Ove godine smo bili uskraćeni da zajedno uživo proslavimo 100 godina od osnivanja Sportskog društva Radnički. Čitajući u novinama pokušaje da se opiše deo tog perioda, došlo mi je da za 50-70 godina prošlog veka, period našeg oddrastanja intezivnog druženja na i van košarkaškog terena, napišem svoja sećanja.
„Što ja počeh, ti produži“ – slobodno dodajte i dopunite da bi dobili potpuniju sliku o tim vremenima naše mladosti.
Pošto sam već napisao hronologiju mog života za moje najbliže da im ostavim, šta im je najstariji u užoj familiji radio i kroz šta je prošao, koristio sam neke delove i uklopio u sećanja – dešavanja u gimnaziji i na košarkaškom poligonu KK Radnički.
Kao što znate, svi mi rođeni tridesetih i četrdesetih godina 20. veka rasli smo, pogotovu posle završetka Drugog svetskog rata, u nemaštini i oskudici hrane, mada je bila zdrava „organska“ 100 posto. Zemlja je bila okružena „neprijateljima“ izložena pritiscima sa istoka na ivici odbrambenog rata. Nismo bili opterećeni, nismo se plašili, mladi smo bili i okrenuti igri – raznim sportskim aktivnostima u blizini i oko naših kuća na rašćišenim placevima srušenih objekata, po ceo dan osim odlaska u škole.
Vrlo rano smo se opredelili za fudbal, košarku, odbojku i druge sportove i postali aktivni članovi klubova u blizini mesta stanovanja. Pored ruskih filmova ’48 godine počeli su da pristižu američki filmovi, a još značajnije stigli su Unrini paketi hrane (žuti sir, trumanova jaja u prahu i prve čokolade).
Bata i drugovi
Rasli smo sa drugarima sa kojima smo se bavili raznim sportovima, neki su postali reprezentativci, a većina je završila visoke škole. Sa drugarima iz kraja, Bulbuder-Lion-Crveni krst, počeli smo sa krpenjačama, preskakanjem zidova, trčanjem, bacanjem kamena sa ramena, mačevanjem, a deo nas je završio u FK Hajduku sa Liona. Sećam se da su Stipić, braća Marjanović, Radulović, Rogić i Arizanović, pobedili čuvene Partizanove bebe sa 3:2 (moj brat Bata Đorđević je povremeno igrao na levom krilu).
Bili smo „akcijaši“, dve godine kampovali u Košutnjaku, ravnali terene za Beogradski sajam. Mesec dana udarničkog rada, mesec dana letovanja na moru, Mlini kod Cavtata, sledeće godine Ulcinj, gde smo plivali, igrali vaterpolo i trule kobile na Velikoj plaži.
Sa Liona smo se preselili na Crveni krst gde su nas dočekali Saki Prelević, braća Ivković, Sija Nikolić, a uzeli pod svoje Bora Cenić, kasnije Ranko Žeravica.
Iz letnjih prepodnevnih individualnih treninga, besomučnih basketa i šutiranja na koš, uz aktivne popodnevne treninge, izrasli su državni reprezentativci, Sija, Neca, Ražanj, Miško (Bojović i Čermak) i Bata, Piva, Pljaka i Duda budući treneri reprezentativnih selekcija Partizana, Radničkog, Zvezde, OKK Beograda i drugih košarkaških timova u zemlji i inostranstvu.
Bata i Vladan Marković su nastavili da stvarju novu generaciju košarkaških reprezentativaca. Piva je Batine i Vladanove juniore Jarića, Damnjanovića i Ivkovića, predvođenim iskusnim Ražnatovićem, posle ispadanja Radničkog iz Prve lige, prošetao preko leta kroz Drugu ligu, vratio tim u Prvu i osvojio Prvenstvo Jugoslavije u košarci.
Danas je nezamisliv takav ambijent i druženje koje je dalo toliko vrhunskih sportista, trenera, kao i sportskih radnika.
Bata je verovatno naša svakodnevna letnja druženja na Radničkom i kampovanje u Ovčar banji kasnije zamenio sa prvim košarkaškim kampom na Zlatiboru.
Na olimpijadi u Moskvi su tri glavna trenera reprezentacija bili: u košarci jedino zlato – Ranko Žeravica, Piva Ivković i Bata Đorđević pomoćnici, u odbojci Laza Grozdanović i u rukometu Jezda Stanković, naši stariji drugari sa Krsta i Liona.
Bata je ostao sa njima i o njegovom radu će drugi nastaviti bolje i detaljinije od mene, dok sam ja otišao drugim putem.
Rat se završio. Naši drugovi sa kojima smo se oko kuća na Bulevaru igrali po ceo dan, sem kad smo odlazili u školu, bili su: braća Tatalović – Nena i Braca, Marjanović – Kika i Mika, Ilbašić – Djoka i Sveta, Stipić – Nikola i Branko, Dilke i Neša. Od Liona do ulice Čede Mijatovića su bila tri prazna placa koja smo sa dvorištima koristili za mali fudbal i druge atletske alternativne igre. Razišli smo se posle druge godine treniranja u Hajduku sa Liona. Bata je otišao u Radnički, a ja sa Vladom Bondarčukom u DIF, odakle smo se posle jesenjeg semestra košarke kod Ace Nikolića pridružili Bati u Radničkom kod Bore Cenića. Neki od drugara sa Liona sa kojima smo igrali fudbal, prvo sa krpenjačama a kasnije u Hajduku postali su poznati prvoligaški fudbaleri, kao Nikola i Branko Stipić, Kika i Mika kao i Neša.
Polaskom u gimnaziju, Šestu i Sedmu, skupilo se društvo od Cvetkove do Đeram pijace sa padina Zvezdare i od Crvenog krsta, ulice Vojislava Ilića do Gospodara Vučića i dalje.
Posle jednogodišnjeg upoznavanja i druženja nas stotinu smo otišli na radnu akciju mesec dana, posle još mesec dana na more. Ponovili smo isto sledećeg letnjeg raspusta gde smo fizički i psihički izrasli, stekli radne navike u svakodnevnom radu i druženju, takmičili se ko više može da bi bio proglašen za „Udarnika dana“ koji će dići zastavu pri jutarnjem skupu uz sto akcijaša koji su pevali „Internacionalu“.

Tu smo za ceo život naučili šta je „Kolektiv“.
Petnaestak nas je po povratku nastavila da trenira košarku, a još 50-ak su se vraćali svom izabranom sportu. Nisu nam bile potrebne bolje pripreme za sportske i životne aktivnosti. Bili smo spremni, a poznavali smo se u dušu koju smo unosili u kolektivno delanje. Drugovali smo u gimnaziji i u Radničkom.
Na časovima fizičkog vaspitanja u školskoj dovrani, u dvorištu i na sportskom terenu u nastavku, svakodnevno smo igrali fudbal, košarku, odbojku, rukomet. Batin razred (pretežno muški) i moj (pretežno ženski) zajedno smo imali časove fizičkog vaspitanja. Profesor Badža Živković bi samo podelio lopte za različite sportove, i otišao da šeta sa Verom, učenicom lepoticom iz mog razreda.
Po podne i uveče košarkaši su odlazili na trening kod Bore Cenića i Ranka Žeravice, a ostali u svoje klubove, npr. Zoran Petrović u Jugoslaviju, odbojkaški klub sa kojim je bio prvak države i reprezentativac. Isto je sa Željom bio Ljuba Bojić. Paja Radulović za OFK trenirao i igrao Prvu ligu fudbal, Dragan Janković golman u Hajduku i odbojkaš u Zvezdi, što znači da smo se po ceo dan bavili sportom i svi bili vrlo dobri učenici. Naše razredne starešine Ružica Skendžić i profesor Tošić su nam pomagali i bez pogovora nas puštali sa popodnevne nastave na utakmice i putovanja. Bili su svesni da čine dobro, i ponosni što smo za uzvrat bili dobri učenici.
Bata, Saki Prelević, ja i ostali kao i naše drugarice košarkašice Milica Radovanović, Kića i druge, u organizaciji Radničkog 1957. odlazimo na pripreme – letovanje u Ovčar banju. One su već sa Rankom osvojile 2. mesto seniorskog prvenstva Jugoslavije, zatim 1957. su bile četvrte, 1958 – druge, 1959 ponovo druge,60-2, da bi 1961. i 1962. sa Cigom Vasojevićem kao trenerom osvojile dva prvenstva Jugoslavije, a 1963. sa Vovom Ivanovim bile su treće. Najzad, sa Borom Cenićem su naredne četiri godine bile prvakinje države.

Bata, Saki, Piva, Pljaka, Neca su 1957. ispali iz Prve lige da bi se 1958. vratili pobedom nad Rabotničkim u Skoplju. Na toj utakmici pridružili smo se – Zvonko, Ražanj, ja, Vlada, Bane i Skenja. Pošto smo osvojili drugo mesto na juniorskom prvenstvu Jugoslavije, a sa Rankom smo u maju 1959. igrali prolećno prvenstvo Jugoslavije, posle čega sam samo trenirao sa njima dok nisam završio fakultet, i zaposlio se u Energoprojektu.
Bata, Neca Đurić i ostali su nastavili prvoligaška takmičenja, i jedne godine su gostovali, imali turneju po Italiji, i bili su oduševljeni. Bata je doneo novine gde je pisalo da je bio najbolji i najbrži „đokatore“ na jednoj utakmici.
Od prvog oktobra 1964. ne samo sa Batom, već sa većinom sam prestao da se družim. Posao, brak, tereni, preseljenje supruge Mire i mene u sobicu tri sa tri u ulici Spase Garde, i fizički nas je odvojilo.
Naredne dve godine posao, terenisanje i druženje je svedeno na dolaske Vlade i Peše, sa ili bez devojaka, kod kumice i kuma u našu sobicu, a pred odlazak u vojsku 1966. kao i kad smo se useljavali pomogli su nam da se preselimo u suterensku sobu pet sa pet. Oni su se već tada bavili molerisanjem te su bili nezaobilazna pomoć pri svim našim sledećim preseljenjima.
Bata je studirao DIF sa svojim budućim kumom Mašom, i upoznao je Mimu. Sećam se kad je doveo prvi put, tada već kao svoju devojku kod roditelja gde smo živeli i Mira i ja. Bila je pozitivna atmosfera, Mira je smo tada upoznali buduću snajku. Došla je skromna, mlada devojka, ali je plenila sportskom pojavom i uzdržanim, malo povučenim ponašanjem u razgovoru.
„Bata i drugari“ su napisani pred njegov 80. rođendan, a nastavio sam za vreme pojave i trajanja korone i pošto sam napisao „da nisam mogao da zamislim bolje društvo za odrastanje“ nadam se da malo privatnih događaja otvara nastavak detaljnije o KK Radničkom.
Košarkaška selekcija pri S. D. Radnički osnovana je posle Drugog svetskog rata.

Pamtim dva otvorena košarkaška terena od crvene šljake, od zida prema školi do zida prema dvorištu iz ulici Starca Vujadina. Rekonstruisani su na jedan asfaltni sa tribinama sa strane, slično današnjim, i visokim tribinama iza koševa koje su služile samo za nabijanje kondicije. Administrativne prostorije, ulaz je bio sa gornje strane, i dve sobe, poslednje, su bile košarkaške. Ostale su, kao i terene, koristili odbojkaši i rukometaši, dok su bokseri i rvači trenirali u dvorani unutar glavne zgrade gde su bile i svlačionice i tuševi. U gornjoj dvorani zimi smo i mi trenirali.
Vukota Ćetković je bio predsednik i glavni sponzor košarkaša, inače je bio generalni direktor preduzeća Automobilsko Beograd, i sve naše aktivnosti su bile njegova „roditeljska“ briga. Bez njega finansijski ne bi opstali. Za sve selekcije treniranje je bilo potpuno besplatno, kao što je i naše školovanje i studiranje takođe bilo besplatno.
Ranko Žeravica je bio igrač i trener seniorki. Kao igrač bio je brzanjac – trčao je kontre ili prodirao kroz reket i polagao lopte u koš. Od seniorki je postupno stvarao buduće prvakinje Jugoslavije. Bora Cenić je trenirao juniore, Ciga Vasojević juniorke. „Katica za sve“ je bio Lole Antić koji je radio sve što danas radi desetak ljudi za košarkaški tim, i još više – ako je falio četvrti za basket on je uskakao, vraćao je šuterima lopte, individaulano radio sa centrima, pokazivao im vic finte i uvek nasmejan i zadovoljan. Posvetio nam svo svoje vreme i dao dušu na dlanu.
Naši roditelji su brinuli isključivo i samo o našoj ishrani. Čak su bili oslobođeni troškova našeg oblačenja, izlaska i džeparca, o čemu ću malo kasnije.
Seniorke naše drugarice, devojke i buduće životne saputnice Boska Pešić, Milica Radovanović, Ljubica Radulović, Biljana Nešić za 12 godina bile su četiri puta druge po jednom četvrte i treće, i šest puta prvakinje Jugoslavije. Najbolje su bile kad su pridošle Nada Jovičić, Jelica Kalenić, Zaga Simić, Mira Miloradović, sestre Matić, Rada Đurić, pa još Spomenka Milojević, sestre Ćurulić (Dragica i Zorica), Slavenka Ćurić, Biljana Džekić i druge. Trinaest stalnih reprezentativki zemlje koja je imala oko 18 miliona stanovnika! Na tronu su zamenile Crvenu zvezdu, a Crveni krst – Vračar i Zvezdaru, preselili su na košarkaško igralište Radničkog. Od 1956–1967. godine Mica Radovanović je bila nosilac igre i košgeterka sa izvanrednim skok-šutom iz svih pozicija, trčanjem u kontru, prodorima kroz reket. Kada je otišla u Francusku 1967, Zaga i Jelica su nastavile timskom igrom da osvajaju prvenstva. Naravno, ne manje zasluge imale su sve reprezentativke kao i sve ostale izvanredne klupske igračice. Posebno njihovi stvaraoci – Ranko Žeravica, Ciga Vasojević i Bora Cenić, uz „Papa Vukotu“ i „Katicu za sve“ Loleta.

Bata, Bane Skenja, Pljaka. Fale Piva i Saki.
Paralelno sa rastom igre seniorki, juniori su sa Borom Cenićem bili tri godine najbolji u Srbiji, a 1958. i vicešampioni Jugoslavije. Ranko i Bora su praktikovali zajedničke treninge, te smo jedni drugima kroz igru doprineli mnogo toga. One nama košarkaške finese, a mi njih terali da fizički ojačaju.
Seniori KK Radničkog su do 1956. igrali Srpsku ligu i bili su nekoliko puta blizu ulaska u Prvu ligu Jugoslavije, gde su 1957. ušli i odmah ispali. Po broju odigranih utakmica Dragoljub Pljakić (84), Miroslav Pešić (65), Marko Popović (38), Mita Reljin (36), Vladan Marković (26), Srđan Krsmanović, Rade Kopčalić i Miodrag Sija Nikiolić (17), Ranko Žeravica, Cviki i Rodin (11) su bili nosioci igre. Dolaskom Nece Đurića (89), Slobodana Ivkovića (54), Bate Đorđevića (74), Aleksandra Prelevića (125), kojima smo se pridružili Vlada Bondarčuk (31), Predrag Đorđević (2), Dragoslav Ražnatović (275), Dragan Skendžić (9), Bane Kovačević (6) i ja, uspeli smo odmah u novembru 1958. u Skoplju da pobedimo Rabotnički i da ostanemo u Prvoj ligi. Pamtim Pivinu provokaciju posle utakmice: „Šta je mungosi, moraćete da putujete u Beograd da gledate Prvu ligu“. Gomila je krenula i pretukla bi nas da Neca nije slomio pivsku flašu i stao ispred nas i zaustavio razjarene navijače.
U maju je počelo prvenstvo. Druga utakmica sa Crvenom zvezdom je bila za mene poslednja prvenstvena i prijateljska utakmica, jer sam bez dogovora sa Rankom položio (ponelo me) svih šest ispita na prvoj godini Rudarsko-geološkog fakulteta i usledilo je – „Ja na tebe ne mogu više da računam, iduće godine ćeš opet da nas ostaviš, možeš da treniraš“. Što sam i uradio bez pogovora do 1964. kad sam diplomirao i zaposlio se u Energoprojektu.
Na Crvenom krstu su tada odrastali i postajali reprezentativci u još jednom sportu – odbojci. Braća Grozdanović, Sava i Laza, braća Bojić, braća Ćihović i braća Popović koji su sa Železničarem i Crvenom zvezdom osvajali prvenstva Jugoslavije, plus Zoran Petrović, braća Uzelac sa OK Jugoslavije koji su inicijalno podigli jugoslovensku odbojku ka evropskom i svetskom uspehu. Sa njima smo se družili a zajednička su nam bila putovanja do Trsta i Venecije preko kojih smo sebi obezbeđivali određenu dobit, i finansijski oslobodili roditelje troškova oblačenja i izlazaka, pa i prve vespe su stigle na Lion i Krst.

No, da se vratim košarci. Pored reprezentativki, Radnički je pod rukovodstvom trenera juniora Bore Cenića i Ranka Žeravice (seniora), jugoslovenskoj košarci podario praktično prvu postavu reprezentacije Neca, Sija, Ražanj i Miško Čermak su sa Gedžom Koraćem, Ricom Gordićem, Batom Radovićem započeli pobednički uspon, uz Ivu Daneua, Josipa Đerđu, Krešu Ćosića, Vladimira Cvetkovića, Ducija Simovonića, Skansija i Plećaša osvojili evropska, svetska i olimpijska zlata i srebra od 1960-1970. godine.
Neca je bio u Zvezdi neperspektivan, a u Radničkom i reprezentaciji nezamenljiv centar. Bora Cenić je svakodnevno individualno radio sa njim, kod Ranka je igrao svih 40 minuta, i da je Sija ostao Radnički bi se pridružio seniorkama i osvojio, uz Ražnja, Sakija i druge, možda i dva-tri prvenstva umesto OKK Beograda. Neca je sa Gedžom Koraćem i Ivom Daneuom obeležio, bio nosilac, prva postava uz Gordića i Siju od 1960-1967. godine.
Igrala je reprezentacija pod rukovodstvom Ace Nikolića jaku odbranu (Neca i Rica), brzi kontranapad (Gedža), skokšut sa distance – Sija i Daneu, a posebno iznenađujuće za protivnika bila je improvizacija. Ta reprezentacija je osvojilia najviša odličja i podigla jugoslovensku košarku u sam vrh evropske i svetske košarke, i budućim generacijama je zadala nivo igre ispod koga je sve drugo neuspeh. Ražanj (1962) i Miško (1963) su se pridružili Siji i Neci. Od Olimpijade u Meksiku, zajedno sa Cveletom, obeležili su i bili su nosioci igre sve do 1970, a Miško je dao ozbiljan doprinos osvajanju Svetskog prvenstva u Ljubljani 1970. i završio reprezentativnu karijeru u Minhenu na Olimpijadi 1972. Umesto medalje, osvojili su peto mesto zbog afere doping igrača Portorika.
Iako sam pratio i dalje na TV nastupe i kasnije reprezentativce Jarića, Marovića, Ivkovića i Damnjanovića, neko drugi će, nadam se, nastaviti, mada su njih stvorili kao juniore Vladan Marković i Bata Đorđević, a Piva Ivković sklopio i uigrao uz Ražnja (Miško Čermak je prešao u Partizan). Igrali su „trči i pucaj“, najatraktivniju košarku, lepšu i od Sijinog i Gedžinog OKK Beograda i od Ćosinog i Đerđinog Zadra, jer su sva petorica podjednako učestvovali u realizaciji uspešnih šuteva i rezultatski pobeđivali lako i atraktivno.
Ranka moram da označim kao najproduktivnijeg trenera tokom dvadesetak godina. Prvo je sa seniorkama, a posle sa seniorima, prenosio i donosio najslavnije uspehe Radničkog i reprezentacija Jugoslavije.
Njemu uz rame je Bora Cenić trenirajući kao juniore Siju, Ražnja i Miška, Dudu posebno individualno radio sa Necom, a i svi ostali prvoligaški košarkaši Radničkog su kod njega stasali i preuzimao ih je Ranko. Mnogi od njih su nastavili usavršavanje kao košarkaški treneri: Bata Đorđević, Piva i Duda Ivković su doneli vrhunske razultate sa klubovima i reprezentacijama u zemlji i inostranstvu.
O Pivi i Dudi nema smisla da pišem jer je Lale u svojoj knjizi „Čuburci i Krstaši“ to bajkovito opisao. Pa i o Mrki, mogu samo da dodam da je Papa Vukotu zamenio u Radničkom i da je u mom prisustvu za pet minuta obezbedio novac za trofej Beograda.

Čuče: Banka, Zvonko, Buca, Skenja i Bane
Od 1994. do 1997. Beograd je bio košarkaški centar Evrope na zadovoljstvo svojih građana i Srbije pod sankcijama. Ništa bez „Krstaša“, a sve je počelo od Vukote, Ranka, Bore, Loleta, Cige, Mite i drugara kojima je Radnički bio centar sveta, i zato još jednom ne mogu da zamislim bolje “društvo za odrastanje“. Tako smo mi rasli i razvijali se od ’45 godine prošlog veka, uz radne akcije, obavezno služenje vojnog roka, besplatno školovanje i studiranje, i bavljenje sportom, postali radno odgovorni i kolektivno posvećeni nosioci života u Jugoslaviji.
(Nastaviće se)
Photo: Privatni album