Nova sezona 1997. počela je na talasu još jednog reprezentativnog uspeha. Odbranili smo titulu evropskog šampiona u Barseloni. U sastavu su bila petorica igrača iz domaće lige – Radošević (Borac), Berić i Tomašević (Partizan), Bulatović (FMP) i Topić (BFC), što je svedočilo o njenom neospornom kvalitetu.
Još ove te liga je imala 14 timova, a od sledeće taj broj će biti smanjen na 12. Fuzijom BFC i Vojvodine u odnosu na prethodnu sezonu iz lige je ispao samo čačanski Borac, a novajlije su dva beogradska tima – Beopetrol i OKK Beograd. Sistem plej-ofa ostao je isti, četvrtfinale i polufinale se igralo na dve dobijene utakmice, s tim da se prva igra kod slabije plasiranog tima. Finale se igralo na tri dobijena meča po sistemu 2-2-1.
Trostruki uzastopni šampion Partizan ostao je u pauzi između dve sezone bez Miroslava Berića, Dejana Koturovića i Dragoljuba Vidačića, a stigli su Vladimir Đokić (Spartak) i Miroslav Radošević (Borac). Činilo se da je tim ipak za nijansu slabiji nego prošle godine. Na drugoj strani, Crvena zvezda je bila rešena da joj se prethodna sezona nikako ne ponovi. Nebojša Ilić je prerano završio karijeru, a otišli su Goran Karadžić, Bojan Tadić, Mirko Pavlović i Aleksandar Trifunović. Novajlije su bili Vojkan Benčić (Beobanka), Milenko Topić (BFC), Vladimir Kuzmanović (BFC), Oliver Popović (Beobanka) i Željko Topalović (BFC). Nije bilo sumnje da su crveno–beli znatno jači nego sezonu pre, a da li su i dovoljno jaki za najviša postignuća bilo je teško prognozirati.
Budućnost je zadržala isti tim, samo je umesto Dragana Vukčevića stigao Stevan Peković. U FMP je umesto jednog Crnogorca stigao drugi, igru će umesto Luke Pavićevića organizovati Dejan Radonjić. Beobanka je ostala bez Benčića, Koprivice i Olivera Popovića, a došli su Luka Pavićević i Mlađan Šilobad (obojica iz FMP-a).
Regularni deo sezone rešavan je u trouglu Partizan – Budućnost – Crvena zvezda. Svi su u pobedama imali međusobni odnos 1-1, ali je Zvezda doživela nekoliko neočekivanih poraza od na papiru slabijih timova pa je završila na trećem mestu. Iz lige su zbog smanjenja broja timova u narednoj sezoni ispadala četiri tima.
Prvi deo prvenstva obeležio je prekid derbija između Crvene zvezde i Partizana nepuna dva minuta pre kraja. Partizan je vodio 77-69 kada je došlo do nereda. Na teren su bačene baklje i petarde, Izbila je tuča sa policijom, sa strane gde su bili Zvezdini navijači ispaljena je raketa koja je pogodila jednog gledaoca na suprotnoj strani i slomila mu ruku. Posle su, naravno, svi skidali odgovornost sa sebe. Dosta kontraverzi izazvala je odluka komesara Lige Radomira Šapera da se utakmica registruje postignutim rezultatom, i da Zvezdi ne bude oduzet bod.
Došlo je i do previranja u košakaškom savezu. Sa čela KSJ smenjen je Nebojša Čović, a na njegovo mesto postavljen je Dragoslav Ražnatović.
Prilično brzo postalo je jasno da će u niži rang Mornar, Vojvodina i Borovica, dok se za četvrtog putnika borba vodila do poslednjeg kola. Na kraju je između OKK Beograda i Spartaka odlučivala međusobna koš razlika, i zbog samo jednoj poena „klonferi“ su završili u Prvoj B ligi! Nažalost, nekadašnji višestruki šampion posle ovog ispadanja više nije uspeo da se oporavi, i njegovi povremeni bljeskovi i povratak u viši rang je bio samo incident, a ne pravilo.
Na četvrtfinalnim turnirima za Kup Jugoslavije Budućnost je eliminisala Crvenu zvezdu pogotkom Šćepanovića u poslednjim trenucima meča, Partizan je izbacio Spartak, Iva Zorka je bila bolja od FMP Železnika a Beobanka od Lovćena. Žrebom su se već u polufinalu ukrstila dva favorita, Partizan i Budućnost. Potpuno zasluženo trijumfovali su Podgoričani 89-82 i plasirali se u finale. Tamo ih je čekala Beobanka, koja je u drugom polufinalu eliminisala Ivu iz Šapca. Finale je donelo tešku borbu u kojem se bolje snašla Budućnost i pobedila sa 78-71. Na taj način tim iz Crne Gore osvojio je drugi Kup Jugoslavije.
U četvrtfinalu plej-ofa favoriti su opravdali očekivanja. Partizan je rutinski u dva meča izbacio beogradski Radnički. Isto tako ubedljiva bila je i Budućnost protiv Beobanke. Crvena zvezda se mučila na uvek neugodnom Cetinju, ali je na kraju ipak savladala Lovćen pre svega zahvaljujući Topiću (26 poena) i Stanojeviću (25). Revanš je već bio formalnost. Jedini „brejk“ je napravio FMP koji je posle sigurne pobede u Železniku slavio i u Šapcu protiv Ive 76-73. Prevagu je doneo odlični centarski dvojac Nikola Jestratijević (24) i Nikola Bulatović (19).
U polufinale Partizan i Budućnost su ušli kao favoriti. No, kad je FMP slavio u prvom duelu na svom terenu protiv Partizana 91-81 zazvonila su zvona za uzbunu kod crno-belih. Bio je to tek treći poraz Partizana u 29 ligaških mečeva, prosto nisu naučili da gube. Otud nervoza u revanšu, ali ipak na kraju pobeda akuelnog šampiona 71-62. Iskustvo Tomaševića (18) i Radoševića (15) u finišu meča je donelo prevagu. U trećem duelu novi hladan tuš za igrače i navijače Partizana. Nikola Bulatović (19) i Goran Bošković (17) bili su najzaslužniji za neočekivanu pobedu FMP-a 71-67 i plasman u finale.
I u drugoj polufinalnoj seriji iznenađenje. U prvom meču u Beogradu sigurna pobeda crveno-belih 70-61, najviše zahvaljujući briljantnom Jovi Stanojeviću (20) i odličnoj roli Vlade Kuzmanovića (15). Kod „đetića“ usamljeni Vlado Šćepanović (23) bez prave podrške saigrača. A onda pravi podvig Crvene zvezde u Podgorici, fenomenalni Milenko Topić (28) i pobeda 86-84 za neočekivani plasman u finale.

I tako se desilo finale u koje niko nije verovao. Koliko su utakmice bile tvrde i odigrane u grču pokazuje podatak da na prve tri utakmice nijedna ekipa nije uspela da postigne više od 68 poena.
Prvi duel je obeležio sjajnom partijom Milenko Topić (24), dok je kod FMP-a jedini zapažen bio Goran Bošković (15). Veoma tvrda i nervozna utakmica u kojoj su dominirale čvrste odbrane. Rezultat sve najbolje govori, 63-56 za crveno-bele.
U drugom meču FMP se revanširao pobedom 68-65. Istakli su se Jestratijević (15), Radonjić i Bulatović (po 14) kod pobednika, a Jovo Stanojević (16) kod poraženih. Još jedna utakmica na mali broj poena u kojoj su se ovaj put bolje snašli gosti i odneli pobedu. Ovaj poraz je koštao mesta prvog trenera Vladislava Lučića, koji je smenjen a kormilo je preuzeo Mihailo Pavićević.
Veoma često treći meč ume da bude presudan u ovakvim serijama. Zvezda je uspela da vrati brejk u Železniku u jednom ponovo tvrdom i neizvesnom meču, i pobedom 67-63 dođe na korak od osvajanja šampionske titule. Ovaj put je zablistao mladi Igor Rakočević, velika nada crveno-belih. Kod domaćih jedini dvocifreni je bio Jestratijević (14).
I onda u krajnje neizvesnom meču, u najefikasnijem meču u seriji, Crvena zvezda je pobedila 77-76. Opet je blistao Milenko Topić (27) uz veliku podršku bekovskog tandema Rakočević (16) i Bolić (15). Titulu je osvojio tim koji je promenio četiri trenera u sezoni što je verovatno jedinstveni fenomen. Sezonu na klupu Crvene zvezde počeo je Mihajlo Pavićević (pred sam početak prvenstva oboleo od žutice), pa ga je zamenio Ranko Žeravica (ostvario 12 uzastopnih pobeda, bez poraza), pa se vratio na mesto sportskog direktora a iz Amerike stiže Tom Ludvig, a posle njega Vladislav Lučić koji crveno-bele dovodi u finale. A onda posle poraza u drugom meču finalne serije na klupu se ponovo vraća Mihajlo Pavićević (sećate se, on je započeo sezonu) i u tandemu sa Borom Džakovićem ostvaruje dve pobede u Železniku, i donose Crvenoj zvezdi 15. titulu prvaka. Titulu posle koje će uslediti 16 godina suše. Benčić, Perović, Rakočević, Bolić, Popović, Kuzmanović, Topić, Mišković, Stanojević i Topalović su desetorica igrača čija će imena biti zauvek zapamćena.
Najzad, 1997-98, posle ukidanja sankcija jedna uspešna sezona naših klubova u evropskim takmičenjima. Partizan je opet igrao Evroligu, i sa iskustvom prethodnog igranja i ambicije su bile veće. Prvi krug grupne faze završio je sa bilansom od tri pobede i dva poraza, što se moglo smatrati zadovoljavajućim rezultatom. Kad je pobeđen Ulker u gostima praktično je bio obezbeđen prolaz u drugu fazu. I umesto da rasterećeni pruže još bolje partije došlo je do neočekivanog pada. A sve je počelo onim čuvenim porazom od Barselone kada je legenda kluba Aleksandar Đorđević bez imalo sažaljenja utrpao svom bivšem timu 39 poena. Crno-beli su prvu rundu završili sa još tri poraza, tako da su se jedva provukli u drugu fazu sa bilansom 4–6. Tu je naročito bio bolan poraz od Kindera iz Bolonje (49-74) koga je predvodio još jedan bivši as Partizana – Predrag Danilović.
U drugom krugu sa još tri tima najveće iskušenje su bili stari rivali iz bivše države – zagrebačka Cibona. U prvom meču pred 6.500 izgleda da su crno-beli teže podneli pritisak i doživeli su zaslužen poraz 70-78. Koliko je tada još bila atmosfera „uvrnuta“ svedoči i video zapis iz Ciboninog autobusa kada su svi igrači zagrebačkog tima skočili na jedinog crnoputog Amerikanca u sastavu Čakija Etkinsa, i skandirali mu „Čaki ustašo“. Nedavno se čulo da je u avionu trener Aco Petrović radio sklekove. Posle još dva poraza (ukupno sedam uzastopnih) kap je prelila čašu pa je Miroslav Nikolić smenjen, a za novog šefa stručnog štaba postavljen je Milovan Kime Bogojević. Pobedama u poslednja dva kola, od kojih je naročito vredna ona protiv Timsistema iz Bolonje za koji su igrali Dominik Vilkins i Gregor Fućka, Partizan uspeva da se provuče kao četvrti iz grupe u osminu finala.
Tamo ih je čekao branilac titule evropskog prvaka Olimpijakos iz Pireja. Partizan pravi podvig i slavi u prvom meču u gostima 78-74. Odlična partija celog tima, Drobnjak (16), Brkić i Tomašević (oba po 14), Đokić i Čubrilo (po 13). To je bila prilika koja se ne propušta. Dali su sve od sebe i „naši“ Milan Tomić i Dušan Vukčević, grčka legenda Panajotis Fasulas plus još dvojica Amerikanaca, ali im nije bilo spasa. Fantastičnom partijom u drugom delu koji je dobio sa 15 poena razlike za konačnih 72-60, Partizan je bio na korak od Fajnal fora. Ali se morao još izbaciti slavni CSKA pun ruskih reprezentativaca. Crno-beli koriste što su imali prednost domaćeg terena i na oba duela na svom parketu sigurno slave sa 87-72 i 89-77, što im donosi ukupnu pobedu sa 2-1 i prolaz na završni turnir.
Fajnal for (u Barseloni) se ipak pokazao kao, u tom trenutku, preveliki zalogaj za Partizan. Ako se nečim mogu pohvaliti onda je to da su izbacili branioca titule, a da su ispali od novih šampiona Evrope. Kinder sa Danilovićem, Zoranom Savićem i Rašom Nesterovićem je bio druga galaksija za crno-bele. No, ovaj treći Fajnal for na kojem Partizan učestvuje postaje nedostižan domaći zadatak za ostale srpske klubove.
Lep uspeh postigla je i Beobanka u Eurokupu gde je stigla do četvrtfinala. Žalgiris sa nizom litvanskih reprezentativaca i Franjom Arapović je bio bolji u oba meča.
Jedno od najzanimljivijih putešestvija Evropom u svojoj istoriji imala je Crvena zvezda. S obzirom na nešto slabiju konkurenciju u Kupu Koraća, i kvalitet Zvezdinog tima, očekivanja su bila velika. A koliko i realna – trebalo je tek proveriti. Kroz grupu su crveno-beli lagano prošli kao prvi, a jedini poraz je doživljen od Peristerija čije su glavne vedete bili Milan Gurović i Marko Jarić.
U 1/16 finala čekala ih je nezgodna Sijena prepuna Amerikanaca. Neprijatan poraz u gostima od 9 poena razlike, a onda u revanšu najbolja partija sezone Dejana Miškovića (19) i siguran prolaz dalje. Zanimljivo da je pred revanš sa Sijenom smenjen američki stručnjak Tom Ludvig posle nepuna dva meseca na klupi Crvene zvezde. Nije se snašao pa su se crveno-beli odlučili za proverenu opciju – Vladislava Lučića. U osmini finala sledila je Darušafaka, i dve pobede sa plus pet i plus četiri. U četvrtfinalu gotovo rutinski prolaz protiv još jedne turske ekipa Kombasana.
U polufinalu Crvena zvezda je odigrala možda i najbolju utakmicu sezone. Pred 7.000 navijača u hali „Pionir“ demoliran je nimalo naivan sastav francuskog Šolea. Veterani Majkl Rej Ričardson (43 godine) i Stefan Ostrovski (36 godina) bili su nemoćni protiv crveno-bele mašine. Francuzi su razmontirani sa 81-49, odličan je po ko zna koji put u sezoni Milenko Topić sa 19 poena i 5 skokova. Revanš je trebao da bude samo formalnost a završilo se sa upozoravajućim porazom od 74-96.
Duel sa Mešom iz Verone bio je Zvezdino peto evropsko finale, prvo posle 14 godina, i prilika za drugi trofej. Fantastično drugo poluvreme u Veroni 36-25, dovoljno za preokret i pobedu od 6 poena razlike. Kod Zvezde briljantna spoljna linija Bolić (18), Rakočević (17) i Popović (14). Revanš se činio kao obična formalnost. Pun „Pionir“ je bio spreman za trofej i veliko slavlje. Ražanj je bio tu, ali igrači Meša ipak nisu bili zečevi. Pogotovo omaleni plej Juzolinjo za koga Zvezdini igrači nisu imali rešenja. Kad mu se priključio i Dela Vekija bilo je jasno da nema ništa od Zvezdinog slavlja. Meš je pobedio 73-64. Bilo je to poslednje Zvezdino evropsko finale, a samo će još Hemofarm od naših ekipa 2001. godine igrati u finalu Kupa Koraća.
Photo: Twitter