Na žalost, ne toliko često izvođena kao druge i mnogo popularnije, Nušićeva komedija “Mister dolar” već na početku nagoveštava da je nekako drugačija. Od tridesetak likova svega nekoliko imaju svoja imena ili prezimena; ostali su predstavljeni opisno, pa tako preko te piste snobizma i bahatog bogataškog “glamura” i ispraznosti defiluju: gospodin preTsednik kluba – baš tako piše preTsednik, sa t (Auto kluba, a za članstvo je neophodno imati trospratnicu i kadilak), pa zatim gospodin iz ugledne porodice, gospodin koji očekuje bogato nasledstvo, gospođa savetnikovica (sa reputacijom) i njen suprug, gospodin savetnik (BEZ reputacije), predratni gospodin, gospođa koja je letela 3.200 metara visine, gospodin bez skrupula… ma probrano društvo!
Imenom, samo kelner Žan, odnosno Jovan (saznaćemo kasnije Todorović), njegova ljubav sobarica Mariška, gospodin Matković (koji i kreira celu zavrzlamu), i dve udavače Ela (ćerka pretsednikova) i Nina (gospodjica iz vrlo ugledne porodice).
Čini mi se da se mudri Alkibijad Nuša odlučio na takav dramaturški postupak, sa jasnom idejom da one likove, bolje rečeno karaktere što imaju baš to – karakter, personalizuje, a da ostale zaogrne plaštom opštih ljudskih slabosti, i da ta imena suštinski nisu ni važna.
A o čemu se radu u toj kome(N)diji? Prostodušni kelner Žan, koji služi u pomenutom klubu, dobije pismo iz Amerike, ali kako ne zna engleski zamoli gospodina redaktora novina da mu prevede šta mu je to poručio neki seljak iz Nju Faundlenda. Ovaj pročita da je Žanu, preko okeana. umro neki rodjak i ostavio mu nasledstvo od 100 dolara. Kada to pismo pokaže gospodinu Matkoviću, ovaj smisli “pakost” – blaziranim članovima kluba objavi da je konobar nasledio od pok. rodjaka tri miliona dolara! I to, baš za đavola, u trenutku kada Žan dobije otkaz u klubu jer je, konobarišući, ispustio poslužavnik sa čašama (u kojima je naravno šampanj) i isflekao preskupu haljinu neke razmažene dame, pa ga gospodin pretsednik izbaci sa posla.
E, ali kada saznaju za Žanovo (izmišljeno) enormno bogatstvo, s mesta se svi presaldume; iz kelnerske livreje, odmah ga preobuku u smoking, i oko njega počnu da obigravaju, kao mačka oko vruće kaše. Gospođa savetnikovica (sa reputacijom) sladostrasno nasrne na mladog novopečenog (fiktivnog) bogataša, jer joj (baš, baš) treba krzneni mantil od 26 hiljada dinara, a njen nesrećni muž, večiti gubitnik na kocki, traži zajam kako bi vratio dugove, g-din pretsednik mu nudi čak i svoju ćerku Elu za ženu, a kruna tog ulagivanja doskorašnjem pripadniku niže klase, je pobratimstvo predratnog gospodina sa Žanom. Sve zbog para, naravno!
Međutim, kada Matković odluči da završi igrokaz (a pošto su se svi izofirali, jasno da jasnije ne može) i saopšti istinu da Joca treba da dobije samo 100 $, da vi’š kako izgleda sva ta bulumenta kad joj se skinu maske! Nigde one uglađenosti i finoće kojom su obasipali sirotog Žana, naravno ne zbog njega samog, već zbog predstave o njemu kao “milionaru”. Ni na vašaru, a ni na tribinama tako se ne psuje kao kad društveni krem nasrne na Todorovića (čak ga ni ne oslovljavju – gospodin sa pomenutim prezimenom, već počnu da ga tretiraju kao džak za udaranje), a posleratni gospodin mu, ne trepnuvši otkaže pobratimstvo. “Vide li ti kako niko ne reče ni laku noć, a malopre su vikali živeo. Takav je život, vidiš, od kako je sveta i veka; kad imaš pare živeo, kad nemaš pare ni laku noć”. Na stranu sam kelner, on je bio samo lakmus papir za svu obest ljudi iz tih društvenih slojeva (dakle bogataškog kruga) i za sve drugo što ide uz to (a g-đa savetnikovica sa reputacijom otvoreno kaže da “mnogo voli to drugo”).
A sport, pa samim tim i naša košaraka (a ne otkrivam toplu vodu), jesu, izmedju ostalog, to drugo, odnosno bili su, dok ih, u “naše ime”, i za “našu sreću” nije pod svoje (bez da nas išta pita, a mi se nešto i nismo bunili), poduhvatio, pokorio i podredio sebi sistem, licemereno nazvan liberalnim, a suštinski je robovlasnički.
Masovna proizvodnja (takmičenja), kojom se smanjuje cena po jedinici proizvoda, ali se upravo na tome, dakle na masovnosti ostvaruje isti takav, tačnije sličan MASTAN profit. Broj utakmica u jednoj sezoni, udvostručio se u odnosu na neke ranije decenije, ali je vrednost samog sportskog dogadjaja postala obrnuto proporcionalna, recipročna, drugim rečima prepolovljena. Od česte upotrebe, izbledele su i navijačke zastave, i šalovi, rukavica je izvrnuta, iščileo je osećaj iskrene zanesenosti sportom, važnim segmentom društvenih kretanja. Posebno je to uočljivo na primeru mladih igrača, koji se tretiraju kao kelner Žan, oko njih se okreće čitav svet, dok je procena da se mogu iskoristiti. U njima se, k’o fol, vidi nešto novo, ali se ne gleda u njih, u njihove mlade duše, kako bi im se pomoglo da ljudski uzrastu, već se gleda KROZ njih, oni su MISTER DOLAR, a kako se prema njima odnose, možda je ono mister i višak.
Slučaj Novaka Djokovića (da i mi ne propustimo prilku da se malo ogrebemo o aktuleni trenutak karijere velikog šampiona) i njegove deportacije iz Australije, jeste još bolja ilustracija kapitalističke grabeži savremenog sporta, udrobljene pride u političku čorbu. Sve što su mogli da iskoriste od njega, ili skoro sve što im je odgovaralo, uzimali su, uz naravno razumnu novčanu nadoknadu i, da se razumemo, niko tu nije loše prošao, baš naprotiv. Dok su zadovoljavani kriterijumi političke i svake druge korektnosti, a u stvari jedne stereotipne šablonizovanosti u kojoj smeš i možeš da se krećeš, sve dok ne iskočiš iz tog klišea i sterilnosti sveprisutne, pustinjski bezgranične globalizacije – svima dobro. Ali kada je trebalo prihvatiti autentičnost, samobitnost, posebnost – e, to nije moglo. Ne može da se napravi takav bar kod za očitavanje proizvoda (jer on se, kao i sve ostalo, tretira kao produkt). Ovaj naš je malkice zaguljen, izvodi neke kerefeke (iako veoma, veoma dobro prihoduje – što reče Bili Piton – takav je posao, zalaže se recimo da se i slabije rangiranim igračima povećaju zarade), zakera oko vakcine (ispade da je jedini, a on i bez nje zdrav ko dren, pa ne želi da se tako zdrav podvrgne lečenju, kad za tim nema potrebe).
I on je, u priči koja se produžavala kao serije na televizijama, čovek sa Imenom i Prezimenom (dakle Žan, koji uvek kada ga neko pozove kaže – MOLIM LEPO), dok su ostali akteri te nedavne mučne, višednevne agonije, uglavnom bezimene i bezlične pojave (poput g-dina sa dobrim vezama, gospođe o kojoj se mnogo šapuće, ili recimo gospođe sa satom na podvezici), pa smo, ni krivi ni dužni (kao da nas je previše zanimalo, a nije) saznali, i ko je ministar preTsednik, ko sudija, a ko advokat, tamo negde na kraju sveta, pa još malo iza tog kraja.
Na globalnom nivou sve je ogoljenije, da ne kažem, a i mogu – car je go (ne aplikacija kar end gou:-). MOK je nekada vodio računa pa je “delio” organizaciju Igara, bilo da su letnje ili na snegu i ledu, da svi kontinenti budu ravnomerno zastupljeni, da ne kažem srećni i zadovoljni. Sada bogami mac, Azija: 2018 – Pjongčang, Koreja, pa – Tokio 2020/21, Japan takođe Azija, pa na kraju – Peking 2022, Kina, opet Azija (i to pazi, samo 14 godina posle Letnjih, i Zimske u istom gnezdu) – tamo su velike brojke, zajebi principe, kako si ih postavio, tako ih krši, već po potrebi trenutka.
I naći će se već neko ko će pokušati i to da objašnjava, i da mrtav padne pričajući (uglavnom u prazno, frazu za frazom), kako je baš to, za opštu (a ne pojedinačnu) dobrobit. Ali, nešto te žulja iznutra. Trebalo bi da sve bude potaman, pa ipak, nekako nije; pitaš se – što se ja, uprkos opštem sistematičnom i napadnom uveravanju da je sve (skoro pa) idealno, osećam nekako neispunjeno? Uzgred, imate li strpljenja i volje da gledate recimo prenose utakmica nekih inostranih fudbalskih, ili košarkaških liga, kad ih je toliko na sportskim kanalima, kao da ne postoji ništa drugo osim njih? Ukusno kao voda! A gde su tu onda osećaj lične ispunjenosti i zadovoljstva, radost i sreća?
E pa neka nam odgovor na to pitanje da onaj koji je sve ovo zamesio – Matković. Na kraju komada MISTER DOLAR, čuvši kako sirene neke fabrike objavljuju zoru, odnosno početak još jednog radnog dana za sirotinju što rmbači u toj fabrici, kaže:
“Sreća je gola laž, a rad je istina. Samo se na radu zasniva trajna sreća! …
… jutarnja zvona, koja pozivaju vernike na molitve, ne zlatnome mamonu (mamon je izraz iz Novog zaveta kojim se opisuje materijalno bogatsvo ili pohlepa, najčešće oličen kao demon; prim.aut), već plemenitome gospodaru sveta, poštenome radu. I trudu. Eno, vidite li kroz taman veo razređene noći kako promiču siluete ljudi, žena, dece – krenuli su na glas zvona koja maločas čuste. To su vernici i poklonici rada; njihov su religiozni znak žuljevi na rukama, a ukras im je znoj na čelu. Samo kroz tu novu veru, kroz rad, dosepeće se do snage, koja će razoriti neznabožačko božanstvo, mister Dolara”
Naivno? Naravno. Ali, ponekada je lepo (po)verovati u tu (samo)obmanu, ako to jeste. Ne moramo da izgubimo baš sve, i da odustanemo od svega, da otupimo i postanemo posude u koje možeš sve da sipaš, kasnije samo malko plakneš, i teraj dalje; možemo da se potrudimo kako bismo sačuvali, i negovali osećaj za lepotu, čast, ljudskost i dostojanstvo. U grdnim vremenima opšte otimačine, to i nije toliko malo. Naprotiv!
Photo: Twitter