Igrali smo prijateljsku trening-utakmicu u dvorani starog DIF-a sa Crvenom zvezdom. Njihova bekovska postava Mića Belić i Paja Adler, centar Vićentijević, krilo Uvalin. Kod nas Vlada Bondarčuk i Predrag Buca Đorđević, bekovi, centar Ražnatović, krilo Skendžić. Egal igra do pred kraj, svi smo dali po par koševa, Ražanj je prelomio, izludeo je Viću fintom na jednu stranu i brzim vraćanjem i polaganjem odozdo u koš.
Prvenstvenu utakmicu smo takođe dobili i na Kalemegdanu. Tada smo Skenja i ja kontrama i šutevima iz daljine iznervirali Bracu Alagića, njihovog trenera, i pomoćnog trenera nervoznog Branu Kontića, a Mića je dostojanstveno podneo poraz i čestitao mi s osmehom, te je naše rivalstvo prešlo u prijateljstvo do kraja života.
Dušanovačka Sloboda, sa braćom Milutinović, Ganovićem i Milićevićem, su bili dostojni protivnici, bili su fizički jači, ali trener Zdravko Kubat je redovno čestitao pobedu našem Bori Ceniću, a Gane je bio ljut, pa je u Energoprojektu okretao glavu, kao ne vidi me. Dok je Đorđe Milićević kao i Mića sportski podnosio poraze i još se rado viđamo.
Posle osvajanja prvenstva Srbije u Sremskoj Mitrovici, gde su košarkaši iz Bora iako četvrti postali naši fanovi i prijatelji, jedan od njih se založio da u leto 1964, kad sam tražio posao u Majdanpeku pa u Boru, i odveo me kod generalnog direktora, ali nije uspeo da me zaposli i produži mi košarkašku karijeru.
Kao prvak Srbije, Radnički je organizovao prvenstvo Jugoslavije za juniore 1958. godine. Olimpija i mi smo lako pobedili po dve utakmice, i u finalu odigrali smo, verovatno psihički opterećeni, lošu utakmicu koju je odlučio Logar preciznim šutevima iz daljine. Kod nas Đoka centar očajan u odbrani, mi ostali nedovoljno borbeni, Ražanj razočaravajuće neprecizan, propustili smo priliku da budemo prvi tim Radničkog prvak Jugoslavije. Seniorke su već bile druge a seniori su te godine ispali iz Prve lige, ali sa nama petoricom iz juniorske ekipe, pobedom nad Rabotničkim u Skoplju, zadržali su prvoligaški status.
Ranko Žeravica, Bora Cenić i Ciga Vasojević su najzaslužniji ne samo za uspehe KK Radničkog, već i za uspehe reprezentacije Jugoslavije od 1955 – 1970. godine. Stvorili su 13 reprezentativki i četiri reprezentativaca Međutim, mora da se istakne da su od njihovih igrača uz njih stasali treneri koji su nastavili njihovim putem.
Piva, Bata, Neca, Pljaka, Vladan, Mića i, kao kruna i šlag na tortu – Duda. Nadam se da će Mrka, Dugi ili Ražanj da napišu nastavak njihovog rada i stvaranje Pivine generacije koja je i seniore dovela na tron muške košarke u Jugoslaviji. A sa reprezentacijom nastavila da igra ključnu ulogu u Evropi i svetu.
Pored četvoro ključnih, moram da spomenem Sakija Prelevića koji je posle duge sportske karijere postao sekretar košarkaške selekcije, da bi do penzije bio generalni sekretar SD Radnički. On i Pljaka su bili zafrkanti, Pivu i Batu, pa i ostale su stalno čačkali, neki su se nervirali a drugi su uzvraćali tako da je uvek bilo pozitivno, vedro i nasmejano raspoloženje. Mlađi Prelević, kao mlađi brat reprezentativke Branke, donosio je na žureve, koji su održavani uglavnom kod Vlade Rusa, male singl ploče, tek pristigle iz Italije, kao i „superga“ patike koje nije skidao, te smo mu zavideli jer smo svi mi igrali u nekim belim „borovo“ patikama, a Piva je igrao i bos. Jednom smo prešli kod Pive na matine žurku, i taman se stvorilo prijatno raspoloženje kad je ušao Perkan, otac, iznenađen, i povišenim tonom reče: „Kakav je ovo skup besprizornih tipova?“ Jedan po jedan smo prolazili izlazeći napolje, a zadnji Aca Đavo je dobio i šut u zadnjicu, njega Perkan nije mogao da smisli.
Često smo Bata, Saki, Piva i ja upadali nepozvani na žureve, naravno ploče su odobrovoljile iznenađene parove. Momci su nas popreko gledali a devojke su parile oči gledajući Pivu – Jesenjina i Batu – Rudolfa, dok smo se Saki i ja kao šatro izvinjavali i opuštali društvo domaćih. Pa kad su čuli „O Kerol“ i „Uhvati zvezdu u padu“, svi su slušajući najnovije hitove uživali.
Za mene su leta 1957/58/59 bila kreščendo našeg druženja i finale odrastanja, a definitivno 1960. i 1961. su bile tihi razlaz. A posle ženidbe 1962. okrenuo sam se završetku studija i samo sam trenirao do zaposlenja 1964.

Pored uspešnih sportista već sam spomenuo neke od naših drugarica koje su bile i naše devojke, pa je normalno došlo i do brakova i stvaranja porodica, takođe veoma uspešnih. Boska Pešić je već bila udata kad je osvajala druga mesta i postala šampion. Mita i Vukica Reljin su se zabavljali igrajući košarku, a iz braka je rođena Milena, najbolja ritmička gimnastičarka Jugoslavije. Zorica i Pljaka su prošli isti put, Zaga i Ranko Žeravica, Beba i Ciga Vasojević su pored podizanja sve višeg i višeg nivoa igre svojih timova i reprezentacija, podigli i sinove.
Zaga je u Španiji osvajala prvenstva kao trener. Mica je prilikom našeg kampovanja u Ovčar banji upoznala Daču (bio je u društvu muzički raspoloženih Kragujevčana, budućih „Sedmorice mladih“ Ljube i Veska a kasnije sa mnom studirao) i provela život sa njim uz dvoje dece.
Bilo je prekida uspešno započete reprezentativne karijere jer se Nada udala za odbojkaša i glumca Debu. Takođe je bilo i prekida zabavljanja Kiće i Peše, ali je Sovra uveo Kiću u srećan brak. Dve prelepe devojke su došle da treniraju košarku, Bora je pitao ko će da radi individualno sa njima, Vlada i Ražanj su prihvatili i Maca je usrećila Ražnja za ceo život. Bilo je pokušaja da se kroz zabavljanje dovede prerspektivna košarkašica u Radnički. Mlađi Peša je pokušao da Daru Šaranović dovede. Odveo je u Zvezdu neki fudbaler, a mislim i da se udala za njega. Bilo je tu užih druženja: Saki, Bata, Džige, Neša, pa Neca, Piva i sestre Matić, Vlada, mlađi Peša i ja, Mica, Kića i Četka, Ražanj, Proka, Banga i Mrka, ali smo svi uz mnoge glumce, odbojkaše i druge prijatelje sa Krsta, Liona, Bulbudera Čubure i Kalenića imali centar zajedničkog druženja, košarkaški teren u ulici Žarka Zrenanjina ispod Crvenog krsta, a iznad Đeram pijace.

Nijedan letnji dan nije mogao da prođe da se nismo okupili od osam ujutru. Pristizali smo Vlada i ja, i odmah igrali ajnc, spavači su pristizali do deset. Bata i Saki sa Liona, Mrka, Ražanj i Proka od pijace Kalenić, Sija i Ljuba sa Krsta, Pljaka i Džige sa Bulevara, Jagićevci Aca, Moša i Mića, a u sred basketa i druženja na tribine uskočio bi preko zida Aca Đavo iz svog dvorišta iz Starca Vujadina, Piva Ivković, još krmeljiv, seo bi na gelender gledajući nas, i podizao pogled da vidi gde su mu visokoletači golubovi. Oko 13 sati bi se rastali da bi popodne i predveče dolazili kod Ranka na treninge, i obavezno sa devojkama završavali u „Orašcu“, a kasnije redovno skoro svake večeri su nas čekali Saki i Boba sa Džigijem i Cecom u „Starcu Vujadinu“, i tako dve-tri godine.
Jednom u tri meseca smo putovali u šoping u Trst i Veneciju u malim grupama, ali i celi timovi odbojkaši Železničara. Pa i Ciga Vasojević je vodio ceo podmladak, kao na utakmicu protiv Poncijane.

Imali smo sreće u toj trange-frange trgovini, pa smo ponekad otišli i do Temišvara da finaliziramo posao. Beograd se snadbevao, komisioni su bili puni čarapa, marama, šuškavaca, farmerki, bukle bluza i druge robe. Sve u svemu, bilo je kratko a slatko i privremeno pomogli smo roditeljima kao što sam već napisao, oblačili smo se i imali za život u društvu i za izlaske.
Dok je većina nastavila da igra košarku, neki su po završetku fakulteta zamenili radom u privredi. Stariji doktor Pešić anestezijom, Mrka i mlađi Pešić građevinom, Srđa mašinstvom, Kića je bio konzervator, Buca se bavio inženjerskom geologijom, Vlada, Mića i Pljaka trgovinom… Stariji Peša nam je otvorio prolaz u bolnisu „Dragiša Mišović“, Mrka je gradio prugu Beograd – Bar, Kića u Muzeju grada restauracije slika, ja sam locirao nuklearnu elektranu, mladi Peša zgradu Politike i Toranj na Avali, Srđa podigao Fabriku vagona u Smederevskoj Palanci, a i drugi su uspešno radili.
Kao što vidite, nismo vas izneverili iako ste nam falili. Polako smo se uklapali i dokazivali u privrednim delatnostima, pa i preuzimali liderske pozicije. „Mrka je mogao da postane reprezentativac“ kaže u svojoj knjizi „Čuburci i Krstaši“ Pivin drug iz razreda Lale – advokat (pored njega na košarkaše događaje su dolazili kasnije poznati beogradski advokati – Kastratović, Tapušković, Šešlija, Toma Fila, Miša Stanojević, sudija Perović). A ja dodajem – ne samo Mrka. Bio je to lični izbor, svako je izabrao svoj put. Recimo, Duda je paralelno gradio trenersku karijeru i završio Rudarsko-geološki fakultet. Izabrao je što mu je srcu bilo milije i nije pogrešio. Nije pogrešio ni kolega Milun, pored reprezentativne karijere postao je profesor na našem fakultetu.
Tu negde od sredine šezdesetih svako je radio za šta se opredelio, i razdvojile su nas obaveze, da bi se leta 1973. ponovo skupila većina sa suprugama i decom u Baškim vodama i Baškom polju gde smo na poziv braće došli i Duda i ja. Tu smo, pored 30-ak zaljubljenika u košarku, dobili svedočanstva Saveza organizacija za fizičku kulturu Srbije kojim nam se priznaje pravo rada u košarkašim organizacijama u svojstvu trenera. Aca, Ranko, Piva i Bata su bili organizatori. Aca je praktično sa Necom i drugim reprezentativcima na košarkaškom terenu demonstrirao igru u odbrani i napadu, a ostali bi uz profesora Hajnela bili predavači. Petnaest dana smo pre podne slušali predavanja, a popodne imali praktični rad, dok su Zaga, Mira i druge supruge sa decom uživale na plaži. Pozvao sam po povratku Ranka Žeravicu, kao predsednika, da polažem ispit na šta mi je on odgovorio: „Položio si, jer si kod Bore i mene deset godina trenirao“.
Neposredno posle sam porodično otišao na dve godine u Libiju gde sam radio na izgradnji tri zemljane brane u sklopu meliorativnog sistema Vadi Kamu Homs, sto kilometara udaljenom od Tripolija. Nas 20-ak samaca i porodica bili smo smešteni u centru gradića na samoj obali Mediterana, u novosagrađenoj petospratnici. A 1974. Piva je došao na tri meseca da radi sa košarkaškom reprezentacijom Libije. Pozvao sam ga da petkom dolazi u Homs da se družimo, bio je oduševljen našim smeštajem, društvom, večernim sedeljkama na krovnoj terasi petospratnice, jelom koje smo svi spremali i donosili, pićem koje smo sami pravili.
Crno vino od crnog grožđa, i rakija od suvih šljiva iz drvenih sanduka. Posebno je bio oduševljen Leptis magnom – najočuvanijim Rimskim gradom na severu Afrike. Drugog petka smo ga odveli na ušće reke Vadi Kam koja teče samo 800 metara do mora, uzvodno teče podzemno, gde smo se kupali. Uđeš u slatku vodu da bi posle par metara plivao u slanoj morskoj vodi, vratiš se nazad, izađeš i ne treba ti tuširanje. Pecali smo na bosanski način, zemljaci iz Bosne su nas naučili – napravi se lopta od hleba, omota se 12-15 udica na struni i zabaci blinkerom na sredinu reke, i pri izvlačenju uhvati se 5-6 velikih i ostatah sitnih riba. Nas trojica smo nahvatali 5-6 kila riba, žene su odmah čistile, pa bipo povratku ispržile i donele na terasu dve tepsije krupnih i sitnih reš pečenih riba. Neću zaboraviti nikad krupne plave oči Pive, zapanjene i nasmejane…
Braća Pešić, kao sinovi učitelja, načitani, produhovljeni, rečiti. Stariji Džon odmereniji izuzetno radan u košarci na studijama i u životu kao doktor anesteziolog. Prvi štos-vic u košarci sam video kad je loptu ostavio između kolena a podigao naglo ruke, na šta je Marko Popović (kasnije doktor nauke i profesor na Prirodno matematičnom fakuletu) skočio da ga blokira, a Džon ga je zaobišao, dao koš sa ozbiljnom facom, kao da je dao najobičniji koš iz koraka.
Mlađi Džon junior – Peša, je paralelno studirao na Akademiji umetnosti i radio u timu arhitekata Laleta Janjića i Uglješe Bogunovića (kumovali su mu na venčanju) na projektovanju i izgradnji zgrade Politike i Avalskog tornja, a kasnije do penzije radio kao scenograf na RTS (serija „Sivi dom“ i mnoge druge). Ipak, za društvo na Radničkom mislim da pored mnogobrojnih smicalica i štosova po meni, sa Pivom sam o tome pričao, složio se, zapamćen je po izreci „u svakom poslu, pa i igri, pre svega na prvom mestu, najvažnija je organizacija, bez dobre organizacije nema uspeha“.
Uveren sam da su se Ranko, Lole, Bora, Ciga, Piva, Bata, Pljaka, Skendža, Mića i Duda rukovodili ovom sentencom, i zato su bili 20 godina i duže najbolji treneri u Jugoslaviji i Evropi, pa i u svetu. Zato je KK Radnički obeležio beogradsku košarku stvaranjem vrhunskih košarkaša i košarkašica i vrhunskih trenera. Bila je to lokomotiva tadašnje košarke, a bogatiji klubovi poput OKK Beograda, Partizana i Zvezde odvodili su najperspektivnije košarkaše, pa i trenere kasnije. A iz najsiromašnijeg Železničara izrodile su se najbolje sudije: Jakšić, Belošević, Radović, Oberkmežević i drugi.

Jedini profesor Ciga Vasojević (završio DIF) je stvarao trenirajući juniorke, buduće prvotimke i reprezentativke, i osvojio u naletu („Io sono vento“ – sam ga pozdravljao pri susretima na Ponte Rosu u Trstu) dva prvenstva Jugoslavije sa seniorkama Radničkog, i prešao u Zvezdu. Bio je prvi motivator trener – non stop se kretao i pričom i gestikulacijama terao košarkašice da igraju sve bolje i bolje. Napravio je i velike uspehe sa reprezentacijom, nastavljujući da uspešno radi u Italiji. To se nastavilo kroz školu trenera, vrhunskih stvaraoca mladih košarkaša u Radničkom – kroz nju su prošli Božidar Maljković, Dule Vujošević (hvatao beleške na Rankovim treninzima), Boško Đokić i Žarko Vučurović .
Prijatelji, pre nedelju dana sam Bori pročitao tekst i pitao da li dozvoljava da to stavim u „sećanja“. Dozvolio je.
Imali smo u to vreme (do 13. januara 2021.) legendu Radničkog i jugoslovenske košarke Boru Cenića. Bez njegovog rudarskog, svakodnevnog rada, posvećenosti početnim koracima budućih košarkaša i košarkašica, strpljivog i studioznog podizanja njihovog kvaliteta igre, stvarajući i predavajući Ranku izuzetno spremne fizički i psihički igrače za seniorsku košarku, i Aci za preprezentaciju, a preko svojih igrača budućih trenera Bate, Pive i Dude, ne bi bilo novih generacija.
Da nije bilo njega ne bi bilo ni nas, jer “umetnički i sportski dar klija u mekoj sredini nežnih duša, a raste i stasava u vojničkoj čvrstini discipline i reda u svakodnevnom radu“ – izreka profesora dr Vladete Jerotića koja objašnjava našu povezanost i uspehe koje smo postigli.
Neverovatan je taj „Krstaški krug“. Rodili su se, rasli, ugradili deo svoje mladosti pa i zrelog doba i podigli do svetskih visina dva najatraktivnija sporta – košarku i odbojku, pa i druge.
I znajte da vaši naslednici idu vašim stopama. „Preko vas su za Srbiju, tada Jugoslaviju, čuli oni koji nisu znali na kom kontinentu se nalazi naša mala, iskrvavljena ali ponosna zemlja“ – Dobrica Ćosić iz knjige „Pisma sa dvostrukim dnom“.
Aci Nikoliću i RankU Žeravici su za sve što su uradili u klupskoj i reprezentativnoj košarci posvećene sportske dvorane. Mislim da buduća dvorana na Krstu treba da nosi Borino ime, jer bez njegovog inicijalnog učinka teško da bi bilo budućih uspeha. Reći ćete – i drugi su doprineli svojim radom i uspesima. Pa dobro, predlažem da bude „Bora i drugovi“. Nastavićete: pa Ciga i Piva od trenera, Neca najbolji igrač, Ražanj najduže igrao, ili Mica ubedljivo najbolja košarkašica Radničkog”… Ali niko nije istrenirao četiri reprezentativaca, osvojio četiri prvenstava sa košarkašicama i posredno inicirao tri vrhunska trenera osim Bore Cenića, i proveo 20 godina neprekidno, svakodnevno i pre i popodne trenirajući juniore i seniorke. I još dva puta u životu je razočarao baku i deku, koji su ga odgajili, upisao je prvi put sa Rankom a drugi put sa mnom i Dačom Rudarsko-geološki fakulet. Dok smo učili kod njega, baka i deka su bili zadovoljni i stalno nas nutkali. On je konstanto razmišljao koju fintu treba da nauči Necu, kako da podigne igru juniora i seniorki, i nastavio da radi ono što najviše voli i u čemu je već imao vrhunske rezultate. I nije pogrešio, postigao je još više uspeha.
Hvala vam za druženje, iskreno ne mogu da zamislim bolje društvo za odrastanje, nikad se kasnije nije ni približno ponovilo, sem u najužem porodičnom okruženju.
Predrag Buca Đorđević

* Predrag Buca Đorđević, rođen 21. juna 1940. u Leskovcu, Srbija
Na Rudarsko-geološkom fakultetu diplomirao 1964.
Stručni ispit položio 1972.
Svedočanstvo košarkaški trener 1973. Poseban stručni ispit za rad u spoljnoj trgovini 1980.
Kao specijalista za inžinjersku geologiju od 1964–1979. radio u Energoprojektu na istraživanju, izradi projekta i nadozoru na izvođenju hidrotehničkih objekata – brana i akumulacija: Kaolos – Irak, Mratinje i Otilovići – Crna Gora, hidrosistema Vadi Kam – Libija, Ibar – Lepenac – Gazivode, Vlasotince, Veternica, Čifuk Đerma, Podpeć u Srbiji kao i na izradi Studije najpovoljnijih lokacija za nuklearnu elektranu (Krško) u celoj SR Jugoslaviji.
Kao predstavnik Brodomerkura iz Splita od 1979-1991 radio na zastupanju Ingersoll Randa – Milano na prodaji opreme za građevinarstvo, rudarstvo i mašinsku industriju.
Do 1995. bio na Berzi rada odakle jeotišao u privremenu, nestarosnu penziju.
Od 1995. do 2002. saradnik u advokatskoj kancelariji M. Stanojević – G. Došen za nekretnine.
Živi u porodičnoj kući sa suprugom Mirjanom, sinom Ivanom, snajom Biserkom i unucima Tijanom i Filipom u Beogradu, ul. Mlade Bosne br. 34, 064/ 687 11 06
Od otkaza 1991. dobijao naknadu u visini plate u BM, dok je u septembru 1993 godine Skupština nije ukinula. Prijavio se kod kuma Vlade u njegovoj privatnoj firmi i plaćao mu doprinose za socijalno i penziono do penzije.
Od raskida sa BM dobio direktan ugovor sa IR – Milano – Union bank SUIS – Friburg i nastavio da ih zastupa za Srbiju i Crnu Goru, pa i Makedoniju do kraja 1997, a po zadnju proviziju otišao u Temišvar 29.11.1999.
Paralelno radio kupoprodaju nekretnina do 2002.
Poslednjih godina vraća se košarci gledajući, čitajući godinama prikupljenu literaturu. Nostrifikovao svedočanstvo iz 1973. i dobio zvanje operativni trener KSS. Organizovao turnir basketa sa pionirima i kadetima sa Vračara (februar 2020.– pre korone)
Korišćena literatura:
Arhiva Košarkaškog saveza Srbije – Milan Tasić
“Šezdeset zlatnih godina” – Istorija muške košarkaške reprezentacije Čobović, Raičević, Bogdanović.
Photo: Privatni album
(Kraj)