Početna ISTORIJASezona 1996/97: “Limenke” bacile rukavicu Partizanu

Sezona 1996/97: “Limenke” bacile rukavicu Partizanu

od Darko Bjelobaba
82 pregleda

Košarka se vratila u neke normalne tokove. Sankcije su ukinute, reprezentacija je ponovo učestvala na velikim takmičenjima, klubovi u evropskim kupovima.

Kad nam se već nije ukazala mogućnost da 1992. godine u Barseloni igramo protiv originalnog „drim tima“ četiri godine kasnije smo u Atlanti igrali protiv njegove olimpijske „kopije“. Možda su imena za nijansu bila slabija, ali kvalitetom nisu mnogo zaostajali. Srebrna medalja je bila potvrda da smo i dalje najbolja vanamerička ekipa.

Domaća liga je ponovo vraćena u klasičnu formu tako što je imala 14 klubova i igran je dvokružni sistem. Popunjena je tako što su svi članovi (njih 12) Superlige od prethodne sezone ušli u novu ligu, plus prva dva tima iz grupe A (Borac Čačak i Vojvodina)

U plej-of je išlo prvih osam timova, u četvrtfinalu i polufinalu se igralo na dve pobede s tim što se prva utakmica igrala kod slabije plasiranog tima, a finale se igralo na tri pobede po sistemu 2–2–1.

Partizan je sačuvao prošlogodišnji sastav, samo je umesto Zorana Stevanovića iz Šapca stigao Mišel Lazarević. I opet je napravljena promena trenera kao i prethodne dve godine, iako su osvajane titule. Iz BFC-a je stigao Miroslav Muta Nikolić.

Zato su u Crvenoj zvezdi bivale sve veće turbulencije. Klub su između dve sezone napustili Sretenović, Pavičević, Lisica i Gilić, a novajlije su bili Igor Perović (Radnički), Bojan Tadić (Spartak), Jovo Stanojević (Vojvodina), Zlatko Bolić (Vojvodina) i Dejan Mišković (Spartak). Zaista veliki broj promena sa dosta mladih igrača, pa je gotovo nemoguće bilo proceniti kakve su krajnje mogućnosti crveno–belih. Budućnost i BFC su zadržali manje–više iste sastave, „đetići“ su pojačali centarsku liniju time što su doveli Aleksandra Gilića (Crvena zvezda) i Marka Badžu Ivanovića (Rabotnički). Zanimljiv sastav i finansijsku stabilnost imala je Beobanka, pa samim tim i velike ambicije. Centri su bili bivši igrači Partizana koji su osvojili evropsku titulu Slaviša Koprivica i Zoran Stevanović, potpomognuti spoljnom linijom Vojkanom Benčićem, Milanom Prekovićem i Oliverom Popovićem. Tim u usponu bio je i FMP iz Železnika sa takođe dvojicom osvajača evropske krune – Mlađanom Šilobadom (Partizan) i Lukom Pavičevićem (Jugoplastika). Uz njih i Dejan Vukosavljević, Goran Bošković i Nikola Bulatović.

Borba za vrh je bila mnogo zanimljivija od one na dnu. Od samog starta pokazalo se da Vojvodina ne raspolaže kvalitetom za ravnopravnu borbu sa ostalim ekipama. Samo jedna pobeda u 26 kola, više nego skroman učinak za ekipu Mije Lopičića i Veselina Petrovića. Razlog zašto im se nije pridružila Crvena zvezda na putu u niži rang je čačanski Borac, koji je i od očajne Zvezde bio još slabiji. Iako su u svom sastavu imali prvog strelca lige Miroslava Radoševića (prosek 29,2 poena) i odličnog plejmejkera Branka Milisavljevića, Borac je ostao na skromnih sedam pobeda dovoljnih samo za pretposlednje mesto.

Ranije pomenuta Crvena zvezda uspela je da ostvari najlošiji plasman u svojoj istoriji. Naime, nikada ni pre a ni posle, do dana današnjeg crveno–beli nisu bili slabiji od ovog 12. mesta u ligi. Potresi od prethodne sezone nastavili su se i ovoj. Stariji igrači (Ilić, Trifunović, Pavlović) su sasvim podbacili, a ovi mlađi (Stanojević, Bolić, Mišković) prosto nisu bili još dovoljno dobri. Ni smena Bore Džakovića (smenjen posle drugog kola) i dolazak Mihajla Pavićevića nije mogao nešto da promeni kod letargičnih igrača.

U gornjem delu, Partizan očekivano na vrhu ali ne onako ubedljivo kako se možda mislilo. Samo pobedu manje imala je Beobanka, u kojoj su briljirali Oliver Popović i Milan Preković. A dve pobede manje od lidera imao je FMP-a iz Železnika, sa ujednačenom i vrlo kvalitetnom petorkom Pavićević, Vukosavljević, Bošković, Šilobad, Bulatović.

A da popularne „limenke“ ne misle da budu obični statisti kad je u pitanju borba za trofeje pokazaće i takmičenje za Kup Jugoslavije. Crvena zvezda je takmičenje završila još u osmini finala porazom od beogradskog Radničkog. U samoj završnici odigranoj u Nišu našle su se četiri najkvalitetnije ekipe: Partizan, Beobanka, FMP i Iva. Polufinale nije donelo neizvesne mečeve. Partizan je vrlo sigurno savladao Beobanku 73-62, zahvaljujući svom ubitačnom tandemu Berić (23 poena) i Brkić (15). U drugom polufinalnom meču FMP je bio bolji od Iva Zorke 88-76, gde je partiju sezone pružio Goran Bošković (33).

Iako je u prvenstvu oba puta slavio Partizan, u finalu se desilo veliko iznenađenje. Ne toliko zbog same pobede FMP-a, koliko zbog ubedljivosti sa kojom je taj trijumf ostvaren. „Limenke“ su ceo meč kontrolisale igru i rezultat a kad je već u 25. minutu najbolji igrač crno-belih Dejan Tomašević dobio prvo četvrtu ličnu, a onda i tehničku, kola Partizana su krenula u sunovrat. Nekoliko minuta kasnije ostali su i bez kormilara jer je Miroslav Muta Nikolić isključen zbog prigovora, i ostatak meča je bio čista rutina. Na kraju 105-92, i još jedna MVP partija Gorana Boškovića (34). FMP osvaja svoj prvi trofej i najavljuje da bi plej-of mogao biti mnogo neizvesniji nego što se očekivalo.

Duel Dejana Tomaševića (Partizan) i Mlađana Šilobada (FMP)

Četvrtfinale plej-ofa donelo je siguran prolaz u dva meča Partizanu protiv Lovćena, Beobanci protiv Mornara i FMP-u protiv Spartaka. Najviše borbe bilo je u duelu između BFC-a i Budućnosti. Tim iz Beočina je bio praktično pred gašenjem jer tamošnja fabrika cementa više nije htela da ih finansira, ali su oni rešili da skupo prodaju kožu. U prvom meču su prosto deklasirali Podgoričane sa 95-74, uz sjajne partije Topića (28) i Kuzmanovića (25). U Podgorici „labudova pesma“ Beočinaca, dva teška meča, očigledna sudijska naklonost na strani domaćina i dve pobede Budućnosti. Naročito je bio problematičan prvi meč kada su sudije u samom finišu prvo dosudile prekršaj za BFC, a posle ulaska publike na teren i gužve oko zapisničkog stola poništile svoju odluku pa su Podgoričani pobedom izborili majstoricu.

Polufinale je donelo nova uzbuđenja. U seriji između Partizana i Budućnosti prvu utakmicu u Podgorici dobila je Budućnost, iako su Beograđani tokom prvog poluvremena vodili čak sa 17 poena razlike. Ipak, domaći su u samom finišu (na čiju su regularnost trener i igrači Partizana imali dosta primedbi) bodreni od preko 6.000 svojih navijača, prokrenuli rezultat i stekli prednost pred revanš u Beogradu. Drugi meč nije doneo rezultatsku neizvesnost. Partizan je pružio jednu od najboljih partija u ovoj sezoni i potpuno nadigrao Podgoričane porazivši ih sa rekordnih 51 poenom razlike (104-53).

Treća, odlučujuća utakmica, donela je dosta nervoze ali i kvalitetne košarke. Igrači Budućnosti pružili su jak otpor šampionu, pogotovo u prvom poluvremenu kada su Marko i Aleksandar Ivanović iskoristili odsustvo Partizanovog centra Dejana Koturovića i uspostavili potpunu ravnotežu pod koševima. Ipak, opterećeni brojnim ličnim grešakama, Podgoričani padaju u drugom delu i zasluženo su doživeli poraz.

Drugi finalista je tim FMP Železnika koji je u trećem odlučujućem meču savladao Beobanku 87-78. Uz najboljeg igrača FMP-a Gorana Bošković (19) odličnu partiju pružio je i Dejan Vukosavljević (16) čime su „limenke“ posle osvajanja Kupa ostvarili još jedan veliki uspeh.

U finalu igranom na tri dobijene utakmice Partizan nije dozvolio iznenađenje. FMP se borio, slavio čak u drugom susretu sa 82-76, ali više od toga nisu mogli. Oslonjeni praktično samo na četvoricu igrača – Gorana Boškovića, Nikolu Bulatovića, Mlađana Šilobada i Luku Pavićevića, nisu uspeli da izdrže učestali ritam utakmica. S druge strane, najbolji igrač crno-belih Miroslav Berić odigrao je najbolje kad je bilo najpotrebnije i osma po redu titula zasluženo je pripala Partizanu.

Takmičenje u Evropi je te sezone bilo nešto uspešnije za naše klubove. Najdalje je dogurao Partizan igrajući u Evroligi. Iako je čitavo takmičenje bio na ivici ispadanja, Partizan se na kraju našao na korak od prolaska među osam najboljih. U prvom krugu se dosta mučio, posle poraza na domaćem terenu od Kaha San Fernanda trener Muta Nikolić je ponudio ostavku koja je ipak odbijena. Pobedama u poslednja tri meča crno-beli su osvojili drugo mesto u grupi sa bilansom od šest pobeda i četiri poraza.

U drugoj fazi došlo je dugo očekivanog, ali u tom trenutku neželjenog duela sa jednom hrvatskom ekipom. Zbog još nalektrisane situacije u odnosima između dve države odlučeno je da se mečevi igraju na neutalnom terenu. Protiv Kroacija Osiguranja (nekadašnja Jugoplastika) igralo se u Pezaru i Solunu. Zanimljivo da su oba meča dobili Splićani, ali da je u dalje takmičenje opet kao drugi u grupi prošao Partizan. U osmini finala protivnik mu je bio Olimpijakos koga je trenirao (nažalost, nedavno preminuli) Duda Ivković, a igrali su Fasulas, Sigalas, Velp, Tarlać… Partizan je imao prednost domaćeg terena ali je izgubio prvi meč u Beogradu. A onda senzacionalna pobeda u Pireju 61-60, i velika šansa za prolaz dalje. No, kvalitet je bio na strani Grka i on je došao do punog izražaja u trećem meču u kojem su zasluženo slavili 74-69. O kakvom je kvalitetnom timu reč kazuje i činjenica da su na kraju te sezone postali i šampioni Evrope.

Još je jedini zapažen rezultat ostvarila Beobanka. U Kupu Koraća je stigla do osmine finala i tamo bila zaustavljena od Arisa u dva meča. Posle poraza od 12 poena u Solunu razlika nije dostignuta u revanšu, pobedili su sa devet poena viška – nedovoljno za prolaz dalje.

Zanimljivo je napomenuti da u onoj sveopštoj konfuziji u Crvenoj zvezdi još su i dovedena dva Amerikanca, Smit i Stjuart, koji su mogli da igraju samo u Kupu Koraća. Iako je Smit odigrao sasvim zadovoljavajuće to nije doprinelo Zvezdinom boljem rezultatu (ispali su u 1/16 finala od PAOKA – Predrag Stojaković sjajan kod Grka 26 i 21 poen).

Zanimljiva situacija se desila kad je u pitanju učešće u evropskim takmičenjima za sledeću sezonu. Iako su zauzeli 12. odnosno 14. (poslednje) mesto, sledeće sezone u Kupu Koraća igraće Crvena zvezda i Vojvodina. Novosađani su se na taj način spasli i od ispadanja, fuzionisali se sa BFC koji se ugasio, a Mornar je svoje mesto „ustupio“ Crvenoj zvezdi jer finansijski nije mogao da se konsoliduje i uzme učešće. I tako je Zvezda koja je na „mala vrata“ ušla na kraju, ispostaviće se, mogla čak i da osvoji taj cenjeni evropski trofej.

Photo:Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar