Početna BLOGDejan Grbović: Pogreb dva raba

Dejan Grbović: Pogreb dva raba

od Dejan Grbović
28 pregleda

Prvo, mali istorijski podsetnik (a možda za nekoga i novo saznanje). Zbog pesme naslova kao i ovaj tekst, Branislav Nušić je, kao mladić od jedva dvadesetak godina, robijao u Požarevcu. A zbog čega i šta se konkretno zbilo? Desilo se, da su u nekoliko aprilskih dana, davne 1887, u Beogradu preminuli jedna gospodja u ozbiljnim godinama (83, majka pukovnika Dragutina Franasovića) i jedan major srpske vojske (imade samo 47 leta, legendarni Mihailo Katanić, junak srpsko-turskih i srpsko-bugarskog rata, posebno poznat po heroizmu u bici na Neškovom visu, poviše nekadašnjeg Caribroda, sadašnjag Dimitrovgrada). Tadašnji vladar Srbije Kralj Milan Obrenović, učinio je osobitu čast Franasovićima, prisustvovaši sahrani, jedne (kako je tada zapisano) katolkinje, jer je pokojnica, iako bez ikakvih nacionalnih zasluga, bila mati kraljevog  miljenika u državnoj administraciji, i nekadašnjeg ađutanta,  a vele i da je o Milanu u detinjstvu (kako se to uobičajeno kaže) vodila brigu, pa je brkati vladar i zato otišao na tu sahranu; uz njega na tom pogrebu skupila se čitava dvorska kamarila toga doba. No, dan posle, ispraćen je pomenuti oficir, po kojem jedna ulica na Vračaru, u neposrednoj blizini Hrama Svetog Save nosi ime, ali njega kralj, ujedno i grof od Takova, nije udostojio svojim prisustvom na sahrani, rekavši da i nije znao da mu je „pratnja“, tj. ispraćaj na večni počinak. No, zato se nije obrukalo građanstvo, pošto je, kažu ceo tadašnji Beograd odao zasluženu počast velikom Kataniću. E, to je ponukalo mladog Alkibijada Nušu, da napiše, i u “Novom beogradskom dnevniku” objavi pesmu:

Ta tu skoro, biće ovih dana,
sa’ranismo jednog božjeg raba.
Čitali ste, vid’li ste paradu,
taj rab božji beše jedna baba…

Zatutnjaše sva četiri zvona,
povrveše kite i mundiri,
povrveše perjanice bojne,
povrveše bezbrojni šeširi.

Svi majori debeli i suvi,
oficiri cela kita sjajna,
pukovnici, s orlom i bez orla,
i još neko, ali to je tajna.

I pravo je, ne tumač’te drukče,
i našta bi tu brbljiva zloba,
i pravo je ta poslednja počast,
ispratiti pokojnu do groba.

Još skorije, biće ovih dana,
sa’ranismo još jednog božjeg raba.
Al’ na žalost sviju baba naših,
taj rab božji nije bio baba…

Ne povrve kita i mundiri,
a i kog bi da do groba prati,
i što pođe i što htede poći,
od pola se puta kući vrati.

Potmulo su udarala zvona,
udarala zvona iz budžaka,

a i što bi da se čini dževa,
kad je pratnja srpskoga junaka.

Srpska deco što misliti znate
iz ovoga pouku imate:
U Srbiji prilike su tak’e,
babe slave, preziru junake,
zato i vi ne muč’te se džabe,
srpska deco, postanite babe.

I ta pesma je ostavila odjeka u tadašnjoj javnosti, pa se onaj veći, narodni, radovao i smejao (a kasnije se ispostavilo da je smeh glavna zaostavština, tada mladog stihodelje), dok je, savremenim rečnikom kazano, politička elita bila ismejana, posebno Kralj (u stihovima – i još neko, ali to je tajna). Sud je Nušiću odredio dva meseca “rehabilitacije” u kaznionici, ali je raskalašni Obrenović, besan zbog tako male kazne, tražio njeno povećanje, i naravno, kao i uvek nezavisni sud je sa dva meseca kaznu digao na dve godine, u Požarevcu.

A sada nešto iz sadašnjosti, “ biće ovih dana”. Za manje od 24 časa, dvorana “ Aleksandar Nikolić” u Beogradu, ugostila je dva košarkaška raba. Prvo, reprezentaciju Srbije, predvodjenu novim selektorom Svetislavom Pešićem, koja je ciklus kvalifikacija za Svetski Kup 2023. otvorila teškom i slatkom pobedom nad Letonijom, renesansnim rezultatom 101-100 (kao da se igrala partija tablića); dan kasnije i Crvenu zvezdu u 12. kolu Evrolige, koju je Uniks iz Kazanja, razbucao sa 20 razlike 78-98 (namerno ne rekoh ruski, jer u tom timu su bila samo dvojica Rusa, ostali su snagatori i šuteri sa svih strana, od Balkana i Baltika do Amerike).

Na prvoj utakmici u četvrtak moglo je da se leškari na tribinima, jer je bilo “mesta za dvesta”, posebno na tribinama iza koša bližeg ledenoj dvorani. A na drugoj, koja bi, naglašavam, po definiciji trebalo da bude, nešto nižeg ranga, kako napisa pre skoro vek i po mladi Nušić, “povrvše kite i mundiri, …i šeširi”. Drugim rečima, uobičajeno dobro pune tribine, ne i skroz krcate, kako je ponekada bilo. Zar ne bi trebalo da je obrnuto, pa da za utakmice nacionalne selekcije ulaznice budu rasprodate, ali i cenovno prihvatljive?

Dvorana “Aleksandar Nikolić” za vreme utakmice Srbija-Letonija

Nemojte ni u kom slučaju u ovoj pripovesti da jedan tim (nacionalni) shvatite kao junaka iz prvog dela priče, a drugi (klupski) kao babu. Nema nikakvih direktnih paralela, samo je zgodno da se ukaže, da se osvetli taj fenomen, možda, i ne isključivo primetan na utakmicama košarkaške, već i recimo fudbalske reprezentacije, kada naše selekcije igraju kao domaćini. Publike ima manje, a nešto mislim, mada me je izgleda vreme pregazilo, da bi baš na tim i takvim susretima, trebalo da bude puno gledalište, a ne da jedan, sasvim solidan deo tribine popunjavaju Letonci, koji su, ni sam ne znam kako, u sred bog bi ga znao kog talasa pandemije, došli ljudi lepo u Beograd, i navijali za sve pare. Potrošene da se, verovatno, prvi put obretu u Srbiji, i eto, oni su na toj utakmici bili i “kite i perjanice bojne, i mundiri i bezbrojni šeširi”

Navijaći Letonije u Beogradu

I Crvenu zvezdu i Partizan, na susretima evropskih takmičenja prati više ljudi, nego što ih gleda reprezentaciju i da se razumemo, nije to nikakav greh (narod gleda šta mu je volja) niti je to prvi put. U prošlom ciklusu kvalifikacija Srbija je, predvodjena Sašom Đordjevićem igrala utakmicu i sa košarkaškom “velesilom” Austrijom, pa je na opasku jednog kolege da Austrija nije atraktivan rival, i da je zato bilo manje navijača, tadašnji selektor reče kako je igrao još jedan tim, a ne samo ekipa naslednice nekadašnje crno-žute monarhije. 

Zašto družinu koja imenom zemlje objedinjuje sve ekipe, trenere, klupske i ostale pristrasnosti, ne prati više ljudi, i otkuda taj, golim okom, vidljiv fenomen, da ne kažem nedostatak? Onomad kada je fudbalska reprezentacija bila u Portugaliji, videsmo da je stadion svetlosti u Lisabonu krcat svakakvim svetom, došlo je i malo i veliko, i muško i žensko.  A kod nas je tako samo kada postoji prilika da se poFatamo za vratove, za dobro nas bog nije dao, već samo za neki jad i neku nevolju!

Nešto mislim, moguće je i da medijski napadno i nekako neautentično, već sterilno, i mehaničko forsiranje patriotizma, i kroz sport, izaziva kontraefekat, pa stoga podrazumevajuće postaje odbijajuće? Ili je, od neizmerive sveprisutnosti kojekoga i lavine svakojakih sadržaja, pa i najatraktivnijeg – sporta, nastala zasićenost, tačnije presićenost, i ljudima je svega preko glave.

Nikola Jokić se povredio, odmah ide na sajt, a o temperamentnoj mu braći da ne pišem; Novak vezivao pertle na levoj pa na desnoj patici, pa onda trenirao sa Medvedevim pred turnir u Parizu, eto ti toga, za tren oka na nekoj tzv. društvenoj mreži, ovaj rekao o onom nešto, ti klikneš, da pročitaš, pa onda shvatiš da i nije nešto, bog zna koliko, pametno, ali si svoje vreme potrošio, za nijansu postao ravnodušniji, dodatno si otupeo. Kapitalizam od svega pravi plastičnu masu; ako barem u prvom ciklusu upotrebe nije otrovna, u narednom već jeste i mora na reciklažu. Veliki Danilo Kiš povodom dobijanja NIN-ove nagrade za roman “Peščanik” 1972. godine, izmedju ostalog rekao je da mehanizam tržišta nosi ravnodušnost. Slabo šta te dotiče, utrnuo si, ne osećaš skoro ništa, gutaš a nisi sažvakao, nema ukusa, ne pomaže nikakav začin, a ni voda “sa korita Ivanova”, kako je divno pevala Merima anđeoskog glasa, koja prerano ode, i čije su pesme uvek razmrdavale zarđale emocije!  

Pitam se, ali preciznog i nedvosmislenog odgovora nemam. Ili je možda trebalo da poslušam Iliju Vlaha, veoma strogog, da ne velim zlog upravitelja zatvora požarevačkog (među čijim je zidovima slavni srpski komedograf proveo oko dve godine)  koji je, znajući da je Nušić zbog pisanija dospeo robije, posavetovao mladog literatu: „ Bolje je za tebe mladiću da ne pišeš. Pisanje te je dovelo u apsu. DA SI BIO NEPISMEN, TI BI DANAS BIO VALJAN ČOVEK I UGLEDAN GRADJANIN. A ovako se kao kockar vučeš po apsanama“.

Opet, ako se nešto i zapiše, poput Nušićevih stihova , ostane, makar kao svedočanstvo, o nekom vremenu, događaju, pojavi, društvenom procesu,. I nikad se ne zna kome i kada može da bude od koristi, a može!

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar