam se putevi, ili, kako ja volim da kažem, mnogo puta smo bili u istom drsu, branili smo iste boje. Zajedno smo došli do brojnih uspeha, Sa ove distance kada gledam, sada već kao trener, mnogo bolje shvatam njegove načine rada i izbore. Shvatam bolje to kako je vodio ekipe sa jednim velikim autoritetom, ali i sa ogromnim džetlmenstvom. Imao je harizmu, bio je izuzetan komunikator, imao je stav. Svi su ga pomno slušali jer je uvek znao šta i kako da kaže, i da povede grupu ljudi koja mu je bila poverena. Imao je izuzetnu karijeru. Mnogo. mnogo medalja, i mnogo prijateljstava.
Pomenuo si taj magični Crveni krst. I ja sam vrlo dobro poznavao Dudu, često sam razgovarao sa njim. Umeo je da se šali, ali i da podvikne. Događalo se da se u njemu probudi onaj mangup sa Crvenog krsta, mangup u pozitivnim smislu. Da li si ga i ti upoznao takvog?
– Jesam, itekako. Pogotovo u nekim ranijim periodima. Autoritet se gradi na razne načine, svako oruđe ili oružje u rukama jednog stručnjaka postaje ubojitije ukoliko se iskoristi na pravi način. Tačno je znao kad i kako da nešto kaže, da podvikne, da iskoristi taj svoj personaliti prema grupi momaka koje je vodio. Mi igrači smo imali izuzetno poštovanje prema njemu, i često sam govorio da je on trebao da piše knjige o tome kako se vodi jedan klub, ili jedna reprezentacija. Imali smo sreću i da smo bili okruženi njegovim fantastičnim saradnicima. Kao generacije koje je on vodio imali smo sreću da dođemo do brojnih finala i medalja, ali istovremeno znali smo i koliko truda smo utrošili. Mi smo do 1995. bili tri godine pod embargom, malo ko se toga seća, ali on je znao svake godine da okupi reprezentativce, kakva god to selekcija bila. Okupili bi se u Solunu, igrali neke nezvanične utakmice, trenirali sa Dudom, i mislim da smo u te tri godine izgradili ono što smo kasnije uspeli da postignemo i krunišemo kao generacija. Ta tri leta su bila ključna. Nekako smo tinjali u želji da skočimo na teren i obučemo dres. Imalo smo ogromnu želju da dođemo do neke medalje, i zato je ta ’95 značajna u smislu da je došla posle tri godine teškog života za celu našu zemlju. Što se sporta tiče, to je jedinstven slučaj da su sve selekcije bile bukvalno zbrisane, a mi smo ipak na neki način uspeli da istrajemo. To je bilo Dudino vizionarsko delo!
Photo: Twitter